Jedan se ubio, drugi je palio crkve i ubio trećeg
Novi film Jonasa Akerlunda "Lords of Chaos" biografsko je rock'n'roll djelo sa svim perikama i koncertima koje to uključuje. No, to je također i grozovita crnohumorna drama, čudnija od fikcije, o ubojstvu, samoubojstvu, samoozljeđivanju, štovanju Sotone, te nizu paljevina koje sablažnjuju naciju.
Nabrajajući nečuvene zločine što su ih počinili neki norveški black metal bendovi u ranim 90-ima i njihovi fanovi, film se vjerojatno neće svidjeti ljubiteljima Bohemian Rhapsodyja, a čak je bilo i apela iz nekih crkvenih grupa da film zabrane. Priča iza toga ne počinje u Norveškoj nego u Newcastleu-upon-Tyneu u Engleskoj gdje je trojac koji se nazvao Venom 1982. snimio svoj drugi album "Black metal"
Prije toga popularna je glazba imala dugu povijest flertovanja sa sotonističkom ikonografijom, od "Hellhound on my trail" Roberta Johnsona do "Sympathy for the devil" Rolling Stonesa, provokativno nazvanih Judas Priest i Black Sabbath. Tu nesvetu povezanost Venom je odveo još dalje.
"Teško je objasniti mlađim ljudima koliko su Venom bili šokantni početkom 80-ih", kaže Chris Kee, novinar časopisa Zero Tolerance and Powerplay.
"Sotona se pojavio na omotima albuma i spominjalo ga se u gotovo svim pjesmama. Bila je to očita zavjetna odanost mračnom gospodaru. Sjećam se da sam gledao u zapaljeni križ na omotu njihovog albuma iz 1984. 'U ratu sa Sotonom' i pitao se nije li to doista korak previše."
Venomov album "Black metal" postao je temelj sasvim novog podžanra. Ako ste osjećali da je trash metal prekomercijalan, a da je death metal previše lepršav, onda je black metal bila muzika za vas. Nick Ruskell, glavni urednik u magazinu "Kerrang!" definirao ga je kao "okrutan, mračan oblik heavy metala, s naglaskom na ekstremnosti i povezanost sa Sotonom, iako ako biste pitali njihovih pet obožavatelja, dobili biste sedam različitih odgovora".
Ipak, neovisno o Venomu, bendovi koji su skovali black metal bili su Skandinavci. Iz Švedske, odakle je došao Bathory, čiji je bubnjar slučajno bio Jonas Akerlung, redatelj "Lords of chaos", iz Danske je bio Mercyful Fate, a iz Norveške je dolazila mlađa generacija zaljubljenika u metal koja je slušala i učila. Jedan od takvih zaljubljenika bio je Øystein Aarseth, gitarist kojega u filmu igra Rory Culkin.
On je osnovao grupu Mayhem i isto onako kako su članovi Venoma izabrali velika, sablasna imena – Cronom, Mantas i Abaddon, Aarseth si je odabrao demonski "nom de rock" iz grčke mitologije – Euronymous. U trenutku kad je regrutirao švedskog pjevača Pera Yngvea Ohlina, koji je na bini nastupao kao "Dead", bend je odselio u šumu kako bi tamo u kući živio i vježbao. Ako je Aarsethovo sumorno sviranje gitare postalo arhetipski zvuk norveškog black metala, Ohlin je na privlačenju pažnje javnosti razvio vlastiti brend.
Lice si je bojao crno-bijelo kako bi podsjećalo na lubanju, a na koncertima Mayhema bi se samoozljeđivao. I njegova preokupacija smrću nije bila ograničena samo na morbidnu teatralnost. U travnju 1991. Aarseth se vratio u njihovu kuću kako bi pronašao Ohlina da je počinio samoubojstvo. Mogao je to biti kraj norveškog black metala, ali je Aarseth Ohlinovu smrt vidio kao priliku da se samopromovira kao vođu doista opasne i dijabolične glazbene scene.
Prije nego što je pozvao policiju, otišao je kupiti fotoaparat kako bi slikao Ohlinovo tijelo. Potom je osnovao svoju glazbenu izdavačku tvrtku, Deathlike Silence Productions, te je otvorio prodavaonicu ploča u Oslu, nazvavši je "Helvete", što na norveškom znači pakao. Svoje najbliže suradnike odredio je da čine "crni krug" i jedino njima je dopuštao da uđu u crno metalno unutarnje svetište, tj. u vlažnu podrumsku prostoriju ispod trgovine.
Ključan član crnog kruga bio je Kristian "Varg" Vikernes, tinejdžer iz Bergena koji je volio da ga zovu "Grof Grishnackh". Uskoro je stekao reputaciju da čini stvari o kojima je Aarseth samo pričao. I dok se Aarseth još uvijek mučio da dovrši prvi album Mayhema, Vikernes je snimio nekoliko solo albuma pod tolkienovskim imenom Burzum. Do je Aarseth davao intervjue u kojima je širio mržnju i strah, Vikernes je počeo podmetati požare pod povijesne norveške drvene crkve.
Tako je 6. lipnja 1992. spaljena drvena crkva u Fantoftu. Vikernes je svoj naredni album nazvao "Aske", "pepeo" na norveškom i na omotu objavio fotografiju pougljenjene konstrukcije spaljene crkve. Uz svaki album dijelio besplatan upaljač. Skandinavska metal scena to je shvatila ozbiljno i u plamenu su završili deseci crkava. Neke su pronađene s obrnutim križevima i ispisanim "666" sprejem. Sotonizam?
Možda, a možda i ne. Tijekom godina brojni su black metal glazbenici postali ozbilji učenici okultnog, ali tada, 1992., puno više su nastojali djelovati zlokobno i subverzivno.
