Kao dječak je tražio majčino tijelo po krvavoj Savi
Josip Sever (1938-1989) bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj. Slavistiku je studirao u Zagrebu, a sinologiju u Pekingu. Hrvatska enciklopedija navodi da je "radio kao profesionalni književnik". Teško je zamisliti kako u domaćim uvjetima može izgledati ikakav literatski profesionalizam - kako nekad, tako i sad.
Svejedno, salonska pristojnost leksikografske natuknice točno pogađa osjećaj nemoći domaće sredine da misli poeziju Josipa Severa. Kako nekad, tako i sad. Možda je, upravo zato, uz tridesetogodišnjicu Severove smrti dobro znati razliku između cinizma leksikografije i intrigantne bujnosti njegova pisma i života.
"Josip Sever bio je nesretan i velik pjesnik čija je radijacija bitno nadmašivala dosege suvremenog hrvatskog pjesništva", piše u predgovoru posthumne Severove zbirke "Svježa dama Damask trese" Branko Maleš, koji je od rasute građe Severove poezije komponirao tu knjigu.
Tekstovi koje je Maleš uspio detektirati iz Severove "šarolike ostavštine" napisani su između 1975. i 1985. godine. Za života Sever je objavio samo dvije zbirke pjesama: "Diktator"(1969) i "Anarhokor" (1977). Posthumna, treća knjiga stihova, "Borealni konj", objavljena je 1989., nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.
Josip Sever je kultni pjesnik iz različitih perspektiva. Kult njegova statusa u javnosti lavira od površne popularnosti i/ili nerazumijevanja do adoracije flanerskog stila života. Što nedostaje fokusu? Čitav Severov pjesnički i prevoditeljski rad: ozbiljan i posvećen, o čemu postoje pozamašni "materijalni dokazi". Tako nekako shvaćamo dok o tom pjesniku razgovaramo s rijetkim njegovim prijateljima, onima koji su ga doista poznavali. Pisac Ludwig Bauer bio je Severov možda najtješnji prijatelj.
To procjenjujemo iako se Bauer oprezno ograđuje, uzimajući u obzir Severov neuredan, gotovo mahnit način života, u kojemu je sretao različite tipove ljudi. Kako god, Bauer je Severu bio poput starijeg brata, iako je Sever bio nekoliko godina stariji.
"Svi mi koji smo poznavali Severa, imamo osjećaj da mu nešto dugujemo", govori Bauer kad smo ga zamolili da bude čičerone, pripovjedač i navigator kroz Severov život, a ne tek biografiju.
"Imao sam taj osjećaj", veli Bauer, "da je Joža netko za koga se morate brinuti. Imao je djetinju dušu. U svome karakteru Sever je bio dijete".
I Bauer to kaže s krajnjom nježnošću s kakvom se, uostalom, nosimo svaki put kad on spomene Severovo ime. Pitamo ga kakav je čovjek, kakva figura, bio Josip Sever. Njegovo ime budi rezonancije u javnoj svijesti, ali malotko zna što točno predstavlja kao pjesnik.
"O Josipu Severu moglo bi se puno toga pripovijedati. Dijelom zato što je slabo poznat u naše vrijeme, dijelom stoga što je bio zanimljiva osoba, ali prvenstveno zato što je bio iznimno dobar pjesnik. Zapravo, nedovoljno cijenimo ono što nam je ostavio. Bio je posljednji boem hrvatske književnosti. Istinski je boemski živio. Bez stalnih prihoda, a velik dio svog odraslog života proveo je uz alkohol i društvo koje je s tim povezano. Tako se govori kako je Sever imao puno prijatelja, ali ja bih ih nazvao šank-prijateljima. Ti ljudi, oni koji su još živi, smatraju da su bili najbolji Severovi prijatelji iako nisu na njega pozitivno djelovali podržavajući njegov porok, koji je na kraju u njemu uništio pjesnika", govori Bauer.
I nije tako neobično za domaću kulturnu sredinu da zanemari vlastite ključne figure. Ali koji je razlog Severove izolacije, mutne recepcije u domaćem kulturnom krugu? Zašto je bio tako, potiho, marginaliziran?
"Stvar je u tome što Sever nije pripadao nekakvom krugu unutar kojeg se članovi međusobno podupiru", odmah će Bauer.
