Svake godine, kad Hrvatski audovizualni centar objavi rezultate natječaja za dodjelu sredstava za proizvodnju dugometražnih igranih filmova, ponavlja se ista priča.
Analiziraju se kriteriji prema kojima je netko dobio više, netko manje, a netko ništa, no polemike se vode uglavnom između producenata koji su ostali “kratkih rukava” i HAVC-a koji taj novac dijeli.
Ove godine, valjda i zato jer su rezultati objavljeni u jeku predizborne kampanje, žuč se prosipa sasvim drugim povodom. Broje se krvna zrnca redateljima koji su dobili novac, a dodatno ulje na vatru dolio je Predrag Ličina čija je zombi-komedija “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” na natječaju dobila 3,2 milijuna kuna.
Dodijeljeni novac Ličina je najprije proslavio na društvenoj mreži, i to stihom iz četničke himne “Sprem’te se, sprem’te”. Za takav postupak doista je teško pronaći bilo kakvo racionalno objašnjenje, a samo oni koji bolje poznaju Ličinu pripisuju to njegovu specifičnom smislu za humor.
Jer ako već naslov filma, zamišljenog kao zombi-komedija, upućuje na to da će u Hrvatskoj ostati na životu samo jedan Srbin, sporni su se stihovi trebali valjda shvatiti kao šala, koju je nemoguće opravdati.
Radnja filma događa se u bliskoj budućnosti u Hrvatskoj, nekoliko godina nakon njena bankrota. Zemlju pohara strašan zombi virus. Hrvatska u samo nekoliko sati bude ograđena bodljikavom žicom kako se epidemija ne bi proširila na ostatak Europe.
Nakon što jedan liječnik iz Zagreba otkrije da su hrvatski Srbi, također iz nepoznatih razloga, imuni na virus, vrhunski njemački epidemiolozi krenu s izradom antizombi cjepiva iz krvi jednog poznatog hrvatskoga glumca, koji će u filmu igrati samog sebe.
Uglavnom, i Srbi i Hrvati odmah su prijavili Ličinu administratorima, svatko iz svojih razloga. Prvi zbog naslova filma, a drugi zbog spornog stiha, pa je slavljenikov profil hitno ugašen.
No tu nije kraj. Uslijedila je medijska hajka i u Hrvatskoj i u Srbiji. Ostrašćeni Srbi, bez kakva pojma o radnji filma, na jednom su portalu objavili huškački naslov “Ustašama je smešno?”
Hrvatska daje 500.000 eura za film “Poslednji Srbin u Hrvatskoj”!. Gotovo istodobno bijesni Hrvati su pak Ličinu prozvali srpskim nacionalšovinistom i zaključili da je u Hrvatskoj naunosnije biti Srbin i da je HAVC dodijelio novac još nekolicini”čudnih ljudi, čudna imena”, a nisu dodijelili novac redatelju Kristijanu Miliću, dragovoljcu Domovinskog rata koji je snimio dva odlična ratna filma - “Broj 55” i “Živi i mrtvi”.
Pa tko su, dakle, ovogodišnji dobitnici poreznog novca i tko su ti ljudi koji su im s punim povjerenjem dali zeleno svjetlo?
Krenimo od ovogodišnjeg Umjetničkog savjeta, odnosno žirija u kojem uvijek sjede ugledni hrvatski filmski redatelji i televizijski urednici, filmski kritičari i sveučilišni profesori.
U komisiji koja je predlagala raspodjelu novca bili su Dalibor Matanić, čiji film “Zvizdan” upravo osvaja nagrade na svim važnijim međunarodnim filmskim festivalima i Dejan Šoša, glavni urednik Trećeg programa HTV-a koji je u samo tri godine postojanja dosegnuo kvalitetu sličnih programa zapadnoeuropskih TV kuća.
O kompetenciji članova žirija, dakle, ne treba dvojiti ali prema proceduri, njihovo mišljenje još nije bilo obvezujuće. Šošine i Matanićeve prijedloge moralo je amenovati i umjetničko vijeće, a zatim i Hrvatsko audiovizualno vijeće u kojima opet redom sjede profesionalci iz audiovizualne industrije.
Svi oni blagoslovili su odluku da se novac dodijeli već spomenutom Predragu Ličini i redateljici Čejen Černić u kategoriji debitantskih, te Goranu Dukiću, Danilu Šerbedžiji i Eduardu Galiću u kategoriji dugometražnih igranih filmova.
Počnimo od Predraga Ličine, u čijoj službenoj biografiji piše da je rođen u Zagrebu 1972. godine, gdje je studirao filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti.
Tijekom devedesetih na HTV-u je radio kao pomoćnik redatelja na glazbenim i dokumentarnim filmovima, a potpisao je i osamdesetak glazbenih i stotinjak reklamnih spotova i režirao tri dokumentarna filma za HTV.
Prije tri godine napisao je i režirao 15 epizoda humoristične serije za mlade “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, a godinu poslije režirao je prvu kratkometražnu SF-komediju “Teleport Zovko”.
No ono što mnogi ne znaju ili zaboravljaju jest da se nekoliko puta okušao i kao glumac i to upravo u filmovima Kristijana Milića, s kojim je dugogodišnji prijatelj.
Prije desetak godina dvojica redatelja htjela su čak pokrenuti zajedničku produkcijsku kuću koju su namjeravali nazvati Suživot d.o.o.
Da bi se još bolje shvatila mnogima neprobavljiva Ličinina i Milićeva sklonost provokacijama, potrebno je spomenuti i ovo: na odjavnoj špici svog prvog kratkometražnog igranog filma “Save House” iz 2002. godine, Kristijan je napisao: “Hvala Predragu S. Ličini”.
Na pitanje što znači to slovo “S”, Milić je Ličini odgovorio da je to kratica za Srbin. Ličina je igrao i u Milićevu “Broju 55”. Dopala ga je - a što bi drugo nego uloga oficira JNA, dok je Kristijan Milić u Ličininoj TV seriji “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, igrao vlasnika pizzerije.
Upravo je ova HTV-ova serija prije tri godine podijelila i publiku i kritiku. Jedni su je smatrali katastrofom, zamjerali su joj neuvjerljivost i klišeiziranost likova, prozvali ju negledljivom i tražili skidanje s programa, a drugi su joj pisali ode i pratili je iz epizode u epizodu.
Jedni i dalje smatraju da je Ličinina serija bila potpuni promašaj te da mu nije trebalo davati novac za ovaj film jer nikad prije nije režirao “dugi metar”, a serija je bila fijasko, no drugi podsjećaju da se i sam Matanić prije dvije godine prilično loše proveo sa slapstick komedijom “Majstori”, a evo ga danas grabi nagrade na svim međunarodnim A-festivalima i puni kinodvorane.
Druga “sporna” osoba je 33-godišnja redateljica Čejen Černić koja je, kao i Ličina, svoj prvi dugometražni film povjerila producentskoj kući Kinorama i iskusnoj producentici Ankici Jurić Tilić.
Čejen je rođena u Osijeku gdje se sredinom ‘90-ih kao 15-godišnjakinja učlanila u Kino-klub Mursa i za amaterske filmove dobila nekoliko festivalskih nagrada. Polazila je radionicu dokumentarnog filma na Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu, gdje je napravila svoj prvi dokumentarni film “Il Postino”.
Diplomirala je filmsku i TV režiju na ADU u Zagrebu i režirala kratkometražne igrane i dokumentarne filmove. Od 2007. radi kao asistentica na igranim filmovima i serijama, dokumentarnom i animiranom filmu i kao suradnica na plesnim predstavama.
Njezin budući film “Uzbuna na Zelenom vrhu” dobio je na zadnjem natječaju 3,2 milijuna kuna.
Riječ je o ekranizaciji istoimene knjige omiljenog dječjeg romanopisca Ivana Kušana, i četvrti film o njegovu glavnom junaku Koku, koji je dosad uvijek punio hrvatske kinodvorane.
Kad već u filmu nema ničega spornoga, sporno je postalo redateljičino ime.
Treći dobitnik HAVC-ovih poticaja je redatelj Danilo Šerbedžija, sin Rade Šerbedžije, oko kojeg se i u Srbiji i u Hrvatskoj već gotovo četvrt stoljeća vode rasprave je li on hrvatski glumac, Srbin, četnik, ustaša ili izdajica...