"Mnogi od black metal momaka htjeli su djelovati zlo koliko su više mogli", kaže Kevin Hoffin, osnivač TRVE (Norveške black metal scene).
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Dok su oni promovirali sotonizam i suprotnost biblijskih načela, tabloidi su dan za danom raspaljivali moralnu paniku od "sotonske glazbe" kakvu su desetljeće ranije izazivali Judas Priest i Black Sabath. Samo, bio je to djetinjast, neiskren sotonizam. Paljenje crkava, primjerice... lako je spaliti crkvu od drveta."
Vikernes je tvrdio da je paljevina protest protiv religija s Bliskog istoka koje su zamijenile poganske nordijske bogove njegovih predaka. Čini se da je njegov sustav vjerovanja bio bliskiji fašizmu nego sotonizmu. I nije bio jedini. U dokumentarcu "Until the light takes us" Arona Aitesa i Audrey Ewell upečatljivo je kako su često ti intervjui koristili rasističku i homofobnu retoriku. Niti njihova homofobija nije bila ograničena samo na govor mržnje.
U kolovozu 1992. jedan od Aarsethovih prijatelja Bar Eithun ili "Faust" ubio je Magnea Andreassena, gay muškarca koji mu je prišao u parku u Lillehammeru. Vikernes je bio toliko sretan zbog toga da je novinarima Bergens Tidendea rekao da zna tko je odgovoran za paljevine i ubojstvo. Naslovnica "Mi podmećemo požare" objavljena je u siječnju 1993. Dva mjeseca poslije o istim stvarima glavnu priču objavio je i britanski vodeći heavy metal magazin "Kerrang!".
Napisao ju je Jason Arnopp, sada scenarist i autor "The last days od Jack Sparks". On se pojavljuje i u "Lords of chaos", igrajući mlađeg sebe.
"Kada sam u to vrijeme intervjuirao Euronymousa preko telefona, pričao je u hladnim tihim tonovima, kao da se želi prikazati mračnim, tajnovitim likom. Ta opsesija imidžom prikazana je u 'Lords of chaos'; bili su to tinejdžeri koji su htjeli kontrolirati način na koji ih vidi svijet i steći ozloglašenost", kaže Arnopp.
Uspjeli su. Pojavljivanje u "Kerrangu!" omogućilo im je da rockeri odasvud čuju za norveški black metal, prisjeća se Ruskell.
"O njima sam čitao kad sam imao 12 godina. Glazbena scena u kojoj ljudi spaljuju crkve i ubijaju ljude i žele biti u istom rangu sa Sotonom, bila je doista jezovita. Dok sam odrastao u obitelji Anglikanske crkve, doista sam želio doznati kako te grupe zvuče."
Ozloglašenost Vikernesa i Aarsetha dosegla je novu užasavajuću razinu 1993. u kolovozu. Uvjerivši sam sebe da ga Aarseth planira ubiti, Vikernes se odvezao u Aarsethovog stana u Oslu usred noći i ubio ga. U svibnju 1994. osudili su ga na 21 godinu zatvora, skupa i za ubojstvo i za paljevine crkava. Imao je 21 godinu. Tog istog mjeseca napokon je objavljen Mayhemov prvi album.
Uključivao je stihove Ohlina na gitaru koju je svirao Aarseth i bas što ga je svirao Vikernes, što je činilo grotesknu rijetkost: album na kojem je jedan od autora počinio samoubojstvo, drugi je ubijen, a treći je ubojica drugoga. Priča o tzv black-metal ubojstvima toliko je zapanjujuća da ju je teško i danas shvatiti. Je li povezana s psihom zemlje koja je izrodila Edvarda Muncha i groznih nordijskih noir romana?
"Ne mislim da je priča baš tako nevjerojatna kako se čini", kaže Kee.
"Ako uzmete malu skupinu mladih muškaraca, jednog s očitim mentalnim problemima, drugog karizmatičnog vođu, a sve takve da za nečim tragaju i nezadovoljne životom, pa ako ih ubacite u okultizam, neku razinu slave i dodate unutarnje sukobe oko moći... dobit ćete Gospodara muha."
Najznačajniji faktor u tome nije sotonizam, nego nezrelost. Na fotografijama iz ranih 90-ih mršavi glazbenici, bliješteći u svojim kožnim jaknama i svom Halloween make-upu, djeluju kao da su kopirali Kiss i Alice Cooper, ali nemaju novca niti smisla za humor. Mogli bi ići na audiciju za Spinal Tap: The Next Generation. I ikonoklastični kao što su tvrdili da jesu, slijedili su običaje norveškog društva kad im je to odgovaralo.
Vikernesove Burzumove snimke financirala je njegova majka, dok su Aarsethovi roditelji upravljali njegovom trgovinom ploča. Akerlund je opisao "Lords of chaos" kao "film o idiotima" i "mladim momcima koji čine glupe stvari". Arnopp vjeruje da se "cijela žalosna afera svodi na kombinaciju vršnjačkog pritiska, maloljetničkog rivalstva i poriva da se pobuni protiv organizirane religije". Hoffin ubojstva i požare vidi kao "užasno natjecanje koje je izmaklo kontroli".
No, koliko god utješno bilo otpisati Aarsetha i njegovu škvadru kao privilegirana derišta uhvaćena u jezovitu glumu i jednoumlje, njihovi su zločini bili dovoljno stvarni. A za one koje to zanima, njihove su ploče još uvijek dostupne.
"Tragično je bilo i to da ti ljudi zapravo nisu imali nedostatak talenata", kaže Arnopp.
"Ako su doista bili motivirani potrebom da skrenu pozornost na sebe na svjetskoj pozornici, onda bi njihova glazba to postigla vlastitim zaslugama."
Preuzeto s BBC Culture.