Ako se u utorak, 3. srpnja, među publikom što je na sedmim Danima Miroslava Krleže pogledala ekranizaciju "Gospode Glembajevih" iz 1988. godine, u režiji Antuna Vrdoljaka, i našao poneki ljubitelj baleta, teško bi bilo, ako ne i nemoguće, da je u liku mladog Loenea Glembaja prepoznao današnjeg nacionalnog prvaka i člana Baletnog ansambla Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu Tomislava Petranovića.

Premda Tomislav nije dobio priliku ponovno utjeloviti Leonea u baletnoj verziji Glembajevih, prošle mu je subote, po drugi put u baletnoj karijeri, na svečanoj dodjeli u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu dodijeljena nagrada "Oskar Harmoš" za najbolju mušku kreaciju u baletu. Nagrađen je za "glumački proživljenu dilemu nesretnog povijesnog lika prijestolonasljednika, princa Rudolfa Habsburškoga, koja je dirnula cijelo gledateljstvo u baletu ‘Elizabeta Austrijska - Sissi’ u koreografiji Patricea Barta", stoji u obrazloženju nagrade.

Kvalifikacija "glumački proživljene dileme" nimalo ne čudi znamo li da Tomislav Petranović cijelog života uz balet, pomalo i glumi. Osim ulogom u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležina kanonskog djela, može se pohvaliti i angažmanima u brojnim televizijskim reklamama, a gluma je, prema njegovim riječima, nešto u čemu oduvijek uživa. Od malih mu je nogu dolazila prirodno, možda čak i više nego ples.

Ipak, u trenutku u kojem je, nakon završetka školovanja u Zagrebu, birao između baleta i glume, prevagnuli su financijski razlozi. U tom trenutku nije mogao upisati studij na Akademiji dramskih umjetnosti, a iako je i kasnije često razmišljao o glumi, ljubav prema plesu ipak je bila jača.

Tomislavova plesna priča počela je, kao i sve najbolje i najuspješnije, posve slučajno, a u njoj su važne uloge odigrale i dvije plesne stručnjakinje, Tihana Škrinjarić, u čijoj je plesnoj skupini kao dječak plesao, i Edita Cebalo, također članica poznate plesne skupine koja će godinama kasnije postati Tomislavova nastavnica tjelesnog.

Leo Jakovina Curama bih lagao da idem na nogomet, ne na balet

"To što će Edita Cebalo, tad plesačica u skupini Tihane Škrinjarić, doći predavati tjelesni odgoj u moju školu, bio je nevjerojatan splet okolnosti. Nakon što je jazz dance skupina koju je ona utemeljila osvojila prve nagrade na natjecanjima, Edita je nekolicinu najtalentiranijih poslala na audiciju za baletnu školu. Sjećam se kako nam je tad rekla da je balet najteža plesna umjetnost i, ako možeš plesati balet, puno lakše ćeš moći plesati druge oblike plesa. Tad nisam znao puno o baletu, nije bilo YouTubea, a na televiziji se pojavljivao vrlo rijetko. Sjećam se trenutka u kojem sam prvi put vidio balet na TV-u. U posjetu nam je bila mamina prijateljica koja je jako voljela balet. Gledali smo ga zajedno, bio je to klasičan duet. Kad je na red došla muška varijacija, okrenuo sam se prema njoj i ispalio kao iz topa: ‘To mogu i ja’. Ona se samo nasmijala i rekla da je to jako teško te da ću puno morati vježbati kako bih to mogao izvesti. Zanimljiva je činjenica da sam ja već tad mogao izvesti koordinacijski vrlo zahtjevne kombinacije te nisam pretjerivao kod svoje izjave. Usavršiti ih je ipak bila stvar mukotrpnog rada", prisjeća se Tomislav te ističe kako je uloga plesnih pedagoga, ali i plesnih entuzijasta, bila od velikog, štoviše esencijalnog značenja, u njegovu plesnom razvoju.

Stvaranje baletnog plesača, prema mišljenju ovog velikog baletnog umjetnika, zapravo je spoj nevjerojatnih okolnosti, kombinacija ljubavi prema plesu, umjetnosti, ljepoti, djeci i radu. I disciplini, valja dodati. Ponajprije disciplini. Premda je prijelaz s jazz dancea na balet, koji nije neobičan niti neuobičajen u ranom razvoju baletnih umjetnika, došao kao logičan nastavak Tomislavova plesnog puta.

Bila je to, naravno, velika promjena, kao što, uostalom, svaka promjena u dječjem životu i jest. No svu je njezinu važnost i veličinu Tomislav Petranović shvatio tek vidjevši raspored u baletnoj školi i shvativši koliki će angažman ona od njega zahtijevati, kolika odricanja. Balet nije bio nešto čime će se moći samo usputno baviti. Došao je da ostane. I da ga preuzme cijelog.

No nije uvijek sve teklo glatko. Netom prije no što će dobiti ulogu Franza u "Orašaru", na drugoj godini baletne škole, počela su preispitivanja, mukotrpni treninzi nisu u sebi sadržavali mnogo plesnog, te se Tomislav zapitao jesu li balet i baletna škola pravi izbor. Upravo tad pojavila se uloga u čuvenom baletu Vaclava Orlykovskog, i glumački i plesno vrlo zahtjevna.

No Tomislavovo plesno umijeće zadivilo je i publiku i nastavnike, a danas, gledajući unatrag, poznati plesač upravo tu ulogu ističe kao zamašnjak, pokretačku snagu za završetak baletnog obrazovanja i početak jedne sjajne karijere. U Hrvatskoj ga je, kaže, proslavilo i to što je pripadao timu plesača koji je čak pet puta sniman za bečki novogodišnji koncert. Ipak, karijeru je nastavio u inozemstvu. Prvo usavršavanjem u Heinz Bosl Stiftungu u Münchenu, kod profesora Heinza Manniegela, a potom i na bečkoj i lisabonskoj pozornicu.

Životna priča 'Ukrajinci su me umalo odvukli u građanski rat'

"Negdje usred školovanja otišao sam na audiciju za Bečku državnu operu i bio izabran između dvjestotinjak kandidata. Nije bilo dvojbe", prisjeća se Tomislav. Svoj je talent potvrdio i na jednoj od najpoznatijih i najstrožih plesnih pozornica na svijetu, uskoro je promoviran u solista Baleta Bečke državne opere, a nakon toga su uslijedile i brojne druge počasti, među kojima se posebno ističu otvaranje bečkog Opernballa, koji je otvorio kao član Počasnog komiteta, čiji su članovi bili i Placido Domingo, Sriji Ozava i Ana Netrebko, i počasno austrijsko državljanstvo zbog posebnih zasluga i doprinosa umjetnosti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ipak, nakon desetljeća provedenog u Beču došlo je vrijeme za promjenu. Beč je, kaže, htio napustiti i ranije, no svaki bi ga put nešto spriječilo u tom naumu, dogodilo bi se nešto lijepo poput važnih, gore navedenih događaja, i odlučio bi ostati. Još koji tjedan, mjesec ili godinu. Naposljetku su presudili problemi financijske prirode.

"Zbog stanja u kući, plan je bio prvacima ponuditi ugovore o djelu, postaviti ih u status gostiju, a meni to nije odgovaralo. To su i napravili, no pokazalo se kako to nije bila dobra odluka. Imao sam sreću što sam, nakon deset godina, u Lisabonu pronašao kompaniju koja je obogatila moju karijeru i grad koji je postao moj dom", prisjeća se Tomislav bez imalo gorčine. Kako bi je i bilo kad je u Lisabonu, gdje je stekao status prvaka Portugalskog nacionalnog baleta, pozornicu dijelio s jednom pravom pravcatom princezom - potomkinjom portugalske obitelji Tavora.

Do trenutka u kojem je ona postala njegova Julija, Tomislav Petranović već se tri puta našao u nekoj od uloga u slavnom baletu. Jedanput i u glavnoj. U bečkoj je Operi plesao prvo najmlađeg Benvoglia, a potom najstarijeg Mercutzija. Znanje i iskustvo stečeno svakom od tih uloga pomoglo mu je u postavljanju idućih, među kojima je posljednja ona Mercutzija na pozornici hrvatskog nacionalnog teatra. Kako se, nakon 18 godina provedenih u inozemstvu, odlučio Zagreb učiniti svojim domom?

"Nakon što sam profesionalno postigao i više nego što sam sanjao, motiv za odvajanje od obitelji više nije bio tako velik. Nakon što nas je napustio moj otac, shvatio sam da vrijeme ne čeka nikoga i da se ne može stvari ostaviti ‘za kasnije’. Zagreb je nevjerojatan grad u kojemu se jako lijepo živi i pun je osoba koje ja volim i koje, nadam se, vole mene", skromno govori ovaj vrhunski umjetnik čija samozatajnost dolazi do izražaja i kad treba izdvojiti najveći uspjeh u karijeri.

Orkestar HNK 'Sviramo u rupi, ruže ne dobivamo, a naša greška ruši predstavu'

Ne bi, tvrdi, bilo pošteno izdvojiti samo jedan kad ga je baš svaki od njih u određenom trenutku silno veselio i oblikovao i kao osobu i kao plesača. Priznaje, ipak, kako čak i deset godina, koliko je proveo u bečkoj Operi, za neke plesače označava cijelu karijeru, dok on svoje bečko desetljeće svrstava samo u jedno od mnogobrojnih dragocjenih iskustava.

Nakon više od tri desetljeća na pozornici, kad podvuče crtu, ne pronalazi klasičnu baletnu ulogu koju nije otplesao, ponekad i u više inačica, plesao je na najvećim svjetskim pozornicama, otvarao balove, sudjelovao na gala večerima, partnerirao nekima od najvećih balerina našeg vremena i radio s najcjenjenijim koreografima. Od kojih se najradije prisjeća rada s Johnom Neuemeirom, kreatorom i intendantom hamburškog baleta. Od njega je naučio važnost povezanosti koraka, emocija i misli.

"Kod njega je svaki pokret imao smisao i poruku", prisjeća se Tomislav. Dodaje i kako nema uloge koju bi u svojoj bogatoj karijeri izdvojio kao najdražu zbog nje same. Najdraže su mu, kaže, one koje svojom upornošću uspije savladati i prenijeti publici. U tome pronalazi i nešto terapeutsko. No dogodilo mu se i da nije uspio posve ući u ulogu. Bilo je to u predstavi "Kako vam drago", na kojoj je radio sa slavnim koreografom Neuemeierom.

"Povjerio mi je ulogu Sylviusa, mladog momka ludo zaljubljenog u djevojku Phoebe. Nisam se često našao u situaciji u kojoj nisam znao kako početi. Sylviusov je mladić zaslijepljen ljubavlju prema djevojci koja ga ne želi. On je uporno slijedi i udvara joj se, dok ga ona uporno odbija do te mjere da on i sam, barem meni, ispada smiješan. Kako je to miljama udaljeno od moga karaktera, zamolio sam Johna za pomoć. On mi je samo rekao: ‘Ti si, Tomislave , idealan za tu ulogu i zato sam te odabrao. Nemoj glumiti ljubav, budi ljubav’."

Naposljetku, nemoguće se, nakon proslave ovako velike karijere, ne osvrnuti na planove za budućnost. Budući da su baletne, kao uostalom i sve umjetničke, pa i sve ostale mirovine, danas vrlo nesiguran pojam, Tomislav se, uz nastavak baletne karijere, odlučio i za nastavak formalnog obrazovanja. Tako na Visokoj poslovnoj školi za međunarodne odnose i diplomaciju upravo polaže ispite s druge godine. Možemo li se nadati da će svoje talente i stečena znanja jednom primjenjivati i u kulturnoj diplomaciji?

"Uživam u novim krajolicima i veselim se smjeru u kojem će me novo putovanje odvesti. Studiranje je samo još jedan oblik rada na sebi, dugo sam to htio. Kulturna diplomacija logičan je nastavak mog životnog puta i način da podijelim svoja iskustva i vještine u službi svoje domovine."

Orašar 'I ja sam kao mlada imala krvave nožne prste'

To, naravno, ne znači da ga više nećemo gledati na sceni. Plesat će, kaže, sve dok reakcije publike na njegov rad budu jednake sadašnjima. Ako je suditi samo po tome, karijera Tomislava Petranovića trajat će još dugo. Nastavit će se već iduće sezone ulogama u "Orašaru", "Labuđem jezeru" i "Elizabeti Austrijskoj - Sissi", a publiku očekuju i tri premijerne izvedbe; "Opasne veze" Giorgija Madie, "Metropolis" braće Bubeniček i večer slavnog albanskoga koreografa Angelina Peljocaja.