Kazališta za djecu: Poučni spektakl ili ideološki shit
Tijekom čitave literarne povijesti čovječanstva djeca su uglavnom prolazila ispod radara. Sve do 20. stoljeća, u književnosti gotovo da i nije bilo dječjih likova, nitko nije pisao o temama koje su se na bilo koji način odnosile na djecu i tinejdžere, a drevne bajke koje danas pričamo djeci, odnosno njihove ublažene verzije, bile su zapravo ponajviše namijenjene odraslima. Djeca u književnosti gotovo da i nisu postojala, a to se pogotovo odnosilo na dramsku umjetnost.
U današnjem svijetu okrenutom djeci teško je povjerovati da se prvo kazalište specijalizirano za djecu pojavilo tek 1918. godine u sovjetskoj Rusiji, kad je ruska glumica Natalija Satz pod pokroviteljstvom tad napredne boljševičke vlade osnovala Moskovsko kazalište za djecu. Sovjetski su primjer slijedili i na Zapadu pa su uskoro osnovana dječja kazališta u Britaniji, SAD-u i Francuskoj, a kasnije i u čitavom svijetu.
Današnjim pak roditeljima - a tu je lako prepoznati i hrvatske roditelje - djeca su središte svijeta oko kojega se okreću njihovi životi. Jedna od posljedica novoga doba je i ideja razvoja djeteta do njegova "punog potencijala" koji je moguće ostvariti samo odgojem usmjerenim na potrošnju što veće količine sadržaja, odnosno "aktivnosti". Stoga su danas dječji dnevni rasporedi krcati satovima klavira, robotike, španjolskog i plivanja, sve kako bismo svoje mališane pripremili za brutalno kompetitivni svijet budućnosti.
Naravno, riječ je o izmišljotini vladajućeg sustava tržišnog kapitalizma koji želi od malih nogu stvarati buduće potrošače, ljude koji ispunjenost mogu postići samo konzumiranjem - predmeta ili doživljaja. Najuljuđenije zemlje Zapada su, međutim, shvatile da formi treba pridodati smisao te da osim budućeg konzumenta treba obrazovati i slobodnomislećeg pojedinca sposobnog za kritičku prosudbu. A to je najlakše postići izlaganjem kulturnim sadržajima koji se kritički bave suvremenim svijetom.
Kao i u svemu ostalom, Hrvatska pokušava kopirati Zapad, ali to čini tek polovično - svojoj djeci namećemo gomile kulturnih sadržaja, ali način na koji pristupamo djeci i teme koje im nudimo beznadno su zastarjeli. U tome nije iznimka ni kazalište za djecu, a prosječan hrvatski roditelj vjeruje da je svoju misiju ispunio ako svojega potomka odvede na "Orašara" u HNK Zagreb, jer odrastanje ne bi imalo smisla kad dijete od pet godina ne bismo prisilili da tri sata sjedi u hramu hrvatske kulture na baletnoj predstavi.
Dakle, dobro smo naučili lekciju o tome da svoju djecu moramo "učiti kulturi", ali što ta kultura jest i kako bi trebala izgledati ne znamo niti mislimo da trebamo znati. U takvom okruženju sve prolazi - pa će tako, primjerice, sedmogodišnjaci koji, eto, baš vole pučko kazalište, a pritom ih stvarno zanimaju stari mitovi i legende, te još više možda i braniteljske teme, u zagrebačkoj Trešnji moći uživati u povijesnoj legendi "Plemeniti šljivari", koja će, ako nečim, već svojim naslovom sasvim sigurno zagolicati dječju maštu.
Za svu djecu koja drže do klasika, u istom se kazalištu nudi "Pepeljuga", u kojoj se redatelj Jakov Sedlar drži kanona, praveći se da je pojava Vile, koja na kraju u maniri televizijske reklame obavještava publiku kako je riječ o adaptaciji poznate bajke (dok je Pepeljuga prekida obaviješću da je stigla odjavna špica), zapravo poetika na tragu modernog doba.
Za one intelektualno zahtjevnije, tu je "Postolar i vrag" (Saša Broz), poznata priča hrvatske narodne predaje u ruhu mješavine disko glazbe, skečeva i plesa, koja će ispuniti očekivanja i onih mališana koji smatraju da malo kiča nikome ne škodi.
Onima koji nisu na vrijeme planirali izlazak u kazalište pa nisu uspjeli dobiti kartu za neke od spomenutih bisera Trešnjine teatarske izvrsnosti, preostaje da pogledaju "Zoru riđokosu" (Rene Medvešek) i "utješe" se ipak relativno solidnim uprizorenjem priče o djevojčici Zori i njezinoj družini, i možda u nadahnutim glumačkim interpretacijama senjske bande maloljetnika između dvaju svjetskih ratova pronađu nove, autohtone hrvatske, dječje junake.
Efektna je i adaptacija krimića "Tajna dvorca strave" (Nina Kleflin), napeti kazališni misterij za djecu u maniri filmskih horor-klasika Alfreda Hitchcocka.
