Dan kasnije, u subotu 5. aprila 1941. Krleža se oporavlja od onoga što je doživio. Klein navraća oko podne. Govori mu da bi se, možda, mogao naručiti kod internista, doktora Jovanovića, on je dobar. Krleža prihvaća savjet, ako ništa drugo, porazgovorit će sa čovjekom.

Ali velika povijest će, prije nego sudbina, odrediti da Miroslav Krleža nikad ne sretne doktora Jovanovića. Internista, ali to će biti neki drugi beogradski liječnik, neće Krleža vidjeti sve do 1947. i svog izlaska iz zatvora.

U nedjelju ujutro, u vrijeme kada ni Bela i Krleža, ni njihov nenadani susjed Hugo Klein u pravilu nisu budni, avionska bomba pada na zgradu u Carigradskoj 17. Od svih stanara preživjela je nekim čudom samo osamdesetsedmogodišnja gospođa Roza Abraham sa svojim dvanaestogodišnjim muškim pinčom. Stanovali su na prvome katu, a izvučeni su ispod gomile cigli, kreča i maltera. Oboje živi, neozlijeđeni i izgubljeni.

Krležu je spasila nesanica. Bela bi, možda, i spavala, vjerojatno bi, jer je prespavala nebrojene njegove nesanice, ali nije mogla od brige da mu opet ne dođe - ono.

MOJE STVARI (36) Neki kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Milije bi mu bilo da je hrvatski Andrić

Zbog te ga je brige i nagovorila da se obuku i da prošetaju. Samo mi još treba da me hapse zbog romantičnih noćnih šetnji, bunio se. Ama tko će te hapsiti, uzvraćala je i vukla ga iz kreveta. Sat ili dva kasnije, nije više bilo stana u kojem su živjeli, ni postelje iz koje su se digli. Nestalo je popluna koji mu je pružao sigurnost, razorena je njegova jorgan-planina, i Krleža se našao pod golim i okrutnim nebom.

Sljedećih tjedana njih dvoje tumaraju po Beogradu, nekoliko noći spavaju kod Dobrovića, koji je sasvim izvan sebe od straha i nemira, “kao da njegovu čvrstu unutrašnju konstituciju, tu veličanstvenu katedralu Petrove svijesti nacisti podvrgnuli istome onom nasumičnom i divljačkom bombardmanu kojim je zasut Beograd”. Zatim su kod nekih seljaka u Mirijevu, kojima ih je na brigu poslao Marko Ristić. Svojih stvari uglavnom više nemaju. Krleža se žali da nema knjiga. Potom kaže da ne vidi čitati, da gubi vid i da se redak u knjizi koju čita - u seljakovoj kući našao je jednu knjigu, i to baš Dragišine “Crvene magle” - najprije pretvara u niz međusobno nepovezanih slova, pa u zamućenu debelu crnu crtu, nalik ishijadičnom živcu, kako ga prikazuju na crtežima iz anatomskih atlasa, koja zatim, ta crta, nestaje u sivome ništa. Ja slijepim, ili ja ludim, govori Beli.

BIZARAN OBIČAJ La Morgue: Pariško kazalište smrti. Ljudi su dolazili buljiti više nego u Notre Dame

To je subjektivna, njegova strana života u te dane dugoga travanjskog bunila, koje se produžava do duboko u svibanj, kada njemačke okupacijske vlasti po Beogradu i Srbiji usporedo provode dva postupka: kažnjavaju, odvode, ubijaju za svaku sitnicu, pokazujući na taj način domaćemu svijetu koja je njegova mjera, “to je naročit postupak” - piše Krleža u eseju “Oganj i suze Ivana Kapistrana” - “kojim Nijemci ljude po Srbiji, mahom obične, nepismene i duhom evropskoga humanizma nedotaknute seljake utjeruju u suru i u strašno saznanje da nisu više ljudi nego su psi, a oni, ti neprosvijećeni srbijanski seljaci u opancima i sa šajkačama, s volterovskom uzvišenošću i nadahnućem, odbijaju to prihvatiti”.

“Tako u Srbiji 1941. započinje rat.”, piše Krleža u tekstu koji će, krajem osamdesetih, pred nove hrvatsko-srpske ratove, postati crta imaginarne, književne i poetičke fronte između jednih i drugih.

Bela, pak, u to vrijeme ne odlazi u Narodno pozorište. Okupacijski komesarijat nije još uvijek uspostavljen, ali u drugom društveno preobražujućem postupku, Nijemci su u potrazi za onima koji će činiti unutarnju strukturu njihove vlasti, a koje ćemo u budućnosti nazivati domaćim izdajnicima. Među prvima im se nudi Stojadinovićev ministar unutrašnjih dela Milan Aćimović, karijerni policajac, koji ima praktična znanja, a bijesno mrzi komuniste.

Tu je i vođa Zbora i srpsko-jugoslavenski pseudonacist Dimitrije Ljotić, ali Nijemci od njega otpočetka pomalo zaziru.

Previše je u Ljotića mutne vjere i ideologije, a malo praktičnih umijeća. On bi da netko drugi ubija umjesto njega, a to ne ide, to Nijemce ne zanima. Osim toga, Ljotićeva perspektiva je takva da on u njoj Srbe vidi među nadljudima, a ne među ostalim psima. Čak i ako su Srbi za njega nadpsi, to je i dalje za Nijemce neprihvatljivo.

Tako kocka pada na Milana Aćimovića. “On je to pseto koje upravlja psetarom”, kako piše Krleža. Ali pozorište će za njegove kratke uprave ostati zatvoreno.

ZA 'SARAJEVO, PLAN GRADA' Jergoviću nagrada Kadare: 'On je meni jedan od najvažnijih i najdražih pisaca'

U toj skupini koju Nijemci odmah pronalaze, ili koja im se na uslugu ponudi, najviše je, razumljivo, policajaca i policijskih žbirova raznih vrsta. Među njima najdragocjeniji: Dragi Jovanović, prijeratni pomoćnik upravnika grada Beograda i vjerojatno najefikasniji istrebljivač komunista i njihovih simpatizera u Kraljevini Jugoslaviji. Tri su policajca obilježila Krležin život: Janko Bedeković u Zagrebu, Dragi Jovanović u Beogradu, a treći? O trećem ćemo kad na njega dođe red.

Što to ima u tom pečujskom kadetu, neostvarenom vojniku, hobističkom vojnom strategu, salonskom lenjinisti, građanskom intelektualcu i vjerojatno najgromovitijem ako već ne i najdarovitijem našem piscu, te naravno komunistu i Jugoslavenu, a pritom ukletom Hrvatu, što policajce inspirira da sva svoja znanja, tehničke i ljudske potencijale u jednom trenutku ulažu u to da ga zgaze kao gnjidu?

Dakle, čim su ga Nijemci postavili za komandanta Žandarmerije - na tom će mjestu vrlo kratko ostati - Dragi Jovanović pokreće hajku na Krležu. Obilazi beogradske književnice, upada glumcima i umjetnicima u stanove, čak i on osobno, ali češće njegovi najbliži suradnici, psihopatski tipovi, grmalji dječje pameti i manijakalnih karaktera, spremni na sve.

Plaše djecu, šamaraju žene i kućne pomoćnice… Ne bira Jovanović samo one koji bi po bilo kojoj osnovi Krleži mogli biti bliski. Ustvari, zanimljiviji su mu oni koji ga nikad nisu sreli, ne poznaju ga ili su njegovi književni i teatarski oponenti. Na njih i na njihove domove najtvrđe udara i višekratno kidiše.

Krleža, Krleža, Krleža…, širi se glas ranjenim i izluđenim Beogradom. Krleža, Krleža, Krleža… kao krasta, kao herpes, kao guka pod pazuhom i čir koji nikako da se raspukne.

Moje stvari (30) Oni koji su bili moćni i od režima podržani, to će i dalje biti. Isti ljudi pod Račanom kao i pod Tuđmanom

Oko tog imena, oko te riječi čije unutarnje značenje nije poznato svima koji ponavljaju Krleža, Krleža, Krleža… stvara se sanitarni kordon.

Dragi Jovanović okružuje Krležu posvemašnjim strahom i prezirom.

On možda i zna gdje su početkom lipnja 1941. Bela i Krleža, u Mirijevu su, i on pokušava čitati “Crvene magle”, ali ga ne hapsi, nego se sadistički iživljava na tom “narušenom građanskom licu”, navodi ga da mu se sam preda, pristajući ama baš na sve, pa i na to da njemačkim psima bude pas, ili da se objesi na štaglju, u Mirijevu, daleko od sebe i od svega.

Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, “dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera”, kaže da ga šalju prijatelji, “ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom.

Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.” Tako mladić reče, i nestade.

JERGOVIĆ: MOJE STVARI (20) Život mi je spasio dizajner automobila koji je nosio značku s kukastim križem

“Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje.

Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu!

Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.”

Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu.

Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju.

I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. “Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!”, rekao je neobično mirnim glasom, “kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti”.