U vrijeme kad započinje cjelogodišnje majčino bolovanje, već sam pri kraju prvoga toma romana “Dvojica”, za koji već tada znam da će ga sačinjavati četiri knjige, plus peta u kojoj su pripovijetke, veće romaneskne cjeline, dramske sekvence i poezija Miroslava Krleže i Ive Andrića. Ili, da budemo precizni: Andrićeva i Krležina djela, cjeline i fragmenti, koja u stvarnosti nikad nisu napisali. Pisanje “Dvojice” otpočetka sam mogao zadržati u tajnosti, a da bih ostao u životu i u javnosti, te da bih na koncu normalno živio, morao sam, uz rad na “Dvojici”, tokom godina objaviti i tri, tada sam mislio sporedne svoje knjige, dva romana i knjigu priča. Tako i da sam imao namjeru pisati o majci i ocu, ili nastavljati nešto što je započeto u “Mami Leone”, ne bih za to imao vremena.

Zbog onih koji ne kane čitati “Dvojicu”, jer, dopustimo, posvetiti nekoliko mjeseci života čitanju dvije i pol tisuće stranica jednoga jedinog pisca, nije nešto što se od svakoga može očekivati, spremni smo nešto podrobnije prepričati zbivanja u ovom romanu. Osim što bi to moglo biti važno za razumijevanje cjeline ovoga teksta, kao i opsežne epizode posvećene trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića, prepričavanje ove povijesti, a zatim i prepričavanje onog što je već prepričano, pa onda još treći i četvrti put pričanje priče o pričinoj priči, piscu je u ovom slučaju privlačno i blisko. Možda i zato što potajno želi ono što je nemoguće: da promijeni povijest i da utječe na minule ljudske živote u skladu s vlastitom pripoviješću.

moje stvari (32) 'Kada sam se 1993. preselio u Zagreb, ja sam još neko vrijeme boravio u čistilištu'

Ali za sve koji su osjetljivi na spoiling - kako se ta stvar u nas lijepo zove - kratku preradbu “Dvojice” donosimo u kurzivu, tako oni koji roman tek namjeravaju čitati mogu znati dokle trebaju preskočiti. Roman “Dvojica”, objavljen u četiri crvene knjige i petoj crnoj, između 2013. i 2017. u izdanju zaprešićke Frakture, zasnovan je na dijelom istinitim, a dijelom izmišljenim biografijama dvojice pisaca: Miroslava Krleže i Ive Andrića. Pisac u popratnoj bilješki naglašava da je sve fikcija, jer fikcija jest svaka istinito ispripovijedana priča, bez obzira na to zasniva li se na takozvanoj zbilji, ili je potpuno izmišljena. Fikcija nisu samo loše pripovijesti o krivo percipiranoj zbilji, policijske dostave i svjedočenja pred sudom. Ali u fikciji “Dvojice” do jedne određene tačke, ili do dva različita povijesna trenutka, izazvana privatnim životnim odlukama dvojice ljudi, moguće je romaneskni tekst uspoređivati s onim što nam je prethodno poznato iz povijesti i iz njihove životne zbilje. Nakon toga, započinje priča za koju će se reći da se u zbilji nije dogodila. Ona zaprema veći dio romana.

Nakon što je u dvobroju 8-9 časopisa Pečat, koji izlazi početkom 1940, objavio “Dijalektički antibarbarus”, kada oko njega u Zagrebu nastaje potpuna pustoš, suradnici su se razbježali, redakcija se raspustila, Krleža u jesen 1940. odluči da se na neko vrijeme skloni u Beograd. Bela je prihvatila ponudu Narodnog pozorišta, tamo je pamte kao barunicu Castelli iz Gavelline inscenacije Glembajevih, od prije deset godina. Ali, ruku na srce, zanimljivija im je kao potencijalna zvijezda komediografskog dijela repertoara. U prvi je mah planirano da se Krleža na neko vrijeme pasivizira i da naprosto prešuti sve ono što će se zbivati kada Partija uzvrati udarac. Nastanjuju se u Carigradskoj, na broju 17, usred jevrejskoga Dorćola, u blizini Pozorišta. Krleža izbjegava javne događaje, nema ga na Belinim predstavama (prije početka rata imat će samo jednu premijeru, ali će kao zamjena uskakati u manje uloge…), ne pojavljuje se u hotelu Moskva, ni po kavanama u kojima je bio rado viđen gost za svoga prethodnog beogradskog života, dok je 1934. uređivao mjesečnik Danas. Navraća do Petra Dobrovića u njegov stan u Ulici kralja Petra 36. Jedina je to adresa iz njegova prethodnog života.

FELJTON: MOJE STVARI (26) Miljenko Jergović: Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću

“Mutne decembarske večeri 1940, dok u bronhijama peče vonj siromaškoga aleksinačkog ćumura, a s radio-aparata stižu vijesti o totalnom porazu evropskoga razuma” (Krleža: Dorćolski dnevnici 1941.), Krleža se uspinje uz Francusku ulicu, ide u susret Beli, koja u neki pretponoćni sat izlazi iz pozorišta, i iz daljine, vidi kako se od Gospodar Jevremove prema njemu spušta poznata figura, “raste prema meni, i premda ja znam do kojih razmjera još može narasti, ne osjećam se pred tim rastom nimalo ugodno”, beogradskoga advokata, književnika, a sve više i političara Dragiše Vasića.

Moje stvari (30) Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom

Dok su tako prilazili jedan drugome, Vasić nizbrdo se kotrljajući, Krleža se uspinjući, ni jedan ni drugi nisu mogli znati hoće li se samo mimoići, kao dva nepoznanika, ili će zastati jedan pokraj drugoga i nastaviti razgovor koji je između njih dvojice, kako se to činilo, “udunuo kao voštanica na vjetru” u vrijeme Šestojanuarske diktature, kada je Dragiša pošao životnom i povijesnom stranputicom, u susret srpskome nacionalizmu i velikodržavlju, kako se to iz Krležine perspektive činilo. Te noći, neodređenog dana u studenome 1940, dok prilaze jedan drugome, Krleža koji je Vasića iz daljine prepoznao i Vasić koji Krležu još uvijek ne primjećuje, njihovo susretanje ovisi o afektima, o kratkotrajnim, burnim i snažnim čuvstvenim uzbuđenjima, koji presuđuju o tome hoće li se njih dvojica mimoići. Ako je po Vasiću, pritom će se barem ljubazno pozdraviti. Po Krleži ako je, moglo bi se dogoditi da jedan drugome u njedra šapatom suknu kočijašku psovku, ili da bez riječi, ali s određenim naknadnim žaljenjem, o kojemu će se naširoko poslije esejizirati i dijarizirati, prođu jedan pokraj drugoga. Samo, po onom što znamo, dogodi li se tako, izbjegne li Krleža anđela koji mu je, kao posljednje rješenje, ponudio advokata beogradskog Dragišu Vasića, on neće više imati vremena za esejiziranja i dijariziranja. U dubokoj je depresiji, iz koje ga ne izvlači ni vječna Petrova dobrohotnost, ni dirljiv njegov pokušaj da ga portretiranjem odvrati od crnih misli - taj portret Krleže kao prosjaka, na klupi na Kalemegdanu, ne samo da je najneobičnija slika u cjelokupnom Dobrovićevom opusu i u povijesti našega modernog slikarstva, nego je i najsnažniji komentar “anabaze južnoslavenskog intelektualca u osvit općeg klanja” - i od dolaska u Beograd progoni ga opsesivna misao o samoubojstvu. Već je stotinu puta mijenjao planove kako će to Beli reći, kako će joj predočiti svoj odlazak u konačnu noć, sve se nadajući da će mu se ona u tom odlaženju pridružiti, i isto toliko puta Krleža našao se pred očajem tog posliježivotnog finala u kojemu policija provaljuje u stan u Carigradskoj i u njemu nalazi njihova mrtva tijela. Muči ga groteskna, tko zna kako nastala slika uniformiranog policajca, po stasu i fizionomiji blizanca Dragog Jovanovića, koji mrtvoj Beli zadiže suknju, a zatim raskopčava rasporak na njegovim hlačama, da provjeri… Što, za miloga Boga, da provjeri? I odakle najednom kod Krleže takva i tolika briga za ono što će se s njihovim tijelima zbivati nakon smrti? Ili to, možda, iz njega samo progovara strah od smrti?

