'Majka naše kostimografije uvijek imala krivo prezime'
Ivana Bakal te je večeri u kafić došla u tamnoj, skoro crnoj kratkoj kožnoj jakni. I dok je na kompliment odgovarala s: "Da, zbilja jako volim kratke kožne jakne, baš sam ih neki dan sređivala i nabrojila 11", usput je na stol odložila primjerak ULUPUH-ove monografije o kostimografkinji Vandi Pavelić Weinert, autorice Martine Petranović i Guida Quiena, a kojoj je ona urednica. Knjiga o ženi koja je kao malo tko ostavila trag na estetiku kazališta u Hrvatskoj i šire, bila je kao da je prije pola sata izišla iz tiskare.
A u Uvodu, što ga je napisala Bakal, također kostimografkinja, usto predsjednica ULUPUH-a i žena s doktoratom iz likovnih umjetnosti, stajao je i najbolji opis i razlog i za monografiju i za intervju:
"Riječ je o desetak kostimografskih skica iz 1955. godine, dijelom realiziranih na požutjelom novinskom papiru tehnikom tempere, akvarela i tuša, što je bilo vrlo smiono i inovativno za razdoblje u kojem je Vanda Pavelić Weinert djelovala i stvarala."
Tako je Ivana Bakal, vanjski suradnik-docent na kostimografiji Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu opisala svoj prvi susret s crtežima što ih je velika umjetnica prije 63 godine izradila za Corneilleovu dramu "Cid" za Dubrovačke ljetne igre. Sve je počelo još 2009., kad su u ULUPUH-u počeli pripremati izložbu 100 godina hrvatske scenografije i kostimografije i kad je upoznala teatrologinju Martinu Petranović. Zapravo je riječ o ciklusu monografija velikih hrvatskih umjetnika kao što su, redom, kostimografkinja Ruta Knežević, scenograf Drago Turina i zacijelo najveća hrvatska kostimografkinja Ika Škomrlj.
U posebnoj ediciji Kazališna likovnost u knjizi prvo je objavljena knjiga o Kamilu Tompi, potom o Vandi Pavelić Weinert, a sljedeći je na redu Ljubo Babić.
"Uz svu onu građu koju sam upoznala, prateći kazalište praktično još od djetinjstva, najviše su me fascinirale skice Vande Pavelić Weinert. Bile su vrlo originalne za doba u kojem je stvarala. Vidjela sam prvo te skice iz ‘Cida’, nacrtane na požutjelom novinskom papiru. Odmah sam se u njih zaljubila", pričala nam je Bakal, zamolila za jednu cigaretu, pripalila, otpuhnula i nastavila.
"Evo, sad ću vam naći", listala je po knjizi.
Nije pretjerivala. Listovi novinskog papira, da li iz pradavnih primjeraka Vjesnika ili Večernjeg lista, još otkrivaju naslove poput: "Jugoslavensko-sovjetski međudržavni razgovori", "Hatoyama odbacuje mogućnost neutralizacije...", dalje se ne razaznaje na što se odnosio istup japanskog premijera, zatim članci o desetogodišnjici borbe u NOB-u za Istru i Trst, slične stvari.
A s tih stranica kao iz vremeplova iskaču tako živi kostimi koje davna kostimografkinja kao da ih je naslikala prije samo nekoliko minuta. Do te monografije, stekli smo dojam, malo što se moglo pronaći u literaturi o ženi koja je živjela od 1911. do 1979. i koja je ostavila takav trag na likovnoj, zapravo kostimografskoj sceni kazališta.
"Pa, da. Govorimo o struci koja je dugo ostala u sjeni. Redatelj se pojavljuje u 19. stoljeću i tada se počinju pojavljivati i struke koje su vezane uz njega. Kraj 19., početak 20. stoljeća kod nas se kao scenografi počinju pojavljivati naši istaknuti likovni umjetnici. Svoje scenografije oni odmah počinju i potpisivati, ali kostimografije su ostale nepotpisane", objasnila nam je Bakal izvjesnu povijesnu nepravdu.
Crteže kostima za predstave u to vrijeme izvodili su istaknuti kazališni nadgarderobijeri, koji su bili visoko školovani, u Beču, Münchenu i drugdje. Potrajalo je to i kakvih pola stoljeća da se kostimografsku struku nije izdvajalo kao posebnu.
"Ali, u doba kad počinje stvarati Vanda, kostimografija se počinje potpisivati u svakoj programskoj knjižici, a upravo ona jako je bila zaslužna za profesionalizaciju struke. Do tada vrlo često se u kritici kostimi nisu niti spominjali. Iz povijesne građe vidimo da su vrlo rijetki bili opisi likovnog dijela neke predstave", pričala je Bakal.
Objasnila nam je da su, prije kraja 19. stoljeća sami glumci bili vlasnici vlastitih kostima, primjerice nekakvog plašta u kojem je glumac nekakvog "kralja" glumio i u desetak različitih predstava. Tek tada kazalište počinje polako bivati i likovni spektakl.
"Poznati scenograf i kostimograf Vladimir Žedrinski došao je kod nas nakon Oktobarske revolucije kao ruski emigrant, jedan od mnogih koji su došli ovamo raditi i stvarati. Došle su tako i 50-e godine, HNK zapošljava prvu kostimografkinju na stalno radno mjesto, a bila je to Inga Kostinčer. O Vandi Pavelić najviše govorimo najviše kao profesorici koja je predavala na Akademiji primijenjenih umjetnosti na Odsjeku za kostimografiju. Njeni su učenici bili Zlatko Bourek, Jagoda Buić... Istovremeno je predavala na Akademiji dramske umjetnosti na odsjeku za scenografiju umjetnicima poput Ljubice Wagner, Ike Škomrlj, Dijane Kosec Bourek. Kostimografija je dugi niz godina bila prikrivena poput Pepeljuge kako to voli isticati Martina Petranović, nisu se isticali umjetnici, dandanas imate osvrte o kazalištu gdje se dogodi da kostimograf i scenograf nisu niti spomenuti, a svi znamo koliko je bitno ono vizualno, likovno u kazališnoj predstavi. Bila je odličan crtač, odlično je poznavala povijest odjeće. Bila je vrlo talentirana, inventivna. Kad radite kostimografiju, morate poznavati dramaturgiju likova, ti kostimi moraju biti izraz svega toga", objašnjavala je Ivana Bakal njeno djelo.
Dalje smo listali knjigu. Njeni crteži nose autentični pečat vremena i podneblja, bilo da su to nekakvi težaci, plemstvo ili Hipolita iz "Sna ljetne noći". Primijetili smo da njene skice često nisu tek puke nacrtane manekenske lutke nego ljudski likovi u živim kazališnim pozama.
"Ona se bavila i glumom, ali po tome nije izuzetak. Imamo niz umjetnika u kazalištu koji su došli iz glumačkih voda, a koji su se realizirali i u ovom smjeru. Poslije toga je završila povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, dakle bila je vrlo široko obrazovana, i počela je onda raditi kostimografiju u svojim 20-ima, ranim 30-im godinama. Kao povjesničarka umjetnosti posvetila se proučavanju, dugi niz godina radila je u Muzeju za umjetnosti obrt gdje je bila i kustosica, gdje je radila na zbirci tekstila i odjeće.
Pisala je stručne knjige, bila je izuzetna profesorica, njeni studenti obilježili su našu kostimografiju 60-ih, 70-ih i 80-ih. Do kraja života je bila kustosica i radila u kazalištu", prepričala nam je njenu biografiju. Nju kao osobu, pak, svjedoci njenih dana opisuju kao onu koja je uvijek nešto tjerala po svome. Koja bi najšutljivija bila na službenim sastancima kad bi se najradije zadubila u črčkanje kakvih novih skica. A izvan toga, kažu, bila je žena puna duha.
"Redovito se zezala na račun svojih prezimena koja su ‘u svakom razdoblju bila uvijek pogrešna’. Prije Drugog svjetskog rata rodila se kao Weinert. Za vrijeme rata prezivala se Konjović, da bi nakon rata proživjela kao Pavelić", smješkala se Bakal i zamolila još jednu cigaretu.
Kazališnom kostimografijom Vanda se intenzivnije počela baviti u Beogradu, odakle se u rodni Zagreb vratila kako bi gradila karijeru kostimografa, pedagoga, nastavnika, kustosa, u vremenima kad su istaknuti umjetnici iskakali iz uske niše svog stvaralaštva, kad se na sve strane nešto stvaralo. Bakal je usput spomenula ruske migrante koji su u jednom trenutku u povijesti počeli dolaziti u velikom broju, a jedan od njih bio je i Žedrinski. On na kraju jest potegnuo sve do Pariza, međutim:
"Čak i tada je redovito dolazio stvarati ovdje. A znate, nakon 1945. i nakon Informbiroa ovdje se nije pretjerano dobro osjećao. Ali je svejedno dolazio. Neki su ovdje realizirali cijeli svoj životni opus."
Nastavak na sljedećoj stranici...
O čemu je bila riječ, pitali smo? Je li osovina Zagreb-Beograd bila tako umjetnički vibrantna ili što?
"To ste dobro rekli. Iz Rusije je usto bilo i jednostavno doći do nas. Ti izbjeglički brodovi su dolazili u dubrovačku luku. Znam to jer je i moj djed bio ruski emigrant. Iz Dubrovnika se zaputio u Zagreb i tamo je živio do 1956. kada je otišao u mirovinu. Tad je rekao: ‘Pa ja sam zbog ovoga i otišao iz Rusije!’ I zato je s bakom iselio u Argentinu. Tako da ja i tamo imam velik dio obitelji", pričala nam je Ivana Bakal.
"Ne, nije on bio umjetnik, bio je inženjer. Usto je odlično govorio jezike, svirao je klavir. Bio je, onako, po svemu kako se može vidjeti po filmovima i knjigama o ruskim emigrantima. Jedno široko obrazovanje koje mu je omogućilo da se može snaći u svim situacijama", na trenutak su se u priči otvorile scene iz "Doktora Živaga".
