Ivana Bakal te je večeri u kafić došla u tamnoj, skoro crnoj kratkoj kožnoj jakni. I dok je na kompliment odgovarala s: "Da, zbilja jako volim kratke kožne jakne, baš sam ih neki dan sređivala i nabrojila 11", usput je na stol odložila primjerak ULUPUH-ove monografije o kostimografkinji Vandi Pavelić Weinert, autorice Martine Petranović i Guida Quiena, a kojoj je ona urednica. Knjiga o ženi koja je kao malo tko ostavila trag na estetiku kazališta u Hrvatskoj i šire, bila je kao da je prije pola sata izišla iz tiskare.
A u Uvodu, što ga je napisala Bakal, također kostimografkinja, usto predsjednica ULUPUH-a i žena s doktoratom iz likovnih umjetnosti, stajao je i najbolji opis i razlog i za monografiju i za intervju:
"Riječ je o desetak kostimografskih skica iz 1955. godine, dijelom realiziranih na požutjelom novinskom papiru tehnikom tempere, akvarela i tuša, što je bilo vrlo smiono i inovativno za razdoblje u kojem je Vanda Pavelić Weinert djelovala i stvarala."
Tako je Ivana Bakal, vanjski suradnik-docent na kostimografiji Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu opisala svoj prvi susret s crtežima što ih je velika umjetnica prije 63 godine izradila za Corneilleovu dramu "Cid" za Dubrovačke ljetne igre. Sve je počelo još 2009., kad su u ULUPUH-u počeli pripremati izložbu 100 godina hrvatske scenografije i kostimografije i kad je upoznala teatrologinju Martinu Petranović. Zapravo je riječ o ciklusu monografija velikih hrvatskih umjetnika kao što su, redom, kostimografkinja Ruta Knežević, scenograf Drago Turina i zacijelo najveća hrvatska kostimografkinja Ika Škomrlj.
U posebnoj ediciji Kazališna likovnost u knjizi prvo je objavljena knjiga o Kamilu Tompi, potom o Vandi Pavelić Weinert, a sljedeći je na redu Ljubo Babić.
"Uz svu onu građu koju sam upoznala, prateći kazalište praktično još od djetinjstva, najviše su me fascinirale skice Vande Pavelić Weinert. Bile su vrlo originalne za doba u kojem je stvarala. Vidjela sam prvo te skice iz ‘Cida’, nacrtane na požutjelom novinskom papiru. Odmah sam se u njih zaljubila", pričala nam je Bakal, zamolila za jednu cigaretu, pripalila, otpuhnula i nastavila.
"Evo, sad ću vam naći", listala je po knjizi.
Nije pretjerivala. Listovi novinskog papira, da li iz pradavnih primjeraka Vjesnika ili Večernjeg lista, još otkrivaju naslove poput: "Jugoslavensko-sovjetski međudržavni razgovori", "Hatoyama odbacuje mogućnost neutralizacije...", dalje se ne razaznaje na što se odnosio istup japanskog premijera, zatim članci o desetogodišnjici borbe u NOB-u za Istru i Trst, slične stvari.
A s tih stranica kao iz vremeplova iskaču tako živi kostimi koje davna kostimografkinja kao da ih je naslikala prije samo nekoliko minuta. Do te monografije, stekli smo dojam, malo što se moglo pronaći u literaturi o ženi koja je živjela od 1911. do 1979. i koja je ostavila takav trag na likovnoj, zapravo kostimografskoj sceni kazališta.
"Pa, da. Govorimo o struci koja je dugo ostala u sjeni. Redatelj se pojavljuje u 19. stoljeću i tada se počinju pojavljivati i struke koje su vezane uz njega. Kraj 19., početak 20. stoljeća kod nas se kao scenografi počinju pojavljivati naši istaknuti likovni umjetnici. Svoje scenografije oni odmah počinju i potpisivati, ali kostimografije su ostale nepotpisane", objasnila nam je Bakal izvjesnu povijesnu nepravdu.
Crteže kostima za predstave u to vrijeme izvodili su istaknuti kazališni nadgarderobijeri, koji su bili visoko školovani, u Beču, Münchenu i drugdje. Potrajalo je to i kakvih pola stoljeća da se kostimografsku struku nije izdvajalo kao posebnu.
"Ali, u doba kad počinje stvarati Vanda, kostimografija se počinje potpisivati u svakoj programskoj knjižici, a upravo ona jako je bila zaslužna za profesionalizaciju struke. Do tada vrlo često se u kritici kostimi nisu niti spominjali. Iz povijesne građe vidimo da su vrlo rijetki bili opisi likovnog dijela neke predstave", pričala je Bakal.
Objasnila nam je da su, prije kraja 19. stoljeća sami glumci bili vlasnici vlastitih kostima, primjerice nekakvog plašta u kojem je glumac nekakvog "kralja" glumio i u desetak različitih predstava. Tek tada kazalište počinje polako bivati i likovni spektakl.
"Poznati scenograf i kostimograf Vladimir Žedrinski došao je kod nas nakon Oktobarske revolucije kao ruski emigrant, jedan od mnogih koji su došli ovamo raditi i stvarati. Došle su tako i 50-e godine, HNK zapošljava prvu kostimografkinju na stalno radno mjesto, a bila je to Inga Kostinčer. O Vandi Pavelić najviše govorimo najviše kao profesorici koja je predavala na Akademiji primijenjenih umjetnosti na Odsjeku za kostimografiju. Njeni su učenici bili Zlatko Bourek, Jagoda Buić... Istovremeno je predavala na Akademiji dramske umjetnosti na odsjeku za scenografiju umjetnicima poput Ljubice Wagner, Ike Škomrlj, Dijane Kosec Bourek. Kostimografija je dugi niz godina bila prikrivena poput Pepeljuge kako to voli isticati Martina Petranović, nisu se isticali umjetnici, dandanas imate osvrte o kazalištu gdje se dogodi da kostimograf i scenograf nisu niti spomenuti, a svi znamo koliko je bitno ono vizualno, likovno u kazališnoj predstavi. Bila je odličan crtač, odlično je poznavala povijest odjeće. Bila je vrlo talentirana, inventivna. Kad radite kostimografiju, morate poznavati dramaturgiju likova, ti kostimi moraju biti izraz svega toga", objašnjavala je Ivana Bakal njeno djelo.
Dalje smo listali knjigu. Njeni crteži nose autentični pečat vremena i podneblja, bilo da su to nekakvi težaci, plemstvo ili Hipolita iz "Sna ljetne noći". Primijetili smo da njene skice često nisu tek puke nacrtane manekenske lutke nego ljudski likovi u živim kazališnim pozama.
"Ona se bavila i glumom, ali po tome nije izuzetak. Imamo niz umjetnika u kazalištu koji su došli iz glumačkih voda, a koji su se realizirali i u ovom smjeru. Poslije toga je završila povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, dakle bila je vrlo široko obrazovana, i počela je onda raditi kostimografiju u svojim 20-ima, ranim 30-im godinama. Kao povjesničarka umjetnosti posvetila se proučavanju, dugi niz godina radila je u Muzeju za umjetnosti obrt gdje je bila i kustosica, gdje je radila na zbirci tekstila i odjeće.
Pisala je stručne knjige, bila je izuzetna profesorica, njeni studenti obilježili su našu kostimografiju 60-ih, 70-ih i 80-ih. Do kraja života je bila kustosica i radila u kazalištu", prepričala nam je njenu biografiju. Nju kao osobu, pak, svjedoci njenih dana opisuju kao onu koja je uvijek nešto tjerala po svome. Koja bi najšutljivija bila na službenim sastancima kad bi se najradije zadubila u črčkanje kakvih novih skica. A izvan toga, kažu, bila je žena puna duha.
"Redovito se zezala na račun svojih prezimena koja su ‘u svakom razdoblju bila uvijek pogrešna’. Prije Drugog svjetskog rata rodila se kao Weinert. Za vrijeme rata prezivala se Konjović, da bi nakon rata proživjela kao Pavelić", smješkala se Bakal i zamolila još jednu cigaretu.
Kazališnom kostimografijom Vanda se intenzivnije počela baviti u Beogradu, odakle se u rodni Zagreb vratila kako bi gradila karijeru kostimografa, pedagoga, nastavnika, kustosa, u vremenima kad su istaknuti umjetnici iskakali iz uske niše svog stvaralaštva, kad se na sve strane nešto stvaralo. Bakal je usput spomenula ruske migrante koji su u jednom trenutku u povijesti počeli dolaziti u velikom broju, a jedan od njih bio je i Žedrinski. On na kraju jest potegnuo sve do Pariza, međutim:
"Čak i tada je redovito dolazio stvarati ovdje. A znate, nakon 1945. i nakon Informbiroa ovdje se nije pretjerano dobro osjećao. Ali je svejedno dolazio. Neki su ovdje realizirali cijeli svoj životni opus."
Nastavak na sljedećoj stranici...
