Prošli tjedan u Zagrebu je održana konferencija o ulozi i položaju žena u filmskoj industriji, kojom inače tradicionalno vladaju muškarci. Jedna od gošći konferencije bila je beogradska glumica Mirjana Karanović. Zagrebačka publika pamti je još iz 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je kao mlada glumica odigrala u Zagrebu više od 50 izvedbi predstave "Mriješćenje šarana", a u to vrijeme već je bila zvijezda u bivšoj državi zbog uloge u Kusturičinu filmu "Otac na službenom putu", u kojoj joj je partner bio Miki Manojlović.
Od 90-ih do danas odigrala je još desetke maestralnih uloga, ali ono zbog čega je javnost cijeni je njezina beskompromisna borba protiv režima Slobodana Miloševića u vrijeme kad to u Srbiji i nije bilo preporučljivo. U Zagreb je došla kao redateljica koja je debitirala prije tri godine s filmom "Dobra žena", u kojem tematizira ratne zločine koje su Srbi počinili u prošlom ratu u Hrvatskoj. Stoga smo razgovor započeli upravo o smislu konferencije.
"Mislim da ovakve konferencije trebaju. Mislim da mnogi pojedinci ne razumiju kako funkcionira javna riječ i da javno izgovorena ili napisana može utjecati na nečiji život. Primjerice, jedna rečenica koju je izgovorio Slobodan Šijan, i koju sam pročitala davno, negdje 2010., utjecala je na moju karijeru. Rekao je u jednom intervjuu da je uvjeren kako bi neki glumci mogli biti i redatelji. Spomenuo je i moje ime, i to me potpuno zapanjilo jer baš nikad nisam razmišljala o sebi kao o redateljici. Naravno, nisam odmah počela režirati, ali je ubacio bubu u moju glavu, o kojoj sam počela razmišljati, i nekoliko godina kasnije sam doista režirala svoj prvi film. Zato smatram da je ovakva konferencija važna jer će možda inspirirati neku tinejdžericu ili mladu djevojku, ili neku književnicu, ili umjetnicu, ili čak neku neumjetnicu da se izrazi kroz film i režiju. Naravno, jedna konferencija nije dovoljna niti će odmah donijeti promjene."
Smatrate li da je danas društvo patrijarhalnije nego prije ili ravnopravnije?
Današnje generacije se odgajaju drugačije nego moja generacija. Odrasla sam i odgajana na patrijarhalnome modelu obitelji i društva. Stalno sam razmišljala o muškim i ženskim poslovima pa sam polako tijekom života počela shvaćati da te granice nisu toliko fiksne i fiksirane te da ih mogu, smijem i moram pomicati. I onda mi se počela mijenjati slika svijeta te sam počela stjecati sigurnost i samopouzdanje. Promjene se ne događaju preko noći. Nažalost, naš pojedinačni život je često puta prekratak kako bismo vidjeli kako te promjene funkcioniraju. Nekad nam se čini da su stvari sve gore i gore, što doista ponekad i jeste tako. Ali ja sam uvjerena da uvijek u ljudima postoji potencijal da se stvari mijenjaju nabolje. Bez obzira na to koliko u nekom društvu ima negativnih struja koje vuku u kaos i donose negativne emocije, sigurna sam da postoji isto tolika količina pozitivnog koje ne dopušta svijetu da baš sve propadne. Smatram da je dobro da se broj ljudi na planetu povećava, jer se tako povećava i mogućnost rađanja više genija koji će pridonijeti napretku. Kao što vidite, ja jako vjerujem u potencijal ljudske rase.
S obzirom na vaša iskustva u vlastitoj sredini, ali i u regiji gdje postoje mnogi koji bi voljeli da vas nema, nije li vaš optimizam bezrazložan?
Svjesna sam da postoji veliki broj ljudi koji me toliko mrze da sam i sama zatečena tom količinom mržnje. Istovremeno, postoji veliki broj ljudi koji me podržavaju i koji odobravaju moj rad, a postoji i mali broj ljudi s kojima sam okružena i koji me još k tome i vole kao osobu. I to mi je sasvim dovoljno za moj balon sigurnosti. To mi je sasvim dovoljno da me održi na životu u mojoj zemlji.
Što mislite o protestima koji su se pokazali vrlo izdržljivi i dugotrajni. Hoće li dovesti do ikakvih rezultata?
Izdržljivi su zato što su jednom tjedno. Ali dobro su osmišljeni. Ali nemam nikakvu ideju kako će se to sve završiti. Možda doista dovedu do ozdravljenja srpskog društva, ali možda i ne. Ovo je samo jedna količina ljudi koji kolektivno izražava svoje nezadovoljstvo. Ta količina ljudi koja sada izlazi na proteste nije dovoljna da bi se na izborima pobijedila vladajuća koalicija. E sad, postoji li u narodu ta količina ljudi koja bi na izborima promijenila stvari, i izabrala neku novu vlast, to također ne znam. Znam samo da ova vlast uživa u srpskom narodu veliku podršku, jer je naučila lekcije od svojih prethodnika o tome kako se manipulira medijima, kako se plasiraju informacije i kako o sebi graditi bolju sliku. Bez obzira na to što ta slika kod jednih izaziva gnušanje, kod mnogih drugih izaziva oduševljenje. Tako da imamo sasvim različite percepcije i predsjednika i svega onog što Vlada radi.
Miki Manojlović, vaš kolega i partner iz Kusturičinog filma 'Otac na službenom putu', izazvao je ljutnju jer je rekao da protesti nemaju smisla. Što mislite, imaju li smisla?
Mislim da Miki govori iz pozicije roditelja koji se obraća svojoj djeci. On je to rekao zbog brige. Ali naučila sam, baveći se studentima, da se često mora ljude pustiti da idu tamo gdje su krenuli, ako je takav splet okolnosti. Što će iz toga izaći, ja ne znam. Ali ima smisla jer kroz proces evolucije događale su se i greške, ali su baš one dovele do skoka u sljedeći kvalitativni nivo. Čak i ako protesti ne donesu rezultat koji očekujemo, neću nikad reći – 'e pa jesmo vam govorili, niste trebali to ni raditi!' jer smatram da je i sam ovaj proces koristan za razvoj demokracije u Srbiji. Ali, ja sam glumica i nekako se osjećam nepozvanom da komentiram politiku, jer nemam više za to vremena. Uostalom, nikad nisam čula političare da komentiraju moj rad i uvjerena sam da ni nemaju pojam što ja to zapravo radim.
Pa ako je netko od glumaca pozvan da govori o politici, onda ste to vi koja je držala prva govore na antimiloševićevskim mitinzima u Beogradu, od prvih dana rata.
Sudjelovala sam u protestima jer je bio rat. Za mene je to bio ključni motiv. To fizičko stradanje ljudi, patnje i ogromno nasilje u kojem mnogi nisu mogli sami sebi pomoći. Milošević je u mojoj zemlji bio odgovoran za to i ja sam protestirala protiv njega jer je to bio jedini način da mu se suprotstavim. Nakon 2000., kad smo dobili demokratsku vlast, više se nisam bavila politikom. Niti sam se ikad učlanila u neku stranku, niti sam kapitalizirala svoje buntovništvo i govore na mitinzima. Vratila sam se svom poslu, i nastavila se zalagati za ljudska prava jer imam prijatelje koji su gay i znam kako im je živjeti u homofobičnom društvu. Ja sam dijete socijalizma, ali ne u smislu ideologije, nego u smislu vrijednosti koje su mi usađene od djetinjstva, a to je da branim i pomažem slabijem.
Što mislite što vam dio vaših sunarodnjaka najviše zamjera? Je li to glavna uloga Albanke u norveškom filmu 'Kalabria' ili muslimanke u 'Grbavici'?
Kad danas s vremenske distance rezimiram tu mržnju kojom me obasipa dio srpske javnosti, došla sam do zaključka da mi ne mogu oprostiti te dvije stvari. Sve drugo bi mi možda i oprostili, ali to mi ne mogu oprostiti i za srpske desničare sam apsolutna izdajnica. A onda uz to još naravno, pripomenu i taj moj aktivizam i borbu za ljudska prava manjina. Ali ja ne mogu svoj život odrediti prema radikalnoj desnici i prema tome tko me sve napada. Ima ljudi koji bi na tome izgradili karijeru – 'mene mrze, ja sam narodni heroj'. Mene to stvarno ne zanima. Ne zanima me više ni politika iako pratim sve što se događa i u mojoj zemlji, ali i u Hrvatskoj, i u BiH. Isti su mehanizmi upravljanja javnim mišljenjem. Ali da sam neka inženjerka elektrotehnike vjerojatno bi već bila u Kanadi ili Njemačkoj. Budući da sam glumica, osuđena sam na ostanak.
Kad ostanete sama sa sobom, je li vam ipak teško što, nakon svih maestralno odigranih uloga, domaćih i međunarodnih nagrada, nikad nećete u domovini dobiti priznanje za svoj rad i mjesto u povijesti kinematografije koje vam pripada?
Ma kakvi. Zašto bi mi bilo žao? Evo, sad je umro Karl Lagerfeld. I što ćemo sad? Što god radili u životu, ostanu samo neki mali zapisi o vama. I zapravo nije važno što će biti nakon vaše smrti. Važno je što ste sada. Kad idem ulicom ne idem kao velika zvijezda, nego kao ja, Mirjana Karanović, osoba sa svim svojim manama i vrlinama. Sliku o vama stvaraju drugi. Ali ne možete cijeli dan stajati pred ogledalom i preispitivati se. Pa mi žene smo ionako podložne samopreispitivanju i kritičkom odnosu prema sebi – 'vidi se kako izgledaš – veliko ti dupe, male su ti sise, debela si –mršava si – mala su ti usta, daj da budu veća…' I u tom ludilu zaboravljamo na suštinu, a to je da budemo sretne i zadovoljne. Treba nažalost vremena da same sebe zavolimo ne zbog toga kako izgledamo i sviđamo li se drugima, nego zbog toga tko smo i kakve smo osobe prema drugim ljudima koji nas okružuju. Ja sam to naučila, ali mi je trebalo za to vremena. To što smo mi doživjeli 90-ih su bile situacije koje su otvorile mnoge istine o ljudima. O tome tko su, imaju li kapacitet za suosjećanje, koliko su sebični, netolerantni. I shvatite da s njima nemate ništa zajedničko. Slično je i u poslu. Neki ne žele raditi s vama jer se razilazite u stavovima. I to je isto u redu i sve se posloži samo od sebe. To su procesi razvoja.
Predajete na privatnoj akademiji i možete utjecati na mlade generacije. Koje je najvrednije iskustvo koje im možete prenijeti?
Gledam te mlade ljude, te mlade glumce, moje studente i naravno – otvoreni su za sve. I to je potpuno normalno. Puštam ih čak i kad znam da se oni druže i s ljudima za koje smatram da su obična u ideološkom smislu - đubrad. Ali puštam studente da sami odluče i da to sami uvide. Ne želim im nametati svoja mišljenja. Jedino na što ih uvijek upozorim je ako znam da je netko nasilna osoba ili da bi ih mogao dovesti u situaciju da budu zlostavljani. Učim ih da se ne boje to reći, da se nauče obraniti i da odmah traže podršku. Znam iz vlastitog iskustva da kad si mlad tad i ne razmišljaš previše. Misliš da ćeš ostati mlad do kraja života, imaš vremena ispred sebe i baš te briga. Družiš se sa svim ljudima, jer ti svi izgledaju dobri i divni, a svi su doista dobri i divni prema tebi. "Evo, mlada glumica, divno"! Svi te podržavaju i vole, osjećaš se kao da letiš. A onda mlada glumica počne imati stav. I onda se to mnogima više ne sviđa. Kako sad to? Moraš biti zahvalna, moraš malo šutjeti. A ja ne znam šutjeti. I onda neki ljudi naprosto počnu otpadati.
Pa jeste li, kao glumica ikad imali kad problema s ucjenama?
Nekoć je to bila uobičajena stvar da se mladim glumicama postavljaju uvjeti. Ali ja nikad nisam bila u takvoj situaciji. Ja sam vam po tom pitanju kao Meryl Streep. Nisam dovoljno lijepa i krhka da bih bila meta i žrtva. Jer ako pogledate sve te glumice koje su imale loša iskustva – to su uglavnom lijepe i krhke djevojke i žene. Predatori pažljivo biraju svoje žrtve. Vidjeli su da sam ja snažni karakter i mogli su samo pretpostaviti da bi odmah dobili nogom u međunožje.
Tri puta ste padali na upisu na Akademiju, što zvuči gotovo nevjerojatno. Zašto se to dogodilo?
Pa tek sam nakon tri godine shvatila u čemu sam griješila. A pogrešno je bilo to što su me drugi pripremali i govorili mi kako trebam stajati, kako trebam govoriti. I ja sam o sebi počela misliti da sam fantastična. Kad sam prvi put ušla u uži izbor mislila sam – pa valjda oni vide da sam ja izvanserijska. I nisam zato ništa radila, nego sam čekala da netko shvati koliko sam fenomenalna. Dok su drugi oko mene radili sve da budu primljeni i pokazivali strast i spremnost na borbu. Drugi put sam se odlično spremila, ali sam bila puna prezira prema komisiji koja mi je bila toliko glupa da ne vidi da sam ja odlična. Naravno da su odmah osjetili tu aroganciju i rekli mi 'doviđenja'. Što će nam osoba koja nas mrzi? No, sve je to bila odlična lekcija.
Prije tri godine debitirali ste kao redateljica s filmom 'Dobra žena'. Igrate suprugu vojnog lica i shvatite da je u ratu počinio ratne zločine, zbog čega se raspada obitelj. Film je prošao sasvim ispod radara iako je dobio Zlatnu arenu za najbolji film u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji.
Da. U Srbiji su potpuno ignorirali taj film. Naprosto su odlučili da je to nešto nevažno i da neće na njega obraćati pažnju. Srpska državna televizija ga je otkupila, ali ga nikad nisu prikazali i on je negdje arhiviran. Slično je prošao i u Hrvatskoj, distributer se nije ni potrudio da ga plasira u kina.
Što mislite, zašto se situacija u ovoj regiji tako sporo normalizira? Tko je za to kriv?
Kad je Milošević otišao s vlasti, bila sam uvjerena da će se sve samo od sebe popraviti i da će sve biti fantastično. Ali naravno, ostali su isti ljudi, nije se promijenila svijest naroda. Da smo zapeli u '90-ima – i Hrvatska, i Srbija, i BiH. I kad se odmakneš od svojih ideala shvatiš da je to realnost u kojoj živimo. Da se pridružim ili postanem totalni anarhista, sigurno neću. Neću se ni ubiti. Preostaje nam da dalje uspravno hodamo i ne zalegnemo u to blato.
