Na razgovor je stigao i prije dogovorenog termina, jer se tog jutra probudio već u pet. Na radiju na kojem vodi emisiju bio je u šest, a zatim je došao u matično kazalište Kerempuh na probu nove predstave "Ja od jutra niam stao", koja je trebala početi u 11. Navečer ga je čekala još jedna izvedba predstave "Raspad sistema", koja je prošli tjedan imala premijeru.
Ipak, povod za razgovor s glumcem, 44-godišnjim Hrvojem Kečkešom zapravo je film "Mali" Antonija Nuića, u produkciji Propeler filma, koji od petka, 8. ožujka, kreće u kina. Urbana priča o četvorici kvartovskih problematičnih prijatelja u ranim četrdesetim godinama već je zaradila pulsku Zlatnu arenu. Uz glavnog Franju Dijaka, u filmu igraju i Rakan Rushaidat te Bojan Navojec. Teško je reći tko je bolje odigrao svoju ulogu jer sva četvorica igraju s neviđenom lakoćom.
Ali Kečkeš je svojim minimalizmom Keču odigrao doista bez pogreške. Kečkeš je doista fenomenalan, ali nažalost i previše zapostavljeni glumac kad je u pitanju hrvatski film, u kojemu uvijek igra zbunjene pozitivce. Stoga bi ga bilo jako zanimljivo barem jednom vidjeti i u ulozi gadnog negativca. A kad je u pitanju stvarni život, Hrvoje Kečkeš je strpljiv, spontan i iskren. Čovjek koji nimalo ne glumata.
Već i sama imena glavnih likova u film - Boki, Frenki, Raks i Kečo u 'Mali' daju naslutiti da su vam uloge i radnja filma vrlo bliski.
Pa i sam Nuić je, kad smo došli negdje do pola snimanja, rekao: 'Dečki, ovaj film je već odavno snimljen. Ovo sad što radimo je zapravo samo tehnička stvar - da sve to stavimo na filmsku vrpcu i snimimo ton'. Zapravo je bio u pravu. Većinu situacija iz filma, naravno uz dramaturšku stilizaciju, zapravo smo proživjeli u nekoj fazi naših života ili imamo prijatelje ili znance koji su prošli nešto od prikazanog. To je generacijski film pa su nam uloge jako 'legle'.
Rođeni ste 1975., otprilike kad i vaši kolege sa seta. Jeste li razgovarali o tome kako je rat i prilično mračno postratno doba obilježilo vašu generaciju?
Da, nažalost, imali smo te 90-e i ne znam ni sam što bih rekao za to razdoblje. Bili smo klinci, nekako smo se čupali, a danas je ionako besmisleno kukati jer više ništa ne možemo promijeniti, a nema koristi ni od usporedbe. Vremena su bila stvarno čudna. Evo, samo jedan mali detalj - promijenio sam četiri srednje škole, a da se nisam maknuo iz razreda. Upisao sam Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi, pa je to postala nekakva Opća gimnazija, pa je bila Društvena gimnazija, da bi na kraju završio VII. Gimnaziju. Normalno da su ta vremena neizvjesnosti ostavila traga na našoj generaciji, pa autentičnost ovom filmu daje i masa detalja koji su skoro dokumentarni. Ali osobno nikad nisam bio pesimist. Za razliku od mnogo mojih vršnjaka, mogu se smatrati privilegiranim jer imam stalni posao, zasnovao sam obitelj, možemo podmirivati režije, priuštiti si sitna zadovoljstva. Kao što bi rekli - imam osiguranu egzistenciju. Mnogi moji vršnjaci to nemaju.
Gotovo da i nema vašeg biografskog intervjua, pa bi trebalo krenuti od početka. Odakle su Kečkeši?
Najdalje što sam dospio u istraživanju obiteljskog stabla, a dalje me nije ni previše zanimalo, jest da po predjedu prezime vuče u Prelog. Inače i otac, i majka, i bake su Zagrepčani, a prabake i pradjedovi su uglavnom najdalje do Stubice i Prigorja. Vrtićke dane proveo sam u Utrinama jer su tamo roditelji dobili garsonijeru od tvrtke, kako je to već išlo u socijalizmu. Kad sam krenuo u osnovnu školu početkom 80-ih, preselili smo se u Središće, koje sve do nedavno nije imalo osnovnu školu, pa je zato nedavno dobilo američku. Zato sam išao u osnovnu u Zapruđu. Tu u drugom osnovne su korijeni moje sklonosti prema glumi. Isticao sam se u recitiranju i obožavao igrati u školskim dječjim predstavama.
Socijalistička naselja preko Save tih godina zvali su spavaonicama. Gdje ste i kako provodili slobodno vrijeme?
Kao i danas, svaki ponedjeljak sam igrao nogomet. Ali već u petom osnovne jedno predavanje održala nam je velika dječja pedagoginja Zvjezdana Ladika i pozvala nas da, ako želimo, dođemo u tadašnji PIK u Preradovićevoj, a zapravo ZKM-ovu glumačku školu za mlađe uzraste. Dobro sam to zapamtio, pa odjurio doma starcima i rekao da želim ići. Uvijek su me u svemu podržavali, pa tako i u ovoj ideji. Ostao sam u tom ansamblu i tijekom srednje škole, sve do upisa na Akademiju.