moje stvari (29) Bosna je 30-tih bila zemlja endemskog sifilisa, trbušnog i pjegavog tifusa i kolere

Tog decembra 1940. Miroslav Krleža, “u Beogradu, u tom konačnom muhadžirluku”, stoji pred zidom koji ne može preskočiti, zidom pred kojim će biti strijeljan, njihovom ili svojom rukom. Do tog susreta na Francuskoj ulici, s Dragišom Vasićem, ne postoji način na koji bi mogao izbjeći takvo finale. Kako je sam susret izgledao, ne može se posve određeno reći. Vasićeva verzija ne postoji. U četiri i pol godine koliko mu je života još preostalo, on o tome neće govoriti nikome tko je još voljan da nešto upamti i pribilježi. A Krleži se ni u ovoj stvari ne može sasvim vjerovati. Ispružio je ruku, govori, kao prosjak, a zatim je dolaznika ščepao za nadlakticu, prije nego što je on stigao proći. Vasića u tom trenutku kao da ga je grom pogodio, struja kao da ga je stresla. “Krleža!”, uspaničeno je progovorio, “gde si to krenuo?”, izgovorio je besmislicu, koja će postati moto druge, duge i sumorne, grešničke etape života najvećega pisca jugoslavenske ljevice. Vasić je tvrdio da Krležu u tom mraku Francuske ulice nije ni primijetio, sve dok ga Krleža nije uhvatio za ruku. Oslabio mi je vid, vajkao se pedesetšestogodišnji advokat, a ti si se kretao sasvim uza zid, kao senka, govorio mu je - kako Krleža to zapisuje u “Dorćolskim dnevnicima 1941.” - “debela, debela sjenka, dragi moj Vasiću, nepojmljivo debela s obzirom na tanušnost naših bića i tijela”.

mioje stvari (31) Murtić je slikao svoj strah od smrti na način u kojemu bilo je nekog autentičnog heroizma i tragizma

Od te večeri i tog šokantnog susreta na Francuskoj, kada jednom nadasve očajničkom gestom biva izmireno toliko toga razumom nepomirljivog, što je u prošlim godinama i desetljećima raslo između ove dvojice neobičnih muževa, Dragiša Vasić preuzima svu brigu za Krležu. O onom što ih nepomirljivo razdvaja - jer Vasić je na kraju te posljednje naše prijeratne godine jedan gotov velikosrbin i konzervativac s mutnim moskovskim vezama, dok je Krleža cijeli jedan Hrvat i nepokajani jugoslavenski idealist, komunist koji je u Staljinu prepoznao “strašno lice satrapovo” pa je tako ostao bez Partije, i takvom su mu velikosrbi razumom gledajući najgori neprijatelji - o tom svemu, dakle, što ih tuđi i goni jednog od drugoga, njih dvojica uglavnom ne razgovaraju. O čem se ne može gotoviti, o tome se mora šutjeti - pisao je austrougarski ratni dobrovoljac i kasniji britanski filozof Wittgenstein, a svoju su šutnju Vasić i Krleža prihvatili pogubno lako, pokrivši je, neočekivano za obojicu, seljačkom balkanskom frazom, koja u svemu dokida mjeru razumnoga. Uostalom, mi smo kumovi!, prvi je, valjda, to Dragiša izrekao, pozvavši se na činjenicu da mu je Krleža u ona posljednja vremena lakoće i nedužnosti bio kum na vjenčanju, da bi se poslije, kad god bi mu to zatrebalo, i Krleža istom frazom koristio. U početku ta riječ se izricala s autoironičnim podsmijehom i ruganjem vlastitom licu u zrcalu, da bi zatim, malo pomalo, postala neka vrsta mentalnog i emocionalnog anestetika, ispomoć u nemišljenju.