U jednoj sceni filma "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" (kraće PSUH), prvog domaćeg zombie ZF filma, redatelja Predraga Ličine, vidimo svemirsku postaju s nekoliko odabranih ljudi koji daleko od Zemlje odlučuju što će biti na Zemlji. Svemirska postaja samo je jedan od elemenata specijalnih efekata i animacije u filmu, bez kojih ZF film ne može biti ZF.
No kako je film zanimljiv u javnosti jer se poigrava nacionalnim identitetima svih naroda SFRJ, što je i dalje vruća tema, a ima i Severinu, ekipa umjetnika i animatora koji su radili specijalne efekte ostala je u sjeni. Supervizor vizualnih efekata u filmu je Vlado Dostal, na specijalnim efektima prskanja krvi, eksplozija, Zagreba koji gori i slično radio je supervizor Kristijan Kaurić, a u timu si bili i Ivan Štefan, Boris Petrlić, Ante Revlić i Krešimir Jelušić iz Brojka produkcije, a ilustraciju svemirske postaje radio je Manuel Šumberac.
Ime Manuela Šumberca kao animatora veže se za jedan od najboljih animiranih filmova hrvatske produkcije, filma "Guliver" Zdenka Bašića, nagrađenog Oktavijanom na Danima hrvatskog filma 2010. godine. Iskoristili smo to kao povod da porazgovaramo s njima dvojicom, Vladom Dostalom i Manuelom Šumbercem, o jednom od egzotičnijih zanimanja u Hrvatskoj - kako se postaje i kako je to biti profesionalni animator.
"Kad sam bio srednjoškolac, nisam imao pojma da možeš studirati animaciju u Hrvatskoj. Išao sam u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli i u trećem razredu čuo da Akademija likovnih umjetnosti ima Odsjek za animirani film. Na prijamnom sam bio deveti, a Akademija je primala osam studenata i još su dva mjesta bila rezervirana za strane studente. Već sam pomalo odustao od svega, nastavio sam igrati nogomet za lokalne klubove, NK Rudar Labin i NK Jedinstvo. U rujnu su me obavijestili da se ni jedan stranac nije prijavio i tako sam otišao u Zagreb studirati animaciju", kazuje.
Još na prvoj godini Akademije počeo je raditi u studiju Infine, koji je sa Zdenkom Bašićem prijavio HAVC-u "Gulivera". "To je zapravo bio moj prvi posao", prisjeća se. Dosad su mu izašla četiri kratka animirana filma: "Escargot", "U sjeni", "Clockwork Heart" i "Vesla". Za film "Escargot" dobio je drugu nagradu na 42. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva te Grand Prix na festivalu Balkans Beyond Borders u Grčkoj.
Kad pričamo o tehnici, Šumberac napominje kako je sam razvoj animiranog filma skup, zahtjevan i mukotrpan posao.
"Sam razvoj animiranog filma radi se u tri faze. Prvo se radi pretprodukcija, produkcija i distribucija. Proces pretprodukcije obuhvaća izradu sinopsisa, scenarija, knjige snimanja, dizajna svih elemenata, likova i kostima. Tako da se u pretprodukciji već sve zna kako će izgledati, film je već namontiran u niz nacrtanih sličica, ali nije još animiran. To je drukčije od igranog filma, kod kojeg se sve prvo snimi pa tek onda ide montaža", objašnjava.
"Kod igranog filma biraš kut snimanja, kadrove, ali kod rada na animiranom filmu na početku imaš samo bijeli papir, odnosno crni ekran, ispred sebe i onda na njemu slažeš scenografiju, slično kao u kazalištu. Zatim kreće najopsežniji dio posla - natjerati sve te elemente da se kreću. Danas se radi računalno, a 70-ak godina se radilo 2D, na papiru, koji i dan danas nalazimo, ali tek u tragovima u pojedinim autorskim animiranim filmovima, kao svojevrsni eksperiment. Ali i dalje je riječ o izrazito zahtjevnom radu. Svaki detalj iziskuje puno posla jer se sve mora micati, primjerice simuliraš vjetar - moraš nacrtati ciklus samo da prikažeš vjetar."
"Za izradu samo jedne sekunde filma potrebno je napraviti 12 kvadrata (frameova) koji se dvostruko reproduciraju kako bi se posao barem malo smanjio. Objašnjeno na primjeru filma, potrebno je iscrtati 12 kvadrata, koje ćemo dvaput reproducirati te time dobiti jednu sekundu koja se sastoji od 24 sličice. Takvu vrstu animacije zovemo A2 animacija. Dakako, postoji i A1 animacija, odnosno 'puna animacija’, u kojoj je svaki kvadrat (frame) pokrenut. Veliki studiji posežu češće za punom animacijom, dok se manji studiji više koriste A2 animacijom, odnosno kombinacijom istih", objašnjava.
Kako se radi animacija, objašnjava na elementarnijem primjeru, u 2D animiranju. Kad se radi animacija čovjeka koji podiže ruku i to podizanje traje sekundu, prvo se crta čovjek koji ima spuštenu ruku, istog tog čovjeka s podignutom rukom, ali i sve ono što se događa u međuvremenu i to kroz preostale 22 sličice. A to je, u filmskom smislu, samo jedan lik, jedan element i jedna sekunda, objašnjava.
Stvaranje animacije doista nije poziv za svakoga. Za deset minuta filma treba napraviti 15.000 sličica te treba imati strpljenja i dobre živce.
"Ni digitalizacija to nije učinila znatno jednostavnijim. Lakše je što na ekranu imaš potpunu prozirnost, ne moraš čistiti papir. Prije se cijeli film radio na folijama, pa bi se slikao taj dio na koji ide boja, sve ostalo je bilo prozirno. Zatim se pet-šest folija slagalo jednu na drugu dok ne dobiješ cijelu sliku. U današnje vrijeme, kad se radi digitalno, nema folije, ono što je prozirno je prozirno.
Lakše je spremati gotovi materijal, lakše je animirati jer računalo može izgenerirati neke dijelove koji se događaju između, lakše je pregledavati rad, korigirati te praktično u istom trenu vidjeti učinjeno. Međutim, animator je i dalje taj koji mora odlučivati kako će se stvari pomicati jer računalo o tome ne može odlučivati, ono radi linearno, od točke A do točke B i ne prepoznaje je li nešto dobro ili nije i izgleda li nešto uvjerljivo. Zapravo, računala nisu puno promijenila sam proces animacije", kaže.
Nastavak na sljedećoj stranici...