U tom slučaju nikakvo čudo da je njegova unuka svoje mjesto pronašla u umjetnosti.
"Moji roditelji su jako voljeli ići u kazalište, pratili smo sve predstave, cijelu kazališnu scenu. Voljela sam balet, malo sam plesala klasični balet na Ilirskom trgu, pa sam nastupila u ‘Orašaru’ u ulozi jednog od mišića u HNK. No, to je sve bilo kratkog daha. Balet sam brzo napustila", pričala je.
No, umjesto da se s time udalji korak dalje o kazališta, korak bliže bio je trenutak kad je njen brat kao srednjoškolac počeo učiti glumu, pa još kad je, nakon što su ih u školi testirali za Radio Zagreb, upala i snimila nekoliko radio drama... Ali, to još nije bilo to, gluma nije bila njezin poziv.
"Na kraju sam shvatila da mi je moja škola primijenjenih umjetnosti dala temelj i usmjerila me kamo želim ići. Cijeli sam se život htjela baviti kazalištem, zatim fotografijom zbog koje sam i upisala primijenjenu, da bi na kraju je to ispala kostimografija, što nije niti daleko od toga. Treće što me zanimalo su, naravno, bili psi. Eto", smijala se.
Zašto psi, pitali smo, a ona je, vidjelo joj se to na sad već stalno nasmiješenom licu, u šiframa rekla da je uvijek odrastala u domu punom pasa, pa ih ima i danas. Ali, nije to baš tako jednostavno i nije nam se mogla tako izvući. Rekla je da u doba studija nije imala psa, ali u jednom trenutku otvorila se mogućnost da u kuću ipak dobije jednoga. "Inzistirala sam na tome da to bude dalmatinski pas. Ali nemojte o tome pisati. I tako je krenulo. Taj moj prvi dalmatinski pas zvao se Mark i obilježilo mi je život. Nešto poslije toga, kad sam razmišljala da uzmem još jednoga, smatrala sam da bih ga izdala ako bih opet uzela mužjaka, pa sam naivno uzela ženku. Posljedica toga je da... hm... eto...", slegnula je ramenima uz jedan nedužni smiješak.
"Koliko danas imate pasa?"
"Aaa! To neću nikad priznati! Hahaha! Recimo to ovako, posljedica je to da danas imam njene praunuke, prapraunuke...", smijala se.
Ispalo je da stoji da ima nešto u tom njihovom rasteru, po tom nekakvom kaotičnom matematičkom uzorku, ali da je ona zaljubljenik u dalmatinske pse postala prvenstveno zbog toga što je njena generacija odrasla na Waltu Disneyju i zbog stare kinoteke u njenom kvartu u Zagrebu.
"Taj film sam gledala beskrajno puta. Prijateljica moje mame, Mira Runje, arhitektica, ona je imala dalmatinskog psa koji je ponekad dolazio kod nas i kojega smo povremeno čuvali. On je bio sve ono što je bilo genijalno u toj pasmini, kao i sve ono što bez čega bi pasmina slobodno i mogla biti", prisjećala se.
Znači, vježbanje vilice na papučama, cipelama i jastucima?
"Pa da, sjećam se da je baš taj jednom prilikom baš dobro napao jedan francuski krevet. Volio je lajati i tuliti u autu kad bismo se vozili. Nekoliko godina poslije smo dobili Marka. I Ben i Mark su bili psi koji su voljeli trčati, koji su voljeli da se netko njima bavi. Svaki od njih je imao jasno izražen karakter. Mark se jako volio smijati. Smijao bi se kao majmun svaki put kad bi nešto napravio. Ja sam inače čak i prohodala uz njemačkog ovčara. A to je bio takav pas kakvog mislim da više nikada neću imati. Koji je bio izuzetno dobar, poslušan, mislim da se takvog danas ne može naći. Uvijek bez lajne, sjedio bi, čekao, bez ikakve posebne obuke. Nikad s njim nije bilo cirkusa u parku da se potuče s nekim psom ili da sruši neko dijete. A dalmatinski psi... U njih ipak morate uložiti jako puno vremena", diplomatski im je dala dalmatinsku dijagnozu.
Ivana Bakal je, osim što je i umjetnica usko vezana uz kazalište, kostimografkinja, što je doktorirala likovne umjetnosti, još i međunarodni kinološki sudac. I to već 24 godine tijekom kojih je njeno možda i najveće postignuće ono kad se trebalo izboriti baš za te točkaste dalmatinere.
"Radila sam i na priznanju dalmatinskog psa kao hrvatske nacionalne pasmine, to je bila pasmina bivše Jugoslavije. Raspadom Hrvatske, vodila se i borba za priznanje pasmina. Danas znamo da Hrvatska ima šest međunarodno priznatih autohtonih pasmina; dalmatinski pas, hrvatski ovčar, istarski gonič, kratkodlaki i dugodlaki, posavski, tornjak, i još nepriznatog međija", zadovoljno je konstatirala.
A mi smo se nadovezali da to znači da su stari Mark i još stariji Ben imali svoju povijesnu ulogu u priznanju dalmatinskog psa kao hrvatske pasmine.
"Naravno. Preko mene."