Affan je sliku umotao u onaj modri papkapir, od kojeg su nam nekad naše majke i bake radile omotnice za školske udžbenike - doista, kad je iščezao i taj običaj? - pa je svoj vrlo uredni rad prevezao kanafom - kako smo mi nazivali špagu - koju prije nego što će pritegnuti i privezati rekao mi je: tu pritisni prstom! A ja sam pritisnuo prstom na mjestu gdje se špaga križa, onako kako bih svom Nonetu pritisnuo prstom na to isto mjesto kada bi on u Drveniku pripremao paket u modrom pakpapiru, koji će poslije nositi na poštu i slati u Sarajevo ili u Zenicu. I dok sam to radio, dok sam bez riječi pritiskao prstom da Affan priveže kanafu na paketu sa svojom slikom, pomislio sam da tu stvar vjerojatno činim posljednji put u životu. Zato sam to u upamtio.
Moja tadašnja partnerica nije voljela sliku Affana Ramića. Zato je nismo ni držali na zidu. Kada sam odlazio iz Kopernikove 5, sa mnom je iz tog stana otišao i taj za nju suvišan predmet, na koji, vjerujem, nikad više nije pomislila i za koji više ne zna ni da je postojao. Tako je s predmetima. Malo je onih, ako takvi uopće i postoje, koji prema različitim ljudima zrače istim intenzitetom i značenjima. Ono što je nekome stvarčica oko koje mu se okuplja život, drugome je ništa. Nepronična mrtva stvar, neupotrebljiva, ružna i po svemu beznačajna. Ali kada nekoga voliš, u njegovim ga predmetima prepoznaješ. To što je njoj bila mrska i nejasna Affanova slika, za mene je trebalo biti jasnim znakom da me više ne voli. Ali ja to nisam pomislio, premda sam, vjerojatno, bio povrijeđen. Na kraju, spasio sam tu sliku od urokljivog oka. Ispunio sam Affanu Ramiću želju da ima svoju sliku u Zagrebu i da ja u nju gledam.
Pripovijest o jubilarnoj trećesiječanjskoj grafici Ede Murtića možda je manje intimna. U ponedjeljak, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori, na kojima je HDZ potučen. Četvrt stoljeća kasnije, u vremenu kada pripovijedamo ovu priču s kojom pokušavam na jednome mjestu sakupiti sve svoje stvari, nije više lako objasniti što je taj događaj značio za nas. Franjo Tuđman bio je tek tri tjedna mrtav, a njegova osobna, svedržačka vlast, bizarna diktatura u kojoj je, recimo, imao i tu ovlast da prihvaća ili ne prihvaća volju građana na izborima u glavnome gradu, pa je tako već odbio prihvatiti opozicijskoga gradonačelnika, nakon čega je bio imenovan još jedan hadezeov, raspala se u trenutku njegove smrti i rasula u prašinu.
Tog 3. siječnja 2000. godine činilo se da od onog što je prethodno bilo doista nije ostalo ništa i da se Hrvatska nalazi na početku. Zajednica je tog dana bila prazna ploča, u koju će se tek upisivati znakovi. Prazna ploča u koju će biti urezana hrvatska povijest i pripovijest o ovoj zemlji, koje će, za razliku od svih prethodnih povijesti i pripovijesti, biti istinite. Ono što se prethodno zbivalo u životu zajednice, i u svim prethodnim životima do u duboku prošlost, a što je nas današnje učinilo ovakvima kakvi jesmo, trebalo je biti po redu i vrlo staloženo ispripovijedano, u svim vrlo razuđenim i međusobno suprotstavljenim tokovima priče, koja se nikad u istom trenutku ne tiče svih njezinih protagonista. Hrvatska je zemlja ukrštenih i isprepletenih sudbina. U njoj žive plivači i neplivači, oni koji oduvijek umiju letjeti i oni padaju i razbijaju se o beton kao prezrele kruške. Modeli naših stradanja razlikuju se. Različiti su grbovi i zastave pod kojima su ginuli naši stari. Razlikuju se do potpune nerazumljivosti jezici naših predaka, imperije uz koje su rasli gradovi u kojima smo se rađali također su različite. Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Sva je vanjska, bez ičega unutra. Takva zemlja ne može opstajati na jednoj zajedničkoj pripovijesti. Nju laž ubija i učas poništava, jer je Hrvatska također i zemlja malobrojnih i slabo ukorijenjenih ljudi.