"Bio je član Društva književnika, ali se na njega uvijek gledalo kao na nekakvog otpadnika. Kao na nekoga tko je simpatičan, ali ga ne treba uzimati ozbiljno. A možda je važniji razlog u tome što je Sever bio pjesnički posve poseban. Generacijski, pripadao je razlogovcima, ali se od njih bitno razlikovao. Njegova je poezija imala sasvim drugačiju orijentaciju, a on je već kao srednjoškolac bio dobro upoznat s ruskim futurizmom, poezijom Hljebnikova i Majakovskog. Ruske futuriste suvereno je prevodio, uostalom. Apsorbirajući utjecaje ruskih futurista, stvorio je vlastiti pjesnički izraz, koji je ipak bio bitno različit od tih uzora. Ruski futuristi su, poznato je, išli od nekih značenja izraženih riječima prema zvukovima. Kod Severa je, pak, ta igra riječi na zvukovnoj razini bila tek početak. On je iz toga stvarao značenja, duboka i dalekosežna. U tome je, mislim, ključ nerazumijevanja Severa kao pjesnika jer su mislili: aha, on slijedi ruske futuriste, sve je to igra riječima. Ali ne. Sever je bio veoma obrazovan i imao je izvanredno pamćenje. Gotovo sve što je pročitao ostalo je u njegovu intelektualnom vlasništvu. Recimo, njegovo iskustvo putovanja u Kinu, gdje je godinu i pol studirao, i povratak, koji je trajao dva mjeseca brodom iz Kine u Jugoslaviju, na njega su jako utjecali. Stvorio je složenu, a ipak zaokruženu sliku svijeta. U svojoj je poeziji zapravo ujedinjavao dio povijesne cjeline s općeljudskim temama kao što su rat, prolaznost života, sklonost čovjeka prema samodestrukciji. Eto, zbog svega toga njegovu poeziju nije bilo lako razumjeti na prvu. Ali mi se također čini da se suvremenici u tome nisu niti previše trudili. Sjećam se nekoliko izlaganja o Severovoj poeziji koja su se usredotočila na to da je ona 'hermetična', pa je ne možemo dobro razumjeti, iako možemo osjetiti. Ne slažem se. Severova poezija uvijek je zahtijevala određen napor, ali tad su se otkrivala značenja. U tom su smislu karakteristične riječi književnoga kritičara Veselka Tenžere, koji je napisao: 'Severa svi vole i cijene, a nitko ga ne razumije.' To nije bilo točno. Nisam specijalist za poeziju, ali sam otpočetka razumio Severovu poeziju i u nekoliko navrata sam pokušao, iako ne možda dovoljno agresivno, pokazati kako ima stihova koji jasno pokazuju njegov kritički odnos prema svom vremenu, prošlosti i povijesti."
Ključ za tu razumljivost i angažiranost Severove poezije mogla bi biti njegova pjesma "Zatišje 2", u kojoj kaže: "A kad smo poraz razglobili jako i protumačili sve znano/našli smo da je naopako/naše rođenje prikazano". Ili stihovi: "A lađe pune raznih zastava/vode se nekom čudnom voljom/dok je naša vjera zastala/da se štafetno zamijeni boljom", tumači Ludwig Bauer, kojeg je Sever uvažavao kao "strogog prijatelja" i dao mu nadimak Ljutovid. Bauer se, naime, uporno trudio da Severa usmjeri na rad i samo rad.
"Severa nije bilo teško voljeti jer je usprkos boemštini uspio sačuvati izvornu čednost djeteta", odjednom će Bauer, kao da se to već ne naslućuje iz kronologije njegove biografije. A imao je sumorno djetinjstvo.
Rodio se u Blinjskom Kutu, mjestašcu pored Siska. Rodna kuća je na obali Save, a o njoj se danas brine Severov nećak Saša Uzelac. Kuća je vlasništvo Severove sestre Vlaste Sever Vaniš, a Saša Uzelac ulaže velike napore da se ta vrijedna drvena kuća, stara 150 godina i upisana u inventar kulturne baštine Hrvatske, pretvori u spomen-kuću Josipa Severa.
Tijekom rata 1990-ih kuća je pogođena granatom, Hrvatska vojska spasila je "šaroliku ostavštinu". Saša Uzelac je kuću s okućnicom obnovio pa su u tijeku pregovori sa sisačkom lokalnom upravom o prenamjeni kuće u javno dobro, neku vrstu kulturnog doma koji bi Severov rodni Blinjski Kut mogao, njemu na spomen, uzdići na razinu plemenitoga kulturnoga kapitala.