Danilo je rođen 1971. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i grčki jezik, a poslijediplomski studij završio je na Filmskoj školi Sveučilišta Ohio u klasi Rajka Grlića.
Za film “Berto iz Jakovci” 2002. je osvojio nagradu za najbolji kratki dokumentarni film u Ateni. Godinu poslije za kratki igrani “Mušule u vinu” osvojio je nagradu Oktavijan, a komedija “Sedamdeset i dva dana” iz 2010. njegov je prvi dugometražni igrani film.
Iste godine režirao je i pet epizoda TV serije “Luda kuća”. Za novi film “Tereza 33” producentska kuća Focus Media dobila je 3,6 milijuna kuna, a scenarij je napisala glumica Lana Barić. Radnja se vrti oko mlade žene u raspadajućem urbanom amijentu Lanina rodnog Splita.
Priča ima autobiografske elemente, a Lana će igrati i glavnu ulogu. Četiri milijuna kuna dobila je i producentska kuća Švenk za film “Nosila je rubac čerleni” koji će režirati Goran Dukić.
Scenarij je napisala bivša TV voditeljica Sandra Antolić, a Matanić i Šoša svoju su odluku obrazložili: “Analizirajući hrvatski film, dio kritike ističe kako mu nedostaje pravog umjetničkog rizika, odnosno kako i umjetnički ambiciozni filmovi uglavnom ostaju u granicama klasičnog narativnog modela.
“Nosila je rubac črleni” to sigurno ne čini. U godini u kojoj od pet odobrenih filmova tri imaju veliki kinopotencijal (“Uzbuna na zelenom vrhu”, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” i “Vukovarska jesen”) hrvatska si kinematografija može i mora dopustiti rizik snimanja jednog punokrvnoga, beskompromisnoga i rizičnog projekta koji odudara od svega u nas produciranog proteklih mnogo godina.
Pritom je sigurno da će film imati svoju publiku. Pretegnu li komediografski elementi, to bi mogla biti kinopublika. Otme li se film potpuno naraciji, zajamčen mu je dug i uspješan festivalski život.“
Nadrealističnu komediju režirat će, kako su rekli za Gorana Dukića, filmski iznimno obrazovani autor. Danas 50-godišnji redatelj završio je ADU u Zagrebu, a sredinom ‘90-ih nastavio se školovati u New Yorku i Los Angelesu gdje i danas živi.
Njegov prvi kratki igrani film “Mirta uči statistiku” proglašen je jednim od najboljih u svom žanru, a Dukić je i jedini naš redatelj koji je u Americi isfinancirao svoj cjelovečernji igrani film -”Pizzeria Kamikaze”. Prošle godine režirao je 12 epizoda HTV-ove krimi-serije “Počivali u miru”.
U produkciji Umjetničke organizacije Missart hrvatski redatelj Eduard Galić i koredatelj Jure Pavlović pripremaju film “Vukovarska jesen”.
Za ovaj projekt HAVC je odobrio 3,8 milijuna kuna, a riječ je o doku-drami iz suvremene povijesti jer se dobar dio filma zasniva na stvarnim transkriptima sa suđenja srpskim ratnim zločincima u Beogradu.
Umjetnički savjetnici osim ostalog napisali su: kombinacija Galić i Pavlović obećava “Vukovarskoj jeseni” da će biti moderna i dinamična suvremena ratna drama s velikim kinopotencijalom.
Jure Pavlović (30) jedan je od najnagrađivanijih mladih hrvatskih redatelja, a njegov film “Piknik” ove je godine bio uvršten i na Berlinski filmski festival. Eduard Galić (79), redateljski je veteran hrvatske kinematografije.
Režirao je desetke filmova i TV serija po djelima hrvatskih književnih velikana, surađivao s najboljim domaćim scenaristima, a i sam je pisao scenarije.
Nemoguće je ovdje nabrojiti sve njegove dokumentarne i igrane filmove, serije i TV drame, osim onih najpoznatijih, a to su “Posljednji Stipančići”, “Putovanje u Vučjak”, “Nikola Tesla”, “Nepokoreni grad”, “Tuđinac”, “Ljubavi Georgea Washingtona”, “U sjeni Green Hilla”, kao i dokumentarnu seriju “Heroji Vukovara”.
Iz razumljivih razloga Vukovar mu je i ovaj put bio inspiracija.
