"Kao glumac sam naučio ubijati ljude golim rukama"
Meenakshi Raghavan imala je 73 godine kad su je za potrebe videoreportaže snimali kako s metalnim štitom u lijevoj i kratkim mačem u desnoj ruci visoko ispruženim rukama blokira napad mačem sparing partnera. Sparing partner se povukao korak, zaletio i skočio, što je ona opet blokirala štitom, a onda se sa serijom udaraca mačem zaletjela u napad. Riječ je o indijskoj borilačkoj vještini kalaripayattu, vještini nastaloj oko 3. stoljeća prije Krista. Pričala je tada da je imala sedam godina kad ju je učitelj kalaripayattua vidio kako pleše.
"Rekao je mom ocu: 'Dovedi je da uči i kalari!'", ispričala je kako je iz svijeta tradicionalnog plesa ušla u svijet borilačkih vještina, u kojem je dandanas. U rodnoj indijskoj državi Kerali ona još drži jednu od najpopularnijih škola ove borbene vještine. Vrlo sličan put s otkrivanjem kalaripayattua ispričao nam je da je prošao i Phillip Zarrilli, američki kazališni redatelj, profesor emeritus na Dramskom odsjeku Sveučilišta u Exeteru u Velikoj Britaniji.
On je danas stručnjak za osposobljavanje glumaca kroz svoj predizvedbeni sustav psihofizičkih vježbi koje je tijekom tri dana u suradnji Hrvatske zaklade za znanost i Akademije dramske umjetnosti predavao i pokazivao studentima drame. Pa i još nekim zainteresiranima. Preciznije, Sibila Petlevski ga je "dovukla".
"Glumce već godinama podučavam koristeći borilačke vještine i jogu. Na tim vježbama poslije počiva njihova cjelokupna izvedba na pozornici. Pomoću nje oni su koncentrirani, svjesniji onoga što čine, svog tijela, tijela drugih, njihovih položaja, njihovih osjećaja, komunikacije. Pomažem im izoštriti osjetila i da pravilno dišu", pričao nam je, ostavljajući, onako beskrajno miran i staložen, dojam spike, recimo, nekakvog prosvijetljenog majstora shaolin kung fua. Tek kroz razgovor shvatili smo koliko smo bili na pravom tragu. Sve je počelo još 1976. godine.
Te godine, on je kao mladi kazališni stručnjak, kao 29-godišnjak, perspektivni redatelj s Fullbrightovom stipendijom u džepu, otputovao u državi Kerala u Indiji. "Borilačke vještine nisu mi bile na kraj pameti. Otišao sam proučavati tamošnji tradicionalni ples kathakali i sve što se tiče njega. A taj ples, s vremenom sam doznao, iziskuje i određeni tradicionalni psihofizički trening, odnosno vježbe za koje se ispostavilo da potječu iz borilačke vještine kalaripayattu", pričao je.
I kao što je danas svjetski poznata 75-godišnja majstorica kalaripayattua kao curica od samo sedam godina iz svijeta tradicionalnog plesa kathakalija ušla u svijet u kojem se uči kako protivnika, ako treba i efikasno upokojiti, tako je i Zarrilli nabasao na poveznicu jednog s drugim preko treninga za vježbanje refleksa, koncentracije, osjetila... A onda je stao tražiti učitelja.
"Bilo mi je jasno da je on taj kad sam vidio majstora Gurukkala Govindankuttyja Nayara kako drži nastavu svojim učenicima. Pa je uzeo i mene. Trenirao sam šest dana tjedno po pet-šest sati na dan. Prvo od 5.30 do 7.30 sati, a predvečer od 16 do 19", pričao nam je. I prvom prilikom čim je mogao opet se vratio u Indiju. Više-manje od početka mu je bilo jasno da se razvijanjem mentalnog i fizičkog bića čovjek može razviti da bude sposobniji, pa i radno sposobniji, da bude zdraviji, snažniji na svaki mogući način.
A nakon što je i sam, nakon sedam godina učenja, prodro duboko u umijeće borilačke vještine, shvatio je na koji je točno način može primjenjivati u treningu glumaca. I dok su zapadnjaci u Indiju putovali još na krilima ere hipija, Zarrilli je imao svoj vlastiti film. "Nije to imalo nikakve veze s tadašnjim hipi pokretom. Išao sam u etnološko istraživanje jednog drevnog plesa. Naravno da sam već tad bio pacifist, ali tamo nisam putovao kako bih tražio nekakvo duhovno prosvjetljenje. Takve stvari smatram običnim sranjima tih 'tražitelja'. Ne bih htio da ispadne da sam negativan prema ljudima koji idu za tim da riješe neke svoje probleme", pričao nam je.
Daleko od toga da bi bila riječ o kakvom neostvarenom mizantropu koji je zapeo tek u prijeziru ljudi. Zarrilli naprosto smatra da nema smisla stvari romantizirati, iz bilo kojeg razloga, kad se ide u drugu kulturu u potragu za kakvim god odgovorima. On je išao kao profesionalni redatelj i cijeloj stvari je prišao metodički i profesionalno.
"Kako tu vještinu sve bolje upoznaješ, osjećaš da se tvoja percepcija poboljšava, da su ti osjetila sve izoštrenija. Da to zovem duhovnim? Takav pristup me apsolutno ne zanima. Ali se kroz 30 ili 40 godina definitivno mijenja način na koji vaše tijelo funkcionira, način na koji obavljate svoj posao", kazao je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Uslijedio je filozofski trenutak koji, valjda, ovisi o svakome posebno, o tome od kakvog smo materijala sazdani.
"Istina, borilačke vještine mogu se koristiti i na negativan, na loš način, ali ja ih u biti smatram nečim pozitivnim. Ljudima stalno objašnjavam da to što sam ja izvorno bio pacifist, da je to bilo samo u političkom smislu. Hoću reći, za rukovanje oružjem uopće nisam bio zainteresiran. Ali kad sam dosegnuo tu vrlo visoku razinu treninga i razumijevanja kalaripayattua, kad sam počeo učiti rukovati smrtonosnim oružjem, tek tad sam postao pacifist u pravom smislu riječi. Shvatio sam kakvu štetu mogu nekome nanijeti, a kroz to sam shvatio i koliku to odgovornost sa sobom nosi. Bilo je to na neki način predivno", rekao je i osmijehnuo se, možda i prvi put iz svoje smirene poze iz koje je sugovornika cijelo vrijeme motrio ravno u oči.
Pitali smo ga je li istina da svaki položaj tijela u plesu kathakali označava pojedini izraz, da se na taj način mogu slagati cijele rečenice, čak i interpukcijski znakovi, da je riječ o plesu poput znakovnog jezika. "U tom plesu postoji cijeli niz položaja ruku koji su uobičajeni u Indiji, koji se zovu mudra, i tako su stilizirani da budu prilagođeni plesu. Istina, oni označavaju prave riječi. Riječ je o stiliziranim ritualnim pokretima u hinduizmu i budizmu. Neki se izvode pomoću cijelog tijela, drugi pomoću ruku ili samo pomoću prstiju. U pravilu je svaki položaj povezan s nekim elementima duhovnog života", pričao je.
Na našu primjedbu da je zapravo nevjerojatno koliko različiti pokreti iz tog plesa, iz borilačkih vještina od Indije do Japana vrlo često podsjećaju jedni na druge. Pritom nismo mislili na koreografiranu navodnu lomljavu kostiju na YouTubeu. "Da, većina kalaripayattua na YouTubeu je totalno sranje. Kako su se kretale te vještine? To danas više nitko ne može znati sa sigurnošću, kojim točno putem iz Indije preko Kine do Japana. Ljudi koji tvrde da znaju kako su te tradicije kretale pričaju besmislice", tvrdi on.
Nerijetko, oni zapadnjaci koji u dotičnoj borilačkoj vještini ne nalaze puno toga fascinantnijeg od puke razine da je to "fora", tvrde čak i takve stvari da ona potječe iz 1200. godine prije Krista, da je riječ o "najstarijoj borilačkoj vještini na svijetu". "Primjerice, u Indiji neki tvrde da je kalaripayattu majka svih borilačkih vještina, što je glupost. Bodhidarma nema sumnje da je putovao u Kinu", kazao je, misleći na budističkog svećenika podrijetlom iz Indije koji je živio u 5. ili 6. stoljeću i za kojeg se vjeruje da je prenio chan budizam u Kinu.
Pritom je zanimljiva predaja po kojoj je upravo on bio onaj beskrajno smireni i miroljubivi, ali istodobno i opaki frajer koji je podučio prvim znanjima o fizičkom treningu redovnike u Šaolinskom hramu. S vremenom, u tom hramu, kraj današnjeg velegrada Zhengzhoua, razvio se šaolinski kung fu. Možda je to nekakav razlog zbog kojeg se u povijesnim crtežima Bodhidarmu prikazuje kao nemalo zlovoljnog tipa.
"Siguran sam da je on već tad imao određene vještine koje je podučavao, ali naravno da sjećanje na točno ono čime se bavio odavno više ne postoji. Ono što jest ostalo zapisano su najraniji zapisi o jogi, o vježbama koncentracije, fizičkog treninga, o sličnim stvarima. Ipak, japanske i kineske borilačke vještine vjerojatno doista potječu iz Indije. Primjerice, šaolin kung fu s udarcima koji su vrlo slični kalaripayattuu. Ali u to doista nitko ne može biti siguran", pričao nam je čovjek koji već skoro pola stoljeća intenzivno proučava borilačke vještine.
Jedna od vještina koje su ga fascinanirale je tai chi, također vrlo važan u njegovu radu s glumcima. Imajući u vidu raspoloženje na Zapadu danas, bez obzira na 90-e kao doba u kojem su ljudi kao nikad prije počeli istraživati čega sve ima, kakvih znanja, kakvih običaja, hrane, odjeće, glazbe, kulture na drugom kraju svijeta, palo nam je na pamet da mu, kad se on pojavio na Zapadu s takvim istočnjačkim idejama u svijetu glume, nije išlo baš glatko.
"Naravno, bilo je ispočetka mnogo skepticizma, kao, što ja sad tu pokušavam činiti tim svojim treningom?! Pa i danas neki ljudi koji su u vezi kazališta vrlo isključivi, koji smatraju da ono mora biti samo Stanislavski, realizam, karakteriziranje uloga i takve tvari, takvi imaju problema uočavati vrijednosti drugih praksi, recimo, Tadashija Suzukija iz Japana i drugih", kazao je.
"Ne mogu generalizirati, ali u Nizozemskoj, primjerice, ljudi su se pokazali kao jako otvoreni prema drukčijim treninzima. Negdje drugdje određene institucije, posebno one specijalizirane za trening glumaca, upravo su zloglasno konzervativne u zatvorenosti prema novim tehnikama. A zapravo je bitno jedino to da ljudi vide da to daje rezultate na bini, u predstavi. Moja kolegica Patricia Boyett bila je jedna od onih koje su vidjele rezultate, počeli smo surađivati, godinama mi je bila pomoćnica. Već tad je bila odlična glumica, ali je kroz ovo dobila još i više."