Prijamni na Akademiji nije išao glatko. Kako je to utjecalo na vaše samopouzdanje?
Ušao sam na Akademiju iz četvrtog pokušaja, ali ni jednog trenutka nisam ni najmanje sumnjao da neću upasti. To padanje me ni najmanje nije demoraliziralo. Imao sam baš čvrsti osjećaj da će mi jednom upaliti. Sad kad gledam, ne vidim baš ni jedan dobar razlog za tu svoju sigurnost jer se to uopće nije moralo dogoditi. No tad sam stvarno vjerovao da će stvari sjesti na svoje mjesto ako izvedem neki dobar monolog. Prvi put sam išao sa Šemberom i 'Grobnicom snova', a kako su uvijek bila dva monologa, sjećam se da je kasnije bilo tu svega - i Salingerov 'Lovac u žitu', i Shakespeareova 'Oluja', i Vatrogasac iz 'Ćelave pjevačice'..., da bi na kraju prošao s Filipom Latinoviczem iako sam skoro siguran da mi nitko nikad više neće ponuditi tu ulogu iako bi je bilo lijepo igrati. I da, otišao sam te godine na drugi upisni rok. Prvi sam propustio jer se u lipnju u Engleskoj igralo Europsko nogometno prvenstvo. Odlučio sam da je bolje otići i dobro se ispucati, pa tek onda ozbiljno prionuti poslu. Pokazalo se da je to bio dobar recept, kojeg se držim i danas.
Bili ste vatreni Bad Blue Boy, a i danas ste vjerni Dinamov navijač. Bili ste čak i na povijesnoj utakmici između Dinama i Zvezde u svibnju 1990. godine. Sjećate li se detalja?
Mogu ispričati iz svoje perspektive 15-godišnjeg klinca. Bio je 13. svibnja i krenulo se kao i obično iz Zapruđa ispred 'bureka'. Sjećam se da je na stadionu svirala Tajči 'Hajde da ludujemo ove noći', da su Delije bile na jugu, da su počeli prije početka utakmice kidati reklame. Ali su i po njima naši navijači počeli bacati razne predmete, no milicija nije reagirala. Na sjeveru smo tad još samo sjedili na širokim stepenicama i sjećam se da mi je ispod nogu bila nekakva debela metalna šipka koju su dečki počeli polako gurati prema sredini tribine. Kasnije se vidjelo na televiziji da je netko s tom šipkom udarao po vatrogasnom vozilu. A onda su naši navijači počeli ulaziti na teren. Nisam se miješao jer sam procijenio da bi bilo bolje da se kao 15-godišnji klinac ne petljam. Ali nagutao sam se suzavca. Uspio sam nekako izaći iz stadiona i krenuti doma jer nije bilo mobitela te nisam htio roditelje držati u neizvjesnosti i strahu, zato što je televizija prenosila sve što se događalo.
Jeste li uopće s 15 godina bili svjesni da utakmica ima mnogo širi društveni kontekst. Da nije samo pitanje nogometa?
Normalno. Znalo se da je ovo derbi i da će se nešto događati, ali nismo znali što. Bio sam svjestan trenutka i znao sam situaciju u državi, mojoj generaciji je sve bilo jasno i dobro pozato iako smo zapravo bili klinci. Znao sam kud idem. Znao sam i da nije samo pitanje utakmice. Zapravo, prvi nacionalni osjećaji u Hrvatskoj su se tih godina izražavali samo na stadionima, a u Srbiji na mitinzima.
U čemu je čar pripadanja navijačkoj skupini?
Trebala bi biti ljubav prema nogometnom klubu. Zapravo, BBB su se od 90-ih najmanje bavili uživanjem u nogometu i rezultatima, a najviše se ta naša ljubav pretvarala u borbu. Ne toliko protiv drugih navijača, nego u borbu - najprije za Hrvatsku, zatim u borbu protiv političara koji su htjeli mijenjati ime Dinamo, a na kraju i protiv Mamića i uprave. Tako da kad je Dinamo u pitanju, ta ljubav prema klubu je pravo proklestsvo i borba. Ali nisam nikad ispoljavao neku agresiju, iako sam s navijačkom skupinom znao sudjelovati u koškanjima protiv Torcide i Armade, ali tad to nije bilo ovako brutalno kao što je danas. Zapravo, bio sam uvijek s dobrom ekipom, tako da nije bilo nikakvih krvoločnih ispada. To nisam nikad u životu radio niti to razumijem.
Što je onda krivac da ste u to vrijeme bili ovisnik o alkoholu? Je li to bila navijačka ekipa ili gluma, slava, izloženost javnoj kritici?
Ma, ne. To je možda mogao biti nekakav 'poguranac', ali to su bile te '90., kad je bilo normalno ispijanje alkohola ispred dućana, u parkiću. To je ekipa iz 'Metastaza' i iz Nuićeva filma 'Seks, piće i krvoproliće'. Netko se iz toga izvuče prije, netko kasnije, a netko nikad.
Roditelji vam imaju uzoran brak, vi imate uzoran brak, dobili ste posao, niste imali nikakvih životnih kriza ili lomova da biste postali ovisnik o alkoholu.
E, pa baš to me i zeznulo. Da sam imao problema, imao bih neku povratnu informaciju, upalio bi se neki alarm. Ali meni se nije dogodila nikakva strahota, nešto zbog čega bih se prepao, što bi me trznulo, nego je sve izledalo fino - malo boemski život - zgodno. I mislio sam da je to sasvim OK, a nisam bio uopće svjestan što mi to radi na fizičkom i psihičkom planu. Kasnije su me počeli upozoravati moji najbliži - supruga, roditelji, brat, pa čak i prijatelji iz kvarta. Ali više ne možeš izaći kad ti hoćeš, nego slijedi gadna borba. Prošlo je nekoliko godina od moje prve odluke do potpune apstinencije.
Je li barem ulazak u psihijatrijsku ustanovu potaknuo vašu glumačku kreativnost?
Nije tu bilo prostora za kreativnost. Najprije sam imao osjećaj da mi tu nije mjesto. Da su svi oko mene gori i da ja nisam takav. Jer je i moja percepcija ovisnika bila stereotip - to su beskućnici koji spavaju ispod mosta, nemaju posao, životare. A ja nisam bio ništa od toga. No onda sam shvatio da to nema veze. Sreo sam na odjelu i kirurge, i iženjere, i profesore, i beskućnike. A kad smo bili tamo svi u pidžamicama, nisi mogao razlikovati tko je od nas glumac, tko inženjer, a tko beskućnik. I da, bio sam u silnom strahu. Postojale su dvije opcije - ili ću nastaviti tako i izgubiti sve - i ženu i posao, a s druge strane, užasno me bilo strah kako će mi izgledati život ako prestanem piti. Hoću li ostati bez prijatelja, znači li to da ću odsad stalno sjediti kod kuće, da više neću smjeti izlaziti. Jer tad mi se činilo da svi oko mene piju alkohol i da više neću imati ni jednog prijatelja. Mislio sam da svi samo pijemo i da nema ništa izvan toga. Zato mi se u startu i nije svidjela ideja da budem pod staklenim zvonom i zato mi je trebalo dulje da počnem s potpunom apstinencijom.
Kako se danas nosite sa stresom ili primjerice s lošom kritikom?
Moram priznati da uopće o tome ne brinem niti to analiziram. Naravno da imam odgovornost prema javnosti, ali svaka loša kritika me pogodi ravno na nekoliko sekundi. U stanju sam za pet minuta shvatiti da svaka kritika ima u sebi istine i da je zapravo točna. Naravno, bilo je loših kritika na moj račun, nasreću ne puno, ali uvijek bih se složio da je kritičar imao pravo. Ne mogu ja kritičaru ili gledatelju reći: 'Ne, nisi u pravu, to si pogrešno doživio, mi smo mislili nešto drugo'. Nema drugo. On je gledao ono što smo mu mi na pozornici tog trena ponudili i to je za njega jedina referenca.
Tako ste tolerantni?
OK, mogu ja malo i zapaprit, pa ću reći da bi bilo odlično da kritičari bude blagoslovljen za taj proces proba i da vidi što se od glumca tražilo, što se htjelo postići i je li se to postiglo. Pa da vidimo na temelju toga tko je suodgovoran za moj uspjeh ili neuspjeh. Masu toga može utjecati na krajnji ishod.
Neslavno je prošao HTV-ov show koji ste radili sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom, kritike su bile loše. Je li vas to barem unesrećilo?
Ali k vragu, pa to je stvarno bilo loše! Dok smo to emitirali na Novoj TV bilo je dobro i išlo je dvije sezone, a kad je krenulo na HTV-u naprosto je bilo loše. Postojala je dobra ideja, ali se kiksalo u realizaciji i prekinuto je emitiranje usred sezone. I sad, kako mogu ljudima zamjeriti lošu kritiku?
Koje svoje uloge volite?
Sve. Teško mi je odvojiti uloge od cijelog projekta i ljudi s kojima sam radio, i uz koje se uvijek vežem. Recimo, imao sam uloga koje sam guštao raditi, ali predstava bi nekako prošla ispod radara. Zadnje čega se sjećam je predstava 'Zmaj' Ace Popovskog i uloga Gradonačelnika mi je bila - mast! Ali kao za peh, prestava nije opstala predugo. Nasreću, sve možeš nadoknaditi jer glumci stalno imaju novu šansu. Predstava 'Metastaze' i moja uloga Kize - tu se jednostavno sve poklopilo - i uspjeh predstave i ja u njoj.
Kad stignete biti otac i suprug?
Evo sad idem kući, ali navečer već imam predstavu. Mojoj supruzi nije ništa lakše nego meni, jer je kod kuće s našom kćerkicom. Dao bih joj beneficirani radni staž.