Nino Pavić bio je tada hrvatski novinski magnat. Stvorio je moćnu novinsku kompaniju, s mnoštvom izdanja, koja je proizvodila ozbiljan društveni utjecaj, svakako veći od utjecaja koji je mogla proizvesti država preko Ministarstva kulture i svih svojih kontroliranih institucija. Pavić bio je tada moćniji od cijele Hrvatske radiotelevizije i uz nju svih državnih medija zajedno. Ta moć proizlazila je iz iluzije o slobodi, kao i iz činjenice da je Pavić urednicima i novinarima svojih novina doista dopuštao da slobodno pišu. Ali samo u čvrstim formalnim i žanrovskim okvirima, kojih su se urednici držali vojnički strogo. Upravo je u tim okvirima, međutim, bila klica buduće propasti.
Nino Pavić je s nekolicinom ljudi stvorio hrvatski infotainment, etiku i estetiku dugih i zabavnih naslova, koji su često zauzimali više mjesta na stranici nego cijeli tekst. Angažirao je mlade, relativno obrazovane i bešćutne prvake onih najtoksičnijih tabloida iz 1991. da mu budu urednici. Među sveučilišnim je profesorima, filmskim redateljima i književnicima pronašao genije i čudake da budu kolumnisti i da proizvode neke svoje sadržaje koji će istovremeno reflektirati stvarnost i proizvoditi veliku iluziju kojom će hipnotizirati publiku. Kada se tridesetak ili pedeset godina kasnije po arhivima i dokumentacijama budu listale Pavićeve novine, istraživačima će se činiti da je to vrijeme u kojemu su izlazile bilo zanimljivije, krvavije i zabavnije od svih drugih vremena. I pritom će im se, vjerojatno, učiniti i da je to vrijeme potpune moralne ambivalentnosti.
Slikajući tog ponedjeljka svoj svakodnevni gvaš, Edo Murtić nije mogao znati kakvi će biti rezultati izbora. Saznat će ih iste večeri, u svom ateljeu na Zrinjevcu, punom prijatelja, stvarnih i fiktivnih - to kod ljudi poput njega nikad nije do kraja jasno - i tada će mu, uz tu sliku na štafelaju, na um pasti da od nje načini grafiku i da je umnoži u onoliko primjeraka koliko je iz njegove perspektive i iz perspektive Nine Pavića, tehničkog organizatora i financijera cijele stvari, zaslužnih za dolazak trećesiječanjske slobode. Tako su njih dvojica, svaki za sebe, probrali nekoliko desetaka imena, žena i muškaraca, u javnosti uglavnom čuvenih, kojima će, na svečanosti u Umjetničkom paviljonu na Zrinjevcu, grafika biti uručena. Imena koja su u Murtićevu životu, ili u Murtićevih deset godina tuđmanizma, zaslužuju tu čast razlikovala su se, naravno, od imena koja bi izabrao netko drugi.
Pavićev dodatak Murtićevom izboru trebao je cijeloj stvari donijeti neki zapravo i nepotreban privid objektivnosti. Nisam bio na toj priredbi u Umjetničkom paviljonu, ali kada je uskoro izbila afera, koju su pokrenule izvjesne ljevičarske moralne vertikale, a ni porazom ošamućenim tuđmanovcima nije bila mrska, javno sam obznanio da se nalazim među Murtićevim zaslužnicima i da s radošću prihvaćam grafiku. Starog slikara se, naime, optužilo da je u komplotu s novinskim mogulom naumio stvarati nekakvu novu paradržavnu elitu. A ne samo da Edo Murtić nije imao takvu moć, nego nakon Trećeg siječnja nije moglo biti ni govora o demontaži prethodnih društvenih i političkih elita. Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom.
