Jedna od bezbroj zanimljivih stvari u vezi Tome Bebića je i to što se vjerojatno nikoga kao njega društvo obljetničarski puno češće prisjeća kad mu je godišnjica rođendana nego kad mu je godišnjica smrti. Toma Bebić bi 6. studenog 2018., da nije umro od raka pluća prije 28 godina, danas slavio 83. rođendan i lako moguće da bi bio živuća ikona. Anarhist-humanist, a kao umjetnik glazbenik, pjesnik, slikar, pa novinar od Slobodne, preko Nedjeljne i Vjesnika, sve do idejnih začetaka Ferala...
Za života je nanizao još nekoliko zanimanja; mornarički podoficir, nastavnik u školi... a nakon smrti na njegovom liku je izrastao takav mit da su mu potpuno nezasluženo vremenom stali prikrpavati da je nakratko čak bio i trener Hajduka. Što je besmislica, kao što bi za Tomu Bebića bilo besmisleno da se bavio Hajdukom.
Na dva albuma ispjevao je svoju poeziju, njegovu „Leute moj“ prepjevao je Branimir Štulić, njegova „Kaleta...“ dandanas u afan baca tolike zaljubljenike Dalmacije, a da mnogi više niti ne pamte da je s tom pjesmom i s klapom Dalmacijacementa iz Vranjica osvojio Omiški festival 1967., čiji je bio suosnivač godinu ranije. Njegovu himničku, do boli dirljivu, a sve samo ne patetičnu „Djecu slobode“ Mladen Badovinac iz TBF-a dramatično je recitirao u jednoj pjesmi.
Sam TBF, bila je svojedobno Badovinčeva zajebancija, ime je dobio, kao, na tragu skraćenice „Toma Bebić Fan“. Badovinac se zezao, naravno, ali ako je itko duhovni otac, ideal, uzor, neki vrag ili bog koji stoji iza TBF-a, onda je to Toma Bebić. Od sve sile aforizama što ih je smislio Toma Bebić, najslavniji je onaj: „Rodija san se u Splitu, živin u Splitu i još san živ.“
Toma Bebić je legendaran i po tome što je on rijetki splitski velikan, možda i jedini, kojega se zaziva i imenom i prezimenom, naprosto je nezamislivo zvati ga samo jednim od to dvoje, a to je taj čovjek i zaslužio. Mnogi će danas reći da se toliko tražio po raznim zanimanjima zato što je u svojoj genijalnosti bio svestran. Nakon njegove smrti Marijan Ban opjevao je njegovu „Ča smo na ovom svitu“.
„Kaleta moja draga“ je pak najvjerniji opis dalmatinske uličice koju je svijet ikada čuo, iz kojega se „čuju“ zvukovi svakodnevice, „osjete mirisi“, „vide“ stanovnici i prizori. Zbog njegove „Tu-tu auto vrag ti piz odnija“ za njim su splitski mulci u tom ludom gradu znali trčati i revati. A Toma Bebić je nadrastao taj grad, bio je veći od njega i brutalna mediteranska sredina nije razumjela da je riječ o ekološkoj pjesmi, pa ako su smatrali da je revanje neprežaljenog ljubimca iz sjećanja nešto grezo, onda su jako pobrkali lončiće u vezi svog grada i njegovog porijekla.
U vezi mnogočega Tomu Bebića za života nismo razumjeli, da bismo ga danas svakim njegovim novim rođendanom razumjeli sve više i sve bolje. Danas ga mnogi nazivaju „splitskim (ili hrvatskim) Tomom Waitsom“ i to je još i najvjerniji opis tog čovjeka i njegovog djela. Doduše, s tom razlikom što je uzgajao onu svoju bradurinu, koju je – ako je vjerovati predaji – počeo puštati otkako mu je umro mlađi brat još 1962.
A i s tom razlikom što Waitsa nikada nisu obradili Hladno pivo, dok Tomu Bebića („Ča smo na ovom svitu“) ipak jesu, ovog ljeta na Radiju Dalmacija. Konačno, Toma Bebić bio je predivan čovjek, sušta dobrota, otvorenog uma i srca koji je totalni antitalent jedino bio, kako je govorila njegova kći Tatjana u nekoliko navrata, za novac. Rekla je 2010. u jednom intervjuu da ga je davno bio zvao Toto Cutugno u Italiju s ozbiljnim planovima i da mu je Toma Bebić tada i otputovao u goste i na suradnju.
„Bili bismo najbogatija obitelj u Splitu“, pričala je. E, samo da nije bilo onog trenutka u kojem mu je mlađa kći zavapila na telefon: „Ćako, ka' ćeš doć doma?“ I već sutra je bio doma. Cutugno mu je nudio bog te pita koliko veće novce, bazen, samo da se vrati, ali ovaj se nije vraćao. „Ovo je moj bazen“, pokazao mu je Bačvice na slici.
„Mi, dica, uz njega smo naučili kako poštivat i volit sve šta je živo. Ljude, životinje, prirodu. Nismo smili gazit mrave. Doslovno. Ni ubijat pauke. Nije podnosija da se išta ubija. Pa ni za jist. On sam uopće recimo nije ija kokoše, a neko vrime nikakvu spizu od životinja uopće. Njemu je ubojstvo bilo i ubrat cvit. Zabranija nan je nosit mu cviće na grob. Objašnjenje? 'A šta ćeš mrtvacu donit mrtvaca?'“, tim se riječima Tatjana Bebić prisjećala oca na njegov 75. rođendan.
A kakav je tek bio njegov sprovod te veljače 1990., taman na vrijeme da izbjegne ona sve gora od najgorih ratnih sranja i ogorčenu borbu Splita i protiv napadača u ratu i protiv protucivilizacijske navale barbara koji su mu jurišali na Smoju, Ćiću, Feral... „Pa tako kad je umra, na kapsilu mu je bila jugoslavenska zastava, a na sprovodu je bija i svećenik, i švore, i počasni vod vojske i nema koga tu nije bilo, sve izmišano. A šta ću ti reć, bija je to pravi Alan Ford od sprovoda...“
