Kad iz današnje perspektive na ovim prostorima govorimo o Europi, nameće se pitanje - o kojoj Europi zapravo govorimo, odnosno na koju Europu mislimo. Na onu srednju, ili centralnu, u kojoj su se plesali valceri, pila kava u bečkim kavanama, prakticirala psihoanaliza i koketiralo s filozofijom u salonima? Ili onu galicijsku, s blatom do koljena, gdje se gubio život za ideju neke nikada dosanjane Europe? Ili pak ovu našu, smještenu između nekoliko Europa, na rubovima različitih svjetova, onih geografskih i onih kulturoloških, uvijek sklonu istodobno i ljubavnom zovu i ratnom pokliču. Europu izgubljenih žudnji i oplakanih sjećanja? Nedavno smo proslavili desetogodišnjicu našeg ulaska u Europsku uniji i ono što me najviše začudilo bila je brzina prolaska tih deset godina. Kao da je bilo jučer i kao da su se dani tijekom tog desetljeća nešto brže izmjenjivali. I pitala sam se tad je li Europa prije 2013. godine za mene bila drukčija od Europe danas i što se zapravo (ako stavimo po strani dobrodošlu promjenu valute i ulazak u Schengenski prostor) s nama promijenilo, točnije - s mojom percepcijom Europe.
Prije nekoliko dana prijateljica Engleskinja zamolila me da s njom otputujem do Trsta budući da ondje nikad nije bila. Posljednji sam put bila u Trstu upravo 2013. godine na konferenciji Europske komisije, pod nazivom Promišljanje nove Europe. Moje izlaganje bilo je naslovljeno "Kultura kao identifikacijsko polazište u regionalnom okružju" s podnaslovom - Mogućnost teatra da prelazi granice? "Pitanje identiteta postaje tako identifikacijsko polazište u regionalnom okružju i to onda kada u sebi uključuje pojam kulture. Govorimo o identitetu koji je autentično naš, ali istodobno s obzirom na teatarski kontekst zajednički u prepoznavanju opsesivnih tema koje su nerijetko jedinstvene i koje dijelimo kao nasljeđe tranzicijskog vremena te naše nemoći u njemu, identitetu o kojem se s neobičnom lakoćom govori, ali koji je teško pronaći izvan općih tradicionalnih mjesta folklornih obilježja i stoga ima značaj neposredne umjetničke identifikacije. Napokon, o onom kulturnom identitetu pomoću kojeg se Europa danas može (re)definirati i ponuditi možda neke stabilnije izglede u neizvjesnoj budućnosti", govorila sam tad u Trstu.
Budućnost je tijekom tih deset godina ostala isto tako neizvjesna. Dapače, danas se nakon pandemija, i uz ratove, čini još neizvjesnijom, pitanje identiteta ostaje jednako tako otvorenim, a naši prelasci granica kojih više fizički nema u kulturološkom smislu još su nedefinirani i ovise o volji pojedinaca, većinom onih moćnika koji promišljaju kulturne politike i odlučuju o financijskim okvirima (u današnjim vremenima, nažalost, najvažnijim) međunarodnih projekata. Trst danas više ne predstavlja hladnoratovsku granicu između demokratske i komunističke Europe, nije više grad u koji smo od sredine do pred kraj 20. stoljeća čeznutljivo putovali kako bismo isključivo po itinereru njegovih "shopping zona" uspjeli prisvojiti barem dio zapadnoeuropskog imidža, koji nam je tad bio dalek i nedohvatljiv, niti je mjesto koje nas je u to vrijeme jedino spajalo s Europom, odnosno pojmom Europe koji je nama u socijalizmu bio nepristupačan. Danas je Trst jedan od mnogobrojnih europskih gradova u koje rijetko zalazimo.
No Trst je i dalje ostao pogranično mjesto, grad na raskrižju različitih kultura i identiteta, grad suprotnosti, grad koji, osim naših nostalgičnih sjećanja, još mnogo toga može dijeliti s nama. Trst možda i najbolje svjedoči, i to u suvremenom kontekstu, o našim zajedničkim identitetima proizašlim iz povijesnih nevolja i uzleta koje smo dijelili, te umjetničkih inspiracija što su kroz stoljeća povezivale i nadahnjivale našu književnost, naše slikarstvo, glazbu, pa čak i teatar. "Što se tiče prednosti i nedostataka, granica je ponekad most, a ponekad prepreka; može potaknuti dijalog s drugim ili ga ugasiti… Često je granica poput Kineskog zida. Opsesija je smjestiti nekoga ili nešto s druge strane. Književnost je, između ostalog, itinerar kojim se ide u nadi da će se riješiti tog mita o onostranosti, kako bi se shvatilo da se svatko nalazi ponekad s jedne, a ponekad s druge strane granice, a da bismo shvatili da je svatko Drugi… Identitet se živi na autentičan način ako se živi spontano, bez promišljanja o njemu i bez previše razmišljanja, dapače ako ga zaboravimo, na isti način kao što živimo ne razmišljajući o životu. Svaki je identitet složen, uvijek rasno mješovit, ako se vratimo u povijest i iskopamo svačiju prošlost natrag do svjetla. Štoviše, svaki identitet nikad nije fiksan jer se uvijek mijenja", zapisao je slavni talijanski pisac i istraživač mikrosvjetova Srednje Europe, Claudio Magris, koji je u Trstu rođen i o Trstu cijeli život piše.
Iz te me perspektive danas zanima, potaknuta slučajnim izletom u Trst, koliko je kultura danas doista u regiji ili regijama, na sjecištu Srednje Europe i zapadnog Balkana, koje povezuje zajednička prošlost i naizgled razdvojena sadašnjost, identifikacijska točka. I može li ona potaknuti, ako ne povezivanje, onda barem razumijevanja nekih problema koji su nam bili bliski, koje smo dijelili u zajedničkim povijesnim nedaćama i koji su u konačnici bitni i za prepoznavanje današnjih izgleda što određuju ovaj dio Europe.