Nastavak na sljedećoj stranici...
A Sava koja teče u blizini kuće ima, nažalost, privatnu simboliku. Severova oca kao partizana ubili su 1942. godine i Sever ga nije upoznao. Nedugo nakon ubojstva oca ubili su Severovu majku jer joj je suprug bio u partizanima. Kao šestogodišnjak Sever je s bakom tražio majčino tijelo po krvavoj Savi.
"To je sve čega se sjećao", nastavlja Bauer.
"O tom traumatičnom događaju koji je obilježio njegov život nije često govorio. Kojiput bi rekao da voli ući u Savu, da bi osjetio fizički dodir s majkom. Može se to uzeti kao pjesnička preosjetljivost, ali je on to zaista tako doživljavao", govori Bauer.
Djetinjstvo je, uglavnom, Sever proveo u toj kući s bakom. Bio je izuzetan đak, u gimnaziji je preveo Majakovskog, što je na studiju posebno cijenio profesor rusistike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Aleksandar Flaker. Studijsko putovanje zagrebačkih rusista u Moskvu 1964., gdje je Sever bio cimer Ludwigu Baueru, bilo je za njega prijelomno.
"Nakon zatopljenja odnosa Jugoslavije i SSSR-a ukazala se mogućnost za to studijsko putovanje i Sever je bio među nama izabranim studentima, iako tad više nije bio redovan student. Boemski život ga je češće odvodio u kavane nego na fakultet. Ali profesor Flaker se za njega založio, što je Severu otvorilo horizonte. U vrijeme boravka u Moskvi počeo je pisati stihove na ruskom jeziku. U jednom danu znao bi napisati i tri pjesme, koje su i Rusi i domaći stručnjaci za književnost smatrali iznimno dobrima. Ondje je upoznao i posljednjeg preživjelog futurista, Alekseja Kručoniha, koji mu je postao 'brat po poeziji' jer su obojica pisali na ruskom", kaže Bauer, koji je sa Severom u Moskvi proveo vedre studentske dane, iako je Severa relativno rijetko viđao.
"On je imao svoj put. Kavane, krčme. I usprkos svom golemom znanju Sever je bio veoma naivan u komunikaciji s ljudima", veli Bauer, na što na pamet pada Severov stih: "Volim ljude/ne volim sebe".
Kao ključ za razumijevanje Severova karaktera?
"Možda je ključ, možda je doista bilo tako. Ali njegova poezija je očaravala i one koju je nisu razumjeli. I znao je biti vrlo ugodan sugovornik, šarmantan čovjek. Bio je lijevih političkih uvjerenja, ali nikad se nije politički angažirao niti pripadao partiji. Lijepo je pripovijedao, krasno pjevao. U neskladu s njegovom fizičkom krhkošću, imao je ugodan bariton. Pjevao je klasične ruske balade i šansone Okudžave, koji je bio prijatelj Arsena Dedića… I da, snimali smo ga na kasetofon kad bi zapjevao u društvu. Snimali smo ga i kako pripovijeda: uvijek razložno, tečno, ugodno. Nažalost, medij kasete je nastao, ništa od toga", sjeća se Bauer, koji nikad neće prežaliti što zbog vlastitog životnog puta nije više vremena mogao posvetiti "prijatelju Joži".
"Dvadesetak godina sam živio između gradova, izvan Zagreba. Bratislava, Prag, Pariz, London, Washington. Zbog toga nisam imao prilike malo više na njega utjecati. Volio bih da jesam, ali je teško reći koliki bi bio uspjeh mojih nastojanja. A kod njega sam uvijek inzistirao da se poezija prepiše i sačuva. Zvonimir Mrkonjić je, recimo, poput mene prepisivao Severovu poeziju na pisaćem stroju. Jer, znate, Sever je pisao u malim bilježnicama i blokovima Lipa Mill, važan mu je bio džepni format. Kad bi blok ispisao, često bi ga negdje ostavio i tako zagubio. Onda bi ispisao drugi i sljedeći, pa je sva sreća što je od Društva književnika Sever u Zagrebu dobio stan, gdje smo mogli pronaći njegov opus, u tim malim formatima. Neke je bilježnice i knjige ostavljao i u Blinjskom Kutu, u kući u kojoj je živjela njegova baka. Ta je, pak, imala dosta žestok odnos prema njegovim lošim navikama. Baki je bilo stalo da Jožu dobro nahrani i da se na njega izviče. Na Severa su, zapravo, pozitivno utjecale jedino žene koje je volio. Najprije Grozdana, koja je bila njegova učenica iz petrinjske gimnazije, gdje je predavao ruski neko vrijeme. Dok je bio s Grozdanom, prestao je piti, zabranjivala mu je i odlazak u krčmu, morao se uredno odijevati. Da, bio je ženama zavodljiv… Bio je, naime, posvećen čovjek. U svemu što je radio posvećivao se maksimalno: a to djeluje atraktivno, magnetično. Druga žena važna u njegovom životu bila je Sunčana Škrinjarić, s kojom je ljubovao i živio godinama", govori Bauer dok listamo "Knjigu o Sunčani i Severu" (Aura, Sisak, 2010.), koju je Bauer napisao s Lidijom Dujić i na temelju koje je nastala i kazališna predstava "Sunčana i Sever" u režiji Jasmina Novljakovića.
Knjiga je posveta tom neobičnom boemskom paru, prepuna faksimila Severovih pjesama i fotografija koje je (uglavnom) snimila Sanja Pilić, kći Sunčane Škrinjarić. Par je živio u Sunčaninu stanu, u kojemu je jedna soba, neuredna i puna cigaretnog dima, bila Severova. Druga, posve suprotna, topla i uredna, bila je radna soba Sunčane Škrinjarić.
"Sunčana i Sever su jednom čak pokušali živjeti u Blinjskom Kutu kod bake, ali su se brzo posvađali, nije išlo", uz osmijeh će Bauer nastavljajući pripovijest o Severu anegdotom što svjedoči o njegovu fantastičnom pamćenju.
"Zlatko Crnković, urednik biblioteke HIT u Znanju, naručio je od Severa prijevod romana 'Poziv na smaknuće' Vladimira Nabokova, s ruskog jezika. Najveći dio posla Sever je napravio kod mene u stanu u Trnskom. Imao sam već prevoditeljskog iskustva u prozi, a imao sam i pisaći stroj. Bila mi je čast što mu pomažem. Unatoč njegovu poročnom karakteru, imao sam poštovanje prema njegovu talentu, znanju, a posebno prema njegovoj plemenitoj ličnosti. Dakle, Sever je jedan dan otišao predati rukopis gotova prijevoda. Naravno, zapio se u kavani i negdje ostavio prijevod. Vratio se posve očajan, ali je uzeo knjigu i listajući počeo meni diktirati u pisaći stroj. Nije to bilo učenje novog teksta, ali je svejedno bilo fascinantno kako je napamet znao prijevod svake rečenice. I tako smo za pet dana spasili prijevod", govori Bauer, svjestan da je u međuvremenu Severov prijevod Nabokova postao izuzetno cijenjena "roba".
Ipak, Severov pjesnički opus, nastao u desetogodišnjem kreativnom razdoblju, bio je isprekidan njegovim pokušajima da se otrgne problemima s alkoholom. Dvaput se liječio u klinici, ali...
"Bilo je to kratkog daha. Neuspješno", kaže Bauer, koji je mnogo puta svjedočio kako je teško Joži Severu bilo oduprijeti se zovu birtije.
Tako je, nekako, i umro. Sam.
"Jednostavnije mi je reći kako je umro nego se sjetiti posljednjeg susreta sa Severom. Mnogo naših susreta bilo je stihijski, slučajno, izvan konteksta ili kad mu je trebala neka pomoć. A umro je kad sam, prije trideset godina, boravio u Americi. Nazvao me zajednički prijatelj, Stijepo Mijović Kočan, i rekao: 'Lujo, umro nam je Joža. Izgleda da se smrzao'.To je bila jedna verzija njegove smrti. Ali ni kasnije, kad sam se vratio u Zagreb, nisam uspio saznati što se točno dogodilo. Umro je u Zagrebu, negdje u blizini Autobusnoga kolodvora, vjerojatno u ranim jutarnjim satima. Bila je veljača, našli su ga mrtvog. I kad je Stijepo nazvao, jedan od nas dvojice je rekao: 'Morat ćemo pisati o njemu. Govoriti o njemu'. I još osjećam tu potrebu", kaže Ludwig Bauer, Severov prijatelj.