Uvijek neponovljiva i posebna, nekonvencionalno odjevena sa zanimljivim frizurama i ludim cipelama, elokventna i izuzetno pozitivna, nametnula se hrvatskoj kazališnoj sceni ne samo svojim fenomenalnim kostimima, nego i kao nezaobilazna kazališna ličnost. Zapravo, imidž i styling Marite Ćopo, hvaljene i nagrađivane kostimografkinje Dramskog kazališta Gavella, najbolja je preporuka za njezin rad.
Do sada je realizirala stotinjak iznimno efektnih, raskošnih i profinjenih kostimografija, najviše u Gavelli, ali i u teatrima u Rijeci, Varaždinu, Kazalištu Exit, Histrionima, na Dubrovačkim ljetnim igrama te u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji.
Bez obzira na to radilo se o krinolinama i bijelim baroknim perikama, kao u "Amadeusu", ili o iznošenim kožnim jaknama i elegantnim bijelim kućnim ogrtačima, kojima je dočarala karaktere pasa u Exitovim "Njuškama", ili pak o "Peer Gyntu", kad je zaposlila cijelo kazalište da bukvalno plete haljine i frakove, stvarajući nadrealni Ibsenov svijet, ona je uvijek donosila svoj “touch”, svoju estetiku i koncpet, ali i svoj osmijeh.
Rad te Lady GaGe hrvatskog kazališta prepoznali su i kritičari pa je dobila nekoliko značajnih nagrada, od Nagrada hrvatskoga glumišta, preko Zlatnog smijeha za "Ilijada 2001." i "Švejka u Drugom svjetskom ratu" pa do nagrada za najbolju kostimografiju na Festivalu bez prijevoda za predstavu "Zločin i kazna". Uglavnom, već godinama niže samo uspjehe i kritičari redovito hvale njezine kostime.
Trenutačno surađuje s Paolom Magellijem na komadu "Ponovno ujedinjenje dviju Koreja" u Gavelli, zatim slijedi Brešanov "Hamlet u selu Mrduša Donja" u Talijanskoj drami u riječkom HNK “Ivana pl. Zajca” u režiji Luce Cortina, potom u listopadu "Revizor" u Komediji u režiji Dražena Ferenčine, a u prosincu "Kralj Rikard III.” ponovno u Gavelli u režiji Aleksandra Popovskog.
Karijera duga 20-ak godina, stalno u poslu, a uvijek daleko od medija, skromna, nesklona eksponiranju u javnosti, Marita Ćopo je ostala najveća zagonetka hrvatskog kazališta. Tko je zapravo ta tajnovita kostimografkinja koja bježi od javnosti, ali zato u krojačnici postaje kraljica kostima?
"Bez obzira na to što sam napravila stotinjak predstava, kostimografiju ne doživljavam kao posao, nego kao igru. Svakoj novoj predstavi pristupam s jednakim ushićenjem, kao ona mala djevojčica koja se igrala u vrtu u Kominu i rezala mamine haljine. Premda sam za svoje kostimografije uvijek dobivala odlične kritike, a dobila sam i nekoliko nagrada, strepim da će netko otkriti da se još igram i to mi zabraniti", kaže.
Marita Ćopo kaže da je nakon srednje škole pobjegla iz Komina, malog mjesta na Neretvi, i u Zagrebu upisala Pravni fakultet, ne sluteći da će jednog dana raditi kazališne kostimografije. U Zagrebu je spletom okolnosti upoznala redateljicu Noru Krstulović, koja ju je 1998. godine samo na temelju njezina otkačenog, nekonvencionalnog i maštovitog imidža pozvala da radi kostimografiju i scenografiju za njezinu predstavu "Closer".
Nakon premijere u Gavelli počeli su je zvati drugi redatelji. Ostalo je povijest. Kaže da je učila u hodu, najviše od velikog maga kostimografije Lea Kulaša, kojemu je puno asistirala. "Ništa nisam planirala, sve mi se samo dogodilo, i zato zahvaljujem Svemiru na svemu što mi je dao", kaže.
Na pitanje kako nastaju njezini kostimi, odgovara da provodi jako puno vremena na probama, od čitaćih do završnih, na kojima upija tekst te se upoznaje s dramaturgijom i likovima. Zatim u razgovoru s redateljem i glumcima stvara svoju viziju kostima, koja se mora poklopiti sa slikom redatelja i glumaca. Premda ima bujnu maštu, napominje, uvijek pazi da njezini kostimi ne “pojedu” predstavu, pa uvijek nastoji osmisliti takvu kostimografiju koja će zadržati gledateljevu pozornost minutu, dvije, i pojasniti mu karakter likova, a zatim će nastaviti pratiti predstavu.
Kao svoju najbolju kostimografija navodi kostime za Gavellinu predstavu "Paravani" Jeana Geneta, koju je još 2003. godine režirao Ranko Zidarić. U toj predstavi je deset glumaca igralo čak 60 likova, muških i ženskih, što joj je bio poseban izazov. Primjerice, Bojan Navojac je, između ostalih likova, glumio i majku ćelave glave, koja je prema redateljevoj zamisli trebala imati istetoviranu glavu. "Razmišljajući kako da riješim taj problem, sjetila sam se starih valjaka s ornamentima za bojenje zidova i njime prebojila Bojanovu glavu što je djelovalo kao prava tetovaža", kaže Marita Ćopo.
Je li joj se ikad dogodilo da je naletjela na neke nerealne zahtjeve redatelja ili glumaca, koji se nisu poklapali s njezinom estetskom vizijom ili njezinim kostimografskim konceptom? "Najbolje radim kad imam potpunu slobodu i kad mi redatelji ne postavljaju ograničenja", naglašava kostimografkinja te dodaje da redateljeva vizija ima prednost, ali ona uvijek nastoji pridonijeti predstavi vlastitim idejama, pa često predlaže, čak i nameće svoje ideje, koje su uvijek argumentirane te utemeljene na dramaturgiji i redateljskim smjernicama.
"U mojem poslu, kao i u svakom drugom, važno je steći povjerenje suradnika te ostvariti dobru komunikaciju s redateljem i glumcima. Do sada sam surađivala s brojnim redateljima, od Zlatka Svibena preko Aleksandra Popovskog do Filipa Šovagovića, i mnogi od njih, kad su uvidjeli da mi je najvažnija predstava, dali su mi potpunu slobodu. Jedan od njih je Paolo Magelli s kojim upravo pripremam predstavu 'Ponovno ujedinjenje dviju Koreja', koja će premijerno biti izvedena u rujnu u Gavelli.
On nije unaprijed tražio skice, nego je samo izrazio želju da glumci i na probama nose slične kostime kakve će imati u predstavi. Takvu vrstu povjerenja i slobode posebno cijenim. Stvaranje predstave je timski rad u kojemu nema mjesta za borbu ega", zaključuje Ćopo te dodaje da joj se samo jednom dogodilo da redatelj nije htio prihvatiti njezinu ideju za kostimografiju, kad je predlagala pomak u stilu Mad Maxa, i to ju je jako oneraspoložilo.
Ističe da ne voli raditi suvremene kostime, nego radije osmišljava cijeli koncept. Kao primjer navodi slučaj Händelove opere "Orlando" s ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, kad joj je ugledni mađarski redatelj Jänos Szikora dao precizne upute o kostimografiji, naglasivši da želi kožne jakne, oklope i traperice, a njoj je ostavio prostor za dizajniranje samo nekoliko haljina.
Ipak, ona mu je sugerirala da jedan od likova ne bi trebao izgledati kao uštogljeni Yves Saint Laurent, na čemu je redatelj inzistirao, nego kao Karl Lagerfeld, koji imao kudikamo nekonvencionalniji imidž. Redatelj je prihvatio njezinu ideju i rezultat je bio sjajan.
Jednom je mijenjala koncept na svoju ruku. To je bilo 2011. godine kad je radila, također u Gavelli, kostimografiju za Molierova "Tartuffa", za kojeg je kasnije dobila Nagradu hrvatskoga glumišta. Premijera je trebala biti u rujnu, a s talijanskim redateljem Marcom Sciaccalugom dogovarala je posao već prije ljeta. On je inzistirao na kostimima u svijetlim, drečavim bojama sladoleda, u rasponu od svijetložute do svijetloružičaste.
"Razmislila sam još jednom o njegovoj ideji i zaključila da bi takvi kostimi u kombinaciji s napadnom scenografijom djelovali previše kičasto. Nisam poslušala redatelja i odabrala sam tkanine u umjerenijim tonovima. Početkom rujna, kad je već pola kostima bilo sašiveno, Sciaccaluga mi je rekao da je razmislio i da bi trebalo promijeniti boje kostima. Nasreću, slušala sam svoju intuiciju i sve je ispalo super. Da sam slijepo pratila njegove naputke, morali bismo kupiti nove tkanine i iznova šivati kostime, a to bi poskupjelo kostimografiju za pedesetak tisuća kuna", ispričala je Ćopo.