Na radost svih mladih domaćih ljubitelja opere, i u skladu s imperativima novog doba, HNK Zagreb postavio je serijal o vještici Hillary, koji izvrsnu ideju približavanja operne umjetnosti djeci pretvara u besadržajnu paradu nerazumljivih poruka i očajno banalnih šala. Doduše, možda je i bio cilj da djeca od svega shvate samo to da je u predstavi neki jako debeli smiješni striček?
Nastavak na sljedećoj stranici...
Stvarno, čemu služe predstave za djecu u hrvatskim institucionaliziranim kazalištima? Koga poučava i što ga može naučiti to često posve bezidejno trošenje novca poreznih obveznika zaodjenuto ruhom navodne jedinstvene kreativne energije pomno birane autorske ekipe?
Zagrebačko kazalište lutaka (ZKL) u teatarskim krugovima prati reputacija najlošijeg lutkarskog teatra u regiji, čiju je reviju predvidivih naslova proteklih godina razbila jedino predstava "Zagrebački vremeplovci", možda ne baš skroz razrađen, ali nikako lišen čarolije autorski projekt Ane Tonković Dolenčić. Tako da vam, ako vaše dijete voli lutke, preostaje da skoknete do Ljubljane - tamo ćete vidjeti kako izgleda prava lutkarska umjetnost. Sat i pol od Zagreba, tisućama svjetlosnih godina daleko.
Dobro, nije sve tako crno. Premda većina kazališta igra na sigurno temeljeći svoj repertoar na kombinaciji obrade stranih i domaćih klasika i "suvremenih" komada, rezultat su ponekad - vrlo kvalitetne predstave. Oprezan pristup posrećio se zagrebačkom kazalištu Žar ptici, čiji je "Gulliver" (Saša Božić i Ksenija Zec) neupitno izvanredno atraktivna predstava koja je odabrala na djeci doista pristupačan način progovoriti o važnoj temi razumijevanja drugih i drugačijih.
"Zvižduk s Bukovca" (Mario Kovač) doista je dostojan hommage Zvonimiru Milčecu, a "Kako je tata osvojio mamu" (Slađana Kilibarda) razigrana, emotivna i vrlo duhovita predstava o tome što rastava roditelja može predstavljati za dijete.
Hvalevrijedne pokušaje "otvaranja" kazališta za djecu do pet godina ostvarila je Mala scena s "Pričama o...", zabavnim kratkim prezentacijama različitih fenomena iz prirode, poput vode, oblaka, zvuka, svjetlosti i slično, mada je upitno koliko tako mala djeca, koja uče isključivo iskustveno - dakle, moraju opipati, omirisati, možda i zagristi - stvarno "osjećaju ljepotu slika i riječi kojima im pripovijedamo o svijetu oko njih te na taj način usvajaju estetske vrijednosti za cijeli život", kako su svoj cilj lijepo opisali kreatori tog serijala.
I opet, kao zagrebačko kazalište najspremnije i najopremljenije za istinski kreativnu umjetničku proizvodnju pokazuje se Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), čija je "Alisa u Zemlji čudesa" (Renata Carola Gatica) čarobno nekonvencionalna, angažirana i inspirativna predstava puna izvrsnih glumačkih interpretacija i sigurno jedan od vrhunaca recentne domaće teatarske produkcije, i to ne samo one namijenjene mladima.
Čak i kad postavlja klasike, ZKM podiže ljestvicu: "Sherlock Holmes" Ane Tonković Dolenčić i Krešimira Dolenčića šarmantno je osmišljena detektivska zagonetka u čijem su središtu glumačka vještina i lucidna redateljska rješenja, "Petar Pan" Roberta Waltla šarena i vesela bajka za modernu djecu puna humora i topline, a "Junaci Pavlove ulice" (Lea Anastazija Fleger) još jedan poligon glumačke izvrsnosti i dinamične kazališne igre.
Unatoč svemu rečenome i unatoč neupitnoj kvaliteti navedenih komada, ipak ostaje činjenica da se, čak i u vizualno i glumački atraktivnim predstavama, fino ušuškana u sigurnoj luci proračunskih dotacija, domaća kazališta pažljivo čuvaju da ne poderu jedra opasnim eksperimentima s iskoračivanjem iz okoštalih kanona nepodnošljivo predvidivih pravovjernih tema.
Držeći se mahom docirajućeg spektakla i ideološkog konformizma, ni slučajno im se ne može dogoditi da progovore o stvarno aktualnim temama, kao što su homoseksualnost i istospolni parovi, prava žena, nasilje u obitelji, izbjeglice i slično - redom temama kojima su današnja djeca neprekidno izložena ne samo putem različitih dostupnih medija, nego i unutar samoga društva, u kojemu je čak i u Hrvatskoj danas ipak postalo normalno vidjeti istospolni par kako nedužno zagrljen šeće gradom.
Pitanje koga naše kazalište odgaja i za kakvu budućnost zapravo je posve pogrešno postavljeno jer ta budućnost je već tu - u djeci današnjice koja odrastaju na američkim serijama, "Harryju Potteru", "Gospodaru prstenova" i "Igrama gladi". Kad jednoga dana ta djeca svoju djecu dovedu u kazalište na nekakvu docirajuću predstavu punu očekivanih replika iz vremena kad su se priče još prenosile usmenom predajom, pitanje je hoće li se u takvo kazalište ikad ponovno vratiti.