Putanja metka prati fizikalne zakone i neka strogo kontrolirana pravila, iza kojih stoje tisuće godina znanstvene povijesti i dugi niz naučnika i izumitelja, marnih genija svoje struke, uglavnom bogobojaznih, odanih narodu i gospodaru, po kojima se nadijevaju imena školama, akademijama, institutima. U putanju metka ugrađeno je cjelokupno iskustvo ljudske civilizacije, od Altamire do danas, od trenutka u kojem očajan lovac grabi kamen s tla i baca ga na gnjevnoga tigra do trenutka u kojem vojnik povlači oroz, okidač, otponac, obarač, kokot i pokreće nezaustavljiv proces kojim se poništava nastavak priče, ali koji još uvijek nije definitivan, jer na njega utječu i neki teško predvidljivi činitelji, kao što su temperatura i vlažnost zraka, te prije svega drugog vjetar. Oni u stanovitoj mjeri narušavaju proračune tog dugog niza naučnika i izumitelja, kojima bi vrijedilo posvetiti trotomni leksikon, koji bismo nazvali “Leksikon metka”. Ali to je knjiga koju bi mogla načiniti samo neka vrlo ozbiljna znanstvena akademija, ili možda neki za taj povod specijalno utemeljen zavod. U “Leksikon metka” ne bi mogli ući temperatura, vlažnost zraka i brzina vjetra. Za razliku od usmjerene, pravilne i lako izračunljive putanje metka, za razliku od ljudskih životopisa i karaktera, za razliku od čovjekovih životnih nada i stremljenja, i od epoha u kojima je on oblikovan, za razliku od svega onog što se može oblikovati u leksikografsku natuknicu, koja zatim zajedno s ostalim leksikografskim natuknicama raste u cjelovit “Leksikon metka”, temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra nemoguće je fiksirati. Nemoguće je danas, četvrtog dana mjeseca ožujka, godine dvije tisuće dvadeset i pete, ili bilo kojeg drugog dana koji će za četvrtim ožujka naići, ustanoviti temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra u trenutku u kojem se metak kalibra 7,62 milimetra zaustavlja pokraj moje glave, u dovratku volkswagena 1300, proizvedenog 1976. godine u tvornici u Vogošći.
Ne pamtim sat ni dan kada se to dogodilo. A ovog bi nam trenutka, za “Leksikon metka”, potreban bio tačan dan, sat, minut i sekund putanje jednog metka, pa da onda svi veliki meteorološki instituti svijeta pokušaju rekonstruirati vremenske prilike u Sarajevu toga već davnog dana 1992. godine. Da li bi takvo što bilo moguće? Zamislimo, recimo, da sudbina svijeta upravo ovisi o tome hoće li u tom besprimjernom forenzičkom istraživanju vremenskih prilika u trenutku ispaljenja jednog metka u Sarajevu biti moguće ustanoviti temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra, koji su pridonijeli da metak pogodi uski dovratak automobila, a ne glavu iza tog dovratka. Zamislimo da će nestati Zemlje i svega na Zemlji, ako meteorolozi to ne uspiju izračunati, te na taj način temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra učiniti podobnim za leksikografske natuknice “Leksikona metka”. Golema bi tad nastala strka, pa bi se sav svjetski kapital, sve znanstvene ustanove koje se inače bave što efikasnijim pretpostavkama za uništenje čovječanstva, i sve industrije oružja, koncentrirali na to da utvrde temperaturu, vlažnost zraka, brzinu vjetra nasred Ulice vojvode Putnika, u Sarajevu tog travanjskog dana 1992.
Ali nisu tu važni samo metak i njegova putanja. Važan je i dovratak volkswagenove bube u koji se metak zabio. Taj auto, kojem sam posvetio priču u “Sarajevskom marlboru” a spominjem ga i u drugim knjigama, kupio sam u srpnju 1991, od Neđe, umirovljenog prometnog milicionera, tada instruktora vožnje. Cijena je bila dvije tisuće maraka, a na upoznavanje s bubom i konačnu procjenu i odluku išao sam na Ravnu Romaniju. Tako se zove selo blizu Sokoca odakle je Neđo. Gore me je vozio u svom žutom golfu, dvojki. Prostranom autu, ali Neđo je bio širok čovjek da mi se činilo kao da nam se ramena sudaraju. Godinama ranije - tada mi se činilo: već jako davno! - kada me je u jugu 45 učio vožnji, doista su nam se ramena dodirivala, što mi je poslije kao mladom vozaču nedostajalo, osjećao sam se nesigurnim bez te podrške u desnom ramenu.
Pokraj lijepe, novosagrađene kuće, na vrhu svijeta, na tom bosanskom Olimpu, stajala je modra buba. Vidiš, govorio je Neđo, nigdje hrđe! Ti nemaš pojma o ovom, rekao je, ali motor je skroz očuvan. Moj je to auto, a mene si, je li tako, upoznao! Dok je on to govorio, ja sam samo obilazio oko bube, zagledao je, vrhom tenisice udarao po gumama, jer sam negdje vidio da se to radi, provjeravao pragove tako što bih na njih stao, ali zapravo nisam imao pojma što radim. Za dvije tisuće maraka kupio sam, kako se to govorilo, mačka u vreći, koji je pritom bio i neregistriran. U tom trenutku nisam kupovao auto, nego ideju o autu. Oduvijek sam htio imati bubu.
Neđo je poslije sa mnom išao na tehnički pregled, koji je buba glatko prošla. Rekao sam ti, sve je na njoj kao novo! Sljedećih devet mjeseci, koliko će još potrajati njezin mehanički život, besprijekorno me je služila. Pazio sam na ulje, jednom sam mijenjao metlice na brisačima, ali nikad nismo bili kod mehaničara. U pretposljednjoj svojoj vožnji, ona mi je svojim dovratkom spasila život. Tako bi mogla glasiti sentimentalna interpretacija događaja! Ali u njoj postoji i nešto od istine. A kada tu istinu krenem dalje rasklapati, pa je pretvarati u niz egzaktnih činjenica, a možda i u ideju o sljedećem leksikonu zavoda koji je utemeljen da izradi “Leksikon metka”, reći ću da mi je tog dana život spasio dizajner automobila, koji je vrata nacrtao tako da dovratak bude upravo na tom mjestu. Od vremena kada je nastala prva buba, pa do 1976. kada je moj primjerak bio proizveden, transformacije i preobražaji modela bili su, iz današnje perspektive, minimalni. Volkswagenova buba zadržala je u svih pola stoljeća proizvodnje svoj izvorni oblik. Nije se to dogodilo ni s jednim drugim automobilom u povijesti. Tako da možemo reći da mi je život spasio dizajner automobila koji je u zapučku nosio značku s kukastim križem, i bio je član nacističke stranke. Vjerovao je u sve ono u što je kao vjeran sljedbenik trebao vjerovati. Međutim, njegov je crtež bio tako dobar da je njime obuhvatio ne jednu nego nekoliko epoha.
Taj je crtež imao vrijed-nost nekoga čudovišno obimnog i velikog epskog romana, koji bi nas od rađanja nacionalsoci-jalizma vodio kroz europsku i svjetsku povijest, pa bi zalazio u Meksiko, Brazil, Sjedinjene Američke Države, tokom kojeg bi nesigurni pripovjedač izmijenio nekoliko različitih, međusobno suprotstavljenih svjetonazora, prolazeći od antisemitizma i antihumanizma pangermanskoga besklasnog nacističkog društva, sve do figure zajednice koja vjeruje u jednakost svih rasa, naroda, vjera. Taj je crtež, ili taj automobil koji je po crtežu nastao, uspio na sebi ponijeti afirmaciju i nega-ciju, crno i bijelo, slobodu i smrt. A meni je, tako mi se činilo, spasio život. Drugi leksikon bio bi “Leksikon volkswagena 1300 s Ravne Romanije”. Njegova bi izrada morala biti još kompleksnija i kompliciranija nego “Leksikona metka”, jer bi u njega ulazile i natuknice o likovima koji na prvi pogled nisu od povijesnog značaja i jer bi leksikon, suprotno duhu leksikografije, u svom središtu imao ne samo jednog čovjeka - mene! - nego i jedan trenutak u njegovu životu. Fiksiranje tog trenutka i njegovo sveudiljno svođenje i pretvaranje u niz leksikografskih natuknica veliki je znanstveni izazov.
