Glumac Bojan Navojec (Bjelovar, 1976.) nešto sitno kasni na dogovor. Čekamo ga u kafiću na platou njegova matičnog Hrvatskog narodnog kazališta. Ondje radi (inzistira na pojmu radnika-glumca i oprezno barata pojmovima umjetničke vrijednosti) kao prvak Drame. Usput je docent na studiju glume, asistent Antoniju Nuiću, a odnedavno i samostalni konceptualni umjetnik, "pokušava se baviti konceputalnim umjetničkim radom". O tome ćemo polako. Kad na to dođe tematski red. Dolazi s cvijećem, kasni jer je morao na bankomat. Zbog cvijeća.

Zahvaljujemo, jer to u ovom poslu nije baš uobičajena gesta. Navojec započinje i shvaćamo da ćemo povod susretu objasniti kasnije tijekom razgovora. "Mi muškarci smo igrom slučajnosti i/ili genetike podvrsta, uskraćeniji smo od vas žena. To ne znači da su žene, generalno, bolji ljudi niti da više participiraju u društvu. Niti da je njihovo 'ljudstvo' vrednije od muškog. Nego su ženske cerebralne funkcije, naprosto, najčešće razvijenije nego kod muškaraca", kaže naš sugovornik za osunčanim stolom u centru Zagreba. Onako, uvodno.

"Ne bih volio da ovo bude uvod. Ovo je digresija, slučajno smo tako počeli", kaže na što se prepuštamo stenogramskoj formi. Ležerno. Navojec sad zaključuje "uvodnu digresiju": "Ali nisam postao feministica". Na to mu sufliramo da su feministi i muškarci, prirodno...

"A ne, ne pada mi na pamet. Poput pojma ljubavi, društva, tako je i feminizam, nažalost, prečesto zlorabljen. Muški rod je ženama kroz povijest učinio previše nepravde, a ja se ipak usuđujem predstaviti kao muškarac. Da bismo kroz povijest mogli parirati ženama, mi muškarci smo se morali dovinuti trikovima i smicalicama, raznim obrambenim mehanizmima. Zato se vama, ženama, u ime svih svojih predaka, i njihovih predaka, ispričavam za nanesenu povijesnu nepravdu. Pri tome je, jasno, svako omalovažavanje i potlačivanje čovjeka koji ima drugačija spolna obilježja sramota po sebi. A kad smo kod feminizma, usput bih apelirao na razliku ravnopravnosti i revanšizma. Molio bih, stoga, žene kao nadvrstu - znam da ste na svoj glas čekale tisućljećima - ali razmislite želite li stvarnu ravnopravnost ili revanšizam. To su različite stvari, poput razlike domoljublja i šovinizma. Opasne stvari. Eh, nadam se da nećemo o politici...", govori Bojan Navojec.

Slušamo, nema potpitanja. "Jer politika ne postoji. Jedino ekonomija, gdje smo vi i ja beznačajna numerička oznaka. Riječ je o jednostavnoj jednadžbi u kojoj politika predstavlja one najodgovornije, one kod kojih leži novac." Pa što podrazumijevate pod politikom, pitamo?

En garde! Gledao sam umiranje u dvoboju, danas treniram baletane

"I vladine i nevladine organizacije čine tijelo politike, naravno. Iza svih stoji kapital. A pitanje svih pitanja odnosi se na ulog ideje javnoga dobra. Koliko u jednadžbi kojom dirigira kapital može doista zaživjeti ideja općeg dobra, jer se najčešće gura ideja općeg zla. Ideja općeg dobra u društvu je nekoć postojala, a danas joj se nažalost izrugujemo", kaže on. Sad nam je drago što smo odlučili da sam oblikuje dramaturgiju razgovora.

"Ali zbog 'Ivanova' smo se ovdje našli", kaže Navojec kao da želi uvesti red u digresivne rukavce kojima otpočetka plivamo, što nam se sviđa.

Naime, u hvaljenoj predstavi prema Čehovljevoj drami "Ivanov", koju je u HNK režirao Litvanac Eimuntas Nekrošius, jedna od najznačajnijih pojava suvremenog europskog teatra, Navojec igra glavnu ulogu. Predstava je odlično prošla, hvaljena je i gledana, uskoro gostuje na Baltičkom festivalu. Za publiku je to bilo specijalno iskustvo u kontekstu repertoara domaćih kazališta. Dokaz da izuzetan režiser može pokrenuti energiju ansambla?

"A što bih tu mogao reći? Ne znam, ne znam, ne znam. Ponavljam ove tri replike koje je naš znameniti 'Ivanov' Božidar Boban svojedobno uputio na slično pitanje", kaže Navojec. I uzdahne. "Ma... Često se o Ivanovu govori kao o 'slavenskom Hamletu'. Čehov je bio svjestan te kvazikanonske 'paralele' zbog čega Ivanov na dva mjesta u drami 'demantira' da je on Hamlet. A da ne bi ispalo kao da ja, Cigo, hvalim samo svojega konja - ne mislim da je moja uloga u nečemu presudna.

"Ivanov je nedokučiv lik. Sebi ne želim puno takvih uloga", kaže Navojec. Zašto? "Jer se od te uloge nisam oporavio. Iscrpila me... S druge strane, doista sam zahvalan Dubravki Vrgoč i Ivici Buljanu jer su uz puno truda uspjeli pokazati da naše kazalište ima golemu, zainteresiranu publiku... Čak je i meni teško doći do ulaznica kolika je potražnja za sve predstave HNK", veli on.

Evidentan porast interesa za domaće kazalište možda ima veze s općenitom atmosferom resentimana publike, razočarane političkom situacijom u društvu? "Ne, to nema veze s ovom državom ili društvom. Naprosto je došlo novo doba, disleksično doba. Ja sam disleksičar, a nas takvih ima 12 posto u Hrvatskoj, najveća smo manjina u društvu", objašnjava Navojec. 12 posto?

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Davne godine, kad sam u emisiji 'Latinica' na HTV-u prvi put izgovorio da sam disleksičar i što znači u životu biti to, shvatio sam da javno izgovaranje nečega što je intimno, što te mučilo čitav život, zbog čega si se sramio, zbog čega si povraćao na putu u školu, ima smisla. Doživio sam neku vrstu preporoda.Taj dan sam skinuo veliki teret. Podijelio sam ono čime sam bio obilježen, ne toliko u bliskoj okolini koliko u samome sebi. Nakon toga su mi se počeli obraćati ljudi, tete u banci i dućanu, mnogi čija djeca imaju isti problem. Zahvaljivali su mi!", pripovijeda Navojec.

Naravno, situacija je za disleksičare danas bolja, tretman je kvalitetniji...

"Društvo je osjetljivije, ima više logopeda, više mogućnosti. Ali što je s onim malim otočkim mjestima gdje jedva postoji liječnik? Utješno je možda znati da je i gospodin Albert Einstein bio disleksičar. Pa kad me pitaju, a to često čujem, da kako mi je kao glumcu disleksičaru, kažem: pitajte neke malo ozbiljnije face poput Anthonyja Hopkinsa ili Toma Cruisea", smije se Navojec. Toliko koliko razumijemo, stvar je u metodi učenja?

"Da. Umjesto riječima, disleksičar 'misli u slikama', što je razlog mojeg interesa prema nečemu što bi, ajmo reći, jednoga dana moglo pripadati konceptualnoj umjetnosti", kaže Navojec i opet ne prekidamo tijek njegovih misli. Odgađamo temu o konceptuali. "Kao glumca u natruhama karijere uvijek me je vodio glumački instinkt. Nemam 'glumački mozak'. Taj radi isključivo u slikama. Zanima me isključivo djelo kao cjelina. Zato mi ne može imponirati kad netko kaže: 'Znaš, predstava je takva i takva, a ti si supergenijalan. Jednako kao kad se ljudi čude: 'Gle, roditelji su mu doktori, a on je stalno u parkiću'.

S druge strane, predstava poput 'Ivanova' nije tek redateljski ili glumački rad. Čitav je pogon iza toga. Svima treba odati poštovanje zbog rada na predstavi, posebno inspicijentu Roku Grbinu jer, kad predstava počne, ona je u božjim rukama i rukama inspicijenta", naglašava sugovornik. Mi opet do suradnje s Nekrošiusom. Kao gledateljima, čini nam se da je on takav redatelj koji cjelinu komada i "misli u slikama"?

Svjetski tenor 'Dok sam studirao u Beču, ljeti bih ocu išao raditi na bauštelu'

"A meni je uopće činjenica da je Nekrošius došao raditi u HNK ravna čudu! Jednako sam uzbuđen bio kad sam kao student na Akademiji prvi put gledao predstavu 'The Black Rider' Boba Wilsona. Ali bilo je mnogo drugih velikih režisera s kojima sam radio. Ako bih nabrajao, nekoga bih zaboravio, a to ne bih htio..." Pomoći ćemo, kažemo, poznato je da je najprije radio s Paolom Magellijem. "Da, on je scenski formirao čitave generacije, ali nas je i malo deformirao", kaže Navojec, pa pitamo kako to misli?

"Tako, proširio nam je vidike", smije se i u cugu nastavlja.

"Kazalište je živa stvar. Malo nas manje zanima što će biti ubuduće, a što je to 'u sadašnjosti'. Ne znamo. Veliki Pavle Vuisić rekao je jednom prilikom istinu: 'Intervju kao forma ne postoji. To je lažna slika koju odašiljemo o sebi'. Zato ih je tako rijetko i davao. Vuisićeva supruga je nakon njegove smrti pronašla njegove pjesme napisane na kafanskim računima, ugovorima, raznim papirima, pa je objavila zbirku. Bio je predivan pjesnik, a imao sam sreće nabaviti taj Vuisićev testament koji smatram remek-djelom. I htio sam govoriti njegovu poeziju na diplomskom ispitu na Akademiji, ali smo imali zadatak da govorimo Krležu zbog čega sam do 'ruba pameti' bio doveden ", šali se Navojec, ali stavlja šalu nastranu jer mu je jako važno da se njegovo ime "odvoji ne samo zarezom, nego točkom" od glumačkih velikana, poput Vuisića ili Mikija Manojlovića, s kojim je imao prilike surađivati. Ili od Nekrošiusa.

"Referiram se na njih, ali ne u istoj rečenici", kaže Navojec, zbog čega iznosimo statistiku. Miki Manojlović je snimio više od 70 filmova, a Bojan Navojec je također dostigao tu nevjerojatnu brojku filmskog rada! Naravno, ne bismo uspoređivali Mikijeve glavne i važne uloge s mnogo glumačkog angažmana u raznolikim filmovima Navojca, ali...

"Ne bih se, naravno, ni u snu uspoređivao s Mikijem Manojlovićem. OK, statistički gledano, takva je stvar. Prvi sam film snimio kao student krajem 1990-ih, 'Rusko meso' Lukasa Nole. A dobar dio opusa Manojlovićevih filmova već je preživio test vremena. On je krenuo, džentlmenski kazano, nešto ranije od mene", smješka se Navojec, ali mu glas naglo gubi tonus.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Kad već spominjemo velike ljude i uzore, jedan od takvih nas je nedavno napustio. Moj dobri, dragi prijatelj Nebojša Glogovac", kaže Navojec, na što podsjećamo da smo ga posljednji put u Zagrebu mogli vidjeti kao "Hamleta" u režiji Aleksandra Popovskog.

"Bili smo pred premijerom 'