U jednoj sceni filma "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" (kraće PSUH), prvog domaćeg zombie ZF filma, redatelja Predraga Ličine, vidimo svemirsku postaju s nekoliko odabranih ljudi koji daleko od Zemlje odlučuju što će biti na Zemlji. Svemirska postaja samo je jedan od elemenata specijalnih efekata i animacije u filmu, bez kojih ZF film ne može biti ZF.

No kako je film zanimljiv u javnosti jer se poigrava nacionalnim identitetima svih naroda SFRJ, što je i dalje vruća tema, a ima i Severinu, ekipa umjetnika i animatora koji su radili specijalne efekte ostala je u sjeni. Supervizor vizualnih efekata u filmu je Vlado Dostal, na specijalnim efektima prskanja krvi, eksplozija, Zagreba koji gori i slično radio je supervizor Kristijan Kaurić, a u timu si bili i Ivan Štefan, Boris Petrlić, Ante Revlić i Krešimir Jelušić iz Brojka produkcije, a ilustraciju svemirske postaje radio je Manuel Šumberac.

HAVC-ovi poticaji Opet četnici i ustaše: Svađa zbog Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj

Ime Manuela Šumberca kao animatora veže se za jedan od najboljih animiranih filmova hrvatske produkcije, filma "Guliver" Zdenka Bašića, nagrađenog Oktavijanom na Danima hrvatskog filma 2010. godine. Iskoristili smo to kao povod da porazgovaramo s njima dvojicom, Vladom Dostalom i Manuelom Šumbercem, o jednom od egzotičnijih zanimanja u Hrvatskoj - kako se postaje i kako je to biti profesionalni animator.

"Kad sam bio srednjoškolac, nisam imao pojma da možeš studirati animaciju u Hrvatskoj. Išao sam u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli i u trećem razredu čuo da Akademija likovnih umjetnosti ima Odsjek za animirani film. Na prijamnom sam bio deveti, a Akademija je primala osam studenata i još su dva mjesta bila rezervirana za strane studente. Već sam pomalo odustao od svega, nastavio sam igrati nogomet za lokalne klubove, NK Rudar Labin i NK Jedinstvo. U rujnu su me obavijestili da se ni jedan stranac nije prijavio i tako sam otišao u Zagreb studirati animaciju", kazuje.

Još na prvoj godini Akademije počeo je raditi u studiju Infine, koji je sa Zdenkom Bašićem prijavio HAVC-u "Gulivera". "To je zapravo bio moj prvi posao", prisjeća se. Dosad su mu izašla četiri kratka animirana filma: "Escargot", "U sjeni", "Clockwork Heart" i "Vesla". Za film "Escargot" dobio je drugu nagradu na 42. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva te Grand Prix na festivalu Balkans Beyond Borders u Grčkoj.

Kad pričamo o tehnici, Šumberac napominje kako je sam razvoj animiranog filma skup, zahtjevan i mukotrpan posao.

"Sam razvoj animiranog filma radi se u tri faze. Prvo se radi pretprodukcija, produkcija i distribucija. Proces pretprodukcije obuhvaća izradu sinopsisa, scenarija, knjige snimanja, dizajna svih elemenata, likova i kostima. Tako da se u pretprodukciji već sve zna kako će izgledati, film je već namontiran u niz nacrtanih sličica, ali nije još animiran. To je drukčije od igranog filma, kod kojeg se sve prvo snimi pa tek onda ide montaža", objašnjava.

"Kod igranog filma biraš kut snimanja, kadrove, ali kod rada na animiranom filmu na početku imaš samo bijeli papir, odnosno crni ekran, ispred sebe i onda na njemu slažeš scenografiju, slično kao u kazalištu. Zatim kreće najopsežniji dio posla - natjerati sve te elemente da se kreću. Danas se radi računalno, a 70-ak godina se radilo 2D, na papiru, koji i dan danas nalazimo, ali tek u tragovima u pojedinim autorskim animiranim filmovima, kao svojevrsni eksperiment. Ali i dalje je riječ o izrazito zahtjevnom radu. Svaki detalj iziskuje puno posla jer se sve mora micati, primjerice simuliraš vjetar - moraš nacrtati ciklus samo da prikažeš vjetar."

Nesalomljiv "HRT je isti kao u SFRJ, ali šefovi su bili intelektualci"

"Za izradu samo jedne sekunde filma potrebno je napraviti 12 kvadrata (frameova) koji se dvostruko reproduciraju kako bi se posao barem malo smanjio. Objašnjeno na primjeru filma, potrebno je iscrtati 12 kvadrata, koje ćemo dvaput reproducirati te time dobiti jednu sekundu koja se sastoji od 24 sličice. Takvu vrstu animacije zovemo A2 animacija. Dakako, postoji i A1 animacija, odnosno 'puna animacija’, u kojoj je svaki kvadrat (frame) pokrenut. Veliki studiji posežu češće za punom animacijom, dok se manji studiji više koriste A2 animacijom, odnosno kombinacijom istih", objašnjava.

Kako se radi animacija, objašnjava na elementarnijem primjeru, u 2D animiranju. Kad se radi animacija čovjeka koji podiže ruku i to podizanje traje sekundu, prvo se crta čovjek koji ima spuštenu ruku, istog tog čovjeka s podignutom rukom, ali i sve ono što se događa u međuvremenu i to kroz preostale 22 sličice. A to je, u filmskom smislu, samo jedan lik, jedan element i jedna sekunda, objašnjava.

Stvaranje animacije doista nije poziv za svakoga. Za deset minuta filma treba napraviti 15.000 sličica te treba imati strpljenja i dobre živce.

"Ni digitalizacija to nije učinila znatno jednostavnijim. Lakše je što na ekranu imaš potpunu prozirnost, ne moraš čistiti papir. Prije se cijeli film radio na folijama, pa bi se slikao taj dio na koji ide boja, sve ostalo je bilo prozirno. Zatim se pet-šest folija slagalo jednu na drugu dok ne dobiješ cijelu sliku. U današnje vrijeme, kad se radi digitalno, nema folije, ono što je prozirno je prozirno.

Lakše je spremati gotovi materijal, lakše je animirati jer računalo može izgenerirati neke dijelove koji se događaju između, lakše je pregledavati rad, korigirati te praktično u istom trenu vidjeti učinjeno. Međutim, animator je i dalje taj koji mora odlučivati kako će se stvari pomicati jer računalo o tome ne može odlučivati, ono radi linearno, od točke A do točke B i ne prepoznaje je li nešto dobro ili nije i izgleda li nešto uvjerljivo. Zapravo, računala nisu puno promijenila sam proces animacije", kaže.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Rad na animiranim filmovima je timski rad, osobito dugometražnima, to nije nešto što jedan čovjek može sam izvesti. Čak i da pokuša, teško da će ga završiti. Mnogo je ljepše biti autor toga svega, dati svoj autorski pečat i podijeliti svoju kreativnu viziju sa svijetom, objašnjava.

To je najljepši dio animacije, svojevrsni 'efekt boga’, iz ničega stvoriti nešto.

Na pitanje kako se odmara i puni baterije, odgovara: Radom, crtanjem. Na taj način i punim i praznim baterije, kaže.

Kroz njegove radove provlači se tema mjesta čovjeka u društvu, u svijetu oko nas kojom se na različite načine bavi tijekom cijele karijere.

Ikona YU filma "Srušili smo Miloševića, ali je Srbija ostala ista"

Za diplomski rad napravio je animirani film "Mehaničko srce", u kojem će urarski pripravnik shvatiti da je savršeni satni mehanizma moguće pokrenuti samo ako u potpunosti žrtvuje sebe i u sat ugradi vlastitu životnu energiju.

"To je svojevrsna alegorija kreativnog razvoja u umjetnosti, jer na početku moraš slušati druge, raditi stvari koje ti se možda ne sviđaju i sve to proći i savladati, a tek nakon toga možeš početi razvijati sebe kao autora. To je ono što nastojim usaditi studentima", priča.

Naime, Šumberac studentima prve godine Akademije likovne umjetnosti drži nastavu na predmetu Uvod u klasičnu animaciju 1 i 2.

"Uživam u predavanjima, u samom tom činu prenošenja znanja. Mnogo njih danas na Akademiju dolazi iz gimnazije, a ne iz Škole primijenjenih umjetnosti. Naravno, svi imaju neku žicu za to, nešto su vidjeli, nešto im se sviđa. Ali jedna od uloga predavača u tom smislu je ne samo tehničko ovladavanje poslom nego navesti ih da razmišljaju o onome što rade. Zato ih ja tjeram da mnogo razmišljaju o svojem radu, da sami sebi budu kritičari, da se ne vežu za svoj rad. Ne želim da ostanu na tome - 'ja sam to napravio, pomaknuto je i gotovo’. To na kraju krajevi ni nije animacija, to može svatko", ističe.

"Poanta je da postanu profesionalci koji će kreirati sadržaj koji je dobar, kvalitetan i zanimljiv ljudima", kaže.

Danas smo sa svih strana izbombardirani različitim sadržajima, društvenim mrežama, teško je stvoriti nešto originalno. Baš je zato važno razmišljati o tome što radiš. Ako vidiš nešto što ti se sviđa, razmišljaj o tome, pokušaj dokučiti zašto ti se to točno sviđa i kako to prikazati na svoj način. Tek razmišljanjem, proučavanjem, čitanjem, propitkivanjem možeš dobiti nešto. Umjetnički put nije linearan, kreneš u jednom smjeru, završiš negdje drugdje, vraćaš se na nešto...

Ipak, animatora ima malo, ali od tradicionalne ili klasične do 3D animacije može see živjeti. Većina stručnjaka za animaciju u Hrvatskoj radi reklame i spotove. Kada dobiješ priliku raditi na filmu, to je nešto što onda radiš iz ljubavi i prilika je koja se ne propušta - kaže Vlado Dostal.

Dostal je na filmu radio veći dio specijalnih efekata i to su stvari o kojima većina ne razmišlja kad gleda neki film.

"U tehničkom smislu moj je zadatak bio stvaranje 3D objekata i modela i računalno stvaranje rasvjete i nekih elemenata u filmu. Drugim riječima, ono za što su se nekad radile fizičke makete sad se modelira na računalu. Tu je i postupak tzv. compositinga, postupka kojim se živa slika spaja s računalno generiranom animacijom", kaže.

Kao i Manuel, koji primarno živi od ilustracija i naslovnica knjiga koje radi za SAD, Veliku Britaniju, Australiju i druge zemlje, Dostalu je glavni biznis rad na reklamama i videospotovima. Radio je film "Comic Sans" Nevija Marasovića, film u kojem nakon smrti bake s Visa počinju se ispreplitati životi članova obitelji, a sve kulminira brodolomom na otoku Jabuka. Dostal je radio i na dokumentarnom filmu o Nori, surađivao je sa Zdenkom Bašićem na dva spota, 2Cellos "Show Must Go On" te na Gibonnijevu videospotu "Udica".

Atmosfera straha "Moja Mađarska neonacistička je rupa Europe"

"Uživali smo radeći na filmu 'Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, no taj film ne shvaća sebe pretjerano ozbiljno. Pravi zahtjevni specijalni efekti i animacije traže znatno veće budžete i mnogo više ljudi, a kod nas tih ljudi nema, a nema ni novca", kaže.

"Jedino što se sad mijenja je sve veći interes mladih za rad na stvaranju videoigara, koji je zapravo dosta srodan tome što mi radimo. Međutim i dalje je malo ljudi koji su se u Hrvatskom time spremni ozbiljno baviti", kaže Dostal.

Vlado Dostal je prije deset godina bio predavač 3D i 2D grafike u Algebri.

"Napustio sam faks i počeo zarađivati od svojeg hobija, kojeg guram od petnaeste godine. Nije bilo interneta niti video tutorijala kao danas, nego se čitalo neke debele knjige i ostatak nadoknađivao upornošću i ljubavi prema zanatu", prisjeća se Dostal.

Da postoji neka formalna i opširna edukacija za 3D i 2D računalnu animaciju, to bi sasvim sigurno bilo interesantno mladoj ekipi, samo prave edukacije nema puno, dosta koštaju i svode se na tečajeve od par tjedana - mislim da je to primarno problem, a ne to što je to jako čudan posao koji nitko neće raditi, zaključuje.