Metak koji sam, ispunjen užasom, iščeprkao iz dovratka, o kojem sam često i mnogo mislio, spremio sam u oltarski džep. To sam učinio iz razloga koji bi, opet, dugo trebalo objašnjavati, ali bi svejedno ostali neobjašnjeni. Recimo da mi se učinilo da je taj metak jedna od većih dragocjenosti mog života. On je ta neživa stvarčica koja se možda i najbliže primaknula onome što je u meni živo. Neživa stvarčica koja se najbliže primaknula mom životu. I onda se zaustavila. Godinama poslije, za vrijeme rata u Sarajevu i poslije, desetljećima po Zagrebu, a onda i na putovanjima Europom, naročito za književnih nastupa, ili za dugih i besmislenih sastanaka, kojih u mom životu srećom neće biti previše, za čekanja u redovima, ili po aerodromima, dok bih sanjiv od ranog buđenja i opijen idejom o predstojećem letu, uzimao sam metak iz džepa, pa ga vrtio između prstiju, uživao u njegovoj savršenoj glatkoći, u tom čudesnom oblikovnom skladu, u njegovom oštrom vrhu, koji ipak nije toliko oštar da bih se na njegovoj oštrini mogao povrijediti, u tom dragocjenom sjaju metala, koji nije ni zlato ni bronca, ali živo podsjeća na ono što je zlatno i brončano. Taj metak me je, dok sam se igrao njime, smirivao i pobuđivao mi je maštu, započinjao je priče koje sam kasnije nastavljao, rastvarao je preda mnom život, kao brojanica u šakama vjernika, kao tableta anksiolitika u dušama tjeskobnih. Katkad bih ga, u žurnom hodu niz ulice nekoga stranog grada, samo napipao u oltarskom džepu, i odmah bih se sigurnije osjećao. Kroz život mi je nedostajalo sigurnosti. Uvijek tako. Još od vremena pred polazak u školu, kada sam bio prestravljen time da će svi oko mene doznati da ne umijem vezivati cipele. Ono što sam na kraju postao, snažno je limitirano mojim osjećajem da za ništa veće nisam spreman ni sposoban, i da je moj osnovni zadatak da prikrijem sva svoje neznanja. Da prikrijem to da nikad nisam naučio vezivati cipele. Ono malo pouzdanih i sigurnih činjenica, koje se mogu pretvoriti u leksikografske natuknice jedne nesigurne egzistencije, ne bi bilo dovoljno da nije predmeta koji mi pružaju sigurnost. Među njima dugo je bio i taj metak. A onda sam se uplašio da će me zbog njega zaustaviti na državnoj granici. Uplašio sam se da će mi ga oduzeti, i da će me zatim podvrći ispitivanjima o tom metku. A što bih im ja mogao reći?
Metak sam spremio u poveću limenu kutiju s predmetima, papirima, nevažećim dokumentima, starim osobnim kartama i putovnicama, ponekom sličicom i fotografijom. Zveknuo je o dno kutije, tako da me zvuk koji sam čuo podsjetio na zvuk iz prosekture u nekom filmu. Metak upravo izvađen iz glave trupla tako zvuči pincetom ispušten u metalnu zdjelu.
PROČITAJTE PRETHODNE DIJELOVE:
