Ako se u utorak, 3. srpnja, među publikom što je na sedmim Danima Miroslava Krleže pogledala ekranizaciju "Gospode Glembajevih" iz 1988. godine, u režiji Antuna Vrdoljaka, i našao poneki ljubitelj baleta, teško bi bilo, ako ne i nemoguće, da je u liku mladog Loenea Glembaja prepoznao današnjeg nacionalnog prvaka i člana Baletnog ansambla Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu Tomislava Petranovića.
Premda Tomislav nije dobio priliku ponovno utjeloviti Leonea u baletnoj verziji Glembajevih, prošle mu je subote, po drugi put u baletnoj karijeri, na svečanoj dodjeli u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu dodijeljena nagrada "Oskar Harmoš" za najbolju mušku kreaciju u baletu. Nagrađen je za "glumački proživljenu dilemu nesretnog povijesnog lika prijestolonasljednika, princa Rudolfa Habsburškoga, koja je dirnula cijelo gledateljstvo u baletu ‘Elizabeta Austrijska - Sissi’ u koreografiji Patricea Barta", stoji u obrazloženju nagrade.
Kvalifikacija "glumački proživljene dileme" nimalo ne čudi znamo li da Tomislav Petranović cijelog života uz balet, pomalo i glumi. Osim ulogom u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležina kanonskog djela, može se pohvaliti i angažmanima u brojnim televizijskim reklamama, a gluma je, prema njegovim riječima, nešto u čemu oduvijek uživa. Od malih mu je nogu dolazila prirodno, možda čak i više nego ples.
Ipak, u trenutku u kojem je, nakon završetka školovanja u Zagrebu, birao između baleta i glume, prevagnuli su financijski razlozi. U tom trenutku nije mogao upisati studij na Akademiji dramskih umjetnosti, a iako je i kasnije često razmišljao o glumi, ljubav prema plesu ipak je bila jača.
Tomislavova plesna priča počela je, kao i sve najbolje i najuspješnije, posve slučajno, a u njoj su važne uloge odigrale i dvije plesne stručnjakinje, Tihana Škrinjarić, u čijoj je plesnoj skupini kao dječak plesao, i Edita Cebalo, također članica poznate plesne skupine koja će godinama kasnije postati Tomislavova nastavnica tjelesnog.
"To što će Edita Cebalo, tad plesačica u skupini Tihane Škrinjarić, doći predavati tjelesni odgoj u moju školu, bio je nevjerojatan splet okolnosti. Nakon što je jazz dance skupina koju je ona utemeljila osvojila prve nagrade na natjecanjima, Edita je nekolicinu najtalentiranijih poslala na audiciju za baletnu školu. Sjećam se kako nam je tad rekla da je balet najteža plesna umjetnost i, ako možeš plesati balet, puno lakše ćeš moći plesati druge oblike plesa. Tad nisam znao puno o baletu, nije bilo YouTubea, a na televiziji se pojavljivao vrlo rijetko. Sjećam se trenutka u kojem sam prvi put vidio balet na TV-u. U posjetu nam je bila mamina prijateljica koja je jako voljela balet. Gledali smo ga zajedno, bio je to klasičan duet. Kad je na red došla muška varijacija, okrenuo sam se prema njoj i ispalio kao iz topa: ‘To mogu i ja’. Ona se samo nasmijala i rekla da je to jako teško te da ću puno morati vježbati kako bih to mogao izvesti. Zanimljiva je činjenica da sam ja već tad mogao izvesti koordinacijski vrlo zahtjevne kombinacije te nisam pretjerivao kod svoje izjave. Usavršiti ih je ipak bila stvar mukotrpnog rada", prisjeća se Tomislav te ističe kako je uloga plesnih pedagoga, ali i plesnih entuzijasta, bila od velikog, štoviše esencijalnog značenja, u njegovu plesnom razvoju.
Stvaranje baletnog plesača, prema mišljenju ovog velikog baletnog umjetnika, zapravo je spoj nevjerojatnih okolnosti, kombinacija ljubavi prema plesu, umjetnosti, ljepoti, djeci i radu. I disciplini, valja dodati. Ponajprije disciplini. Premda je prijelaz s jazz dancea na balet, koji nije neobičan niti neuobičajen u ranom razvoju baletnih umjetnika, došao kao logičan nastavak Tomislavova plesnog puta.
Bila je to, naravno, velika promjena, kao što, uostalom, svaka promjena u dječjem životu i jest. No svu je njezinu važnost i veličinu Tomislav Petranović shvatio tek vidjevši raspored u baletnoj školi i shvativši koliki će angažman ona od njega zahtijevati, kolika odricanja. Balet nije bio nešto čime će se moći samo usputno baviti. Došao je da ostane. I da ga preuzme cijelog.
No nije uvijek sve teklo glatko. Netom prije no što će dobiti ulogu Franza u "Orašaru", na drugoj godini baletne škole, počela su preispitivanja, mukotrpni treninzi nisu u sebi sadržavali mnogo plesnog, te se Tomislav zapitao jesu li balet i baletna škola pravi izbor. Upravo tad pojavila se uloga u čuvenom baletu Vaclava Orlykovskog, i glumački i plesno vrlo zahtjevna.
No Tomislavovo plesno umijeće zadivilo je i publiku i nastavnike, a danas, gledajući unatrag, poznati plesač upravo tu ulogu ističe kao zamašnjak, pokretačku snagu za završetak baletnog obrazovanja i početak jedne sjajne karijere. U Hrvatskoj ga je, kaže, proslavilo i to što je pripadao timu plesača koji je čak pet puta sniman za bečki novogodišnji koncert. Ipak, karijeru je nastavio u inozemstvu. Prvo usavršavanjem u Heinz Bosl Stiftungu u Münchenu, kod profesora Heinza Manniegela, a potom i na bečkoj i lisabonskoj pozornicu.
"Negdje usred školovanja otišao sam na audiciju za Bečku državnu operu i bio izabran između dvjestotinjak kandidata. Nije bilo dvojbe", prisjeća se Tomislav. Svoj je talent potvrdio i na jednoj od najpoznatijih i najstrožih plesnih pozornica na svijetu, uskoro je promoviran u solista Baleta Bečke državne opere, a nakon toga su uslijedile i brojne druge počasti, među kojima se posebno ističu otvaranje bečkog Opernballa, koji je otvorio kao član Počasnog komiteta, čiji su članovi bili i Placido Domingo, Sriji Ozava i Ana Netrebko, i počasno austrijsko državljanstvo zbog posebnih zasluga i doprinosa umjetnosti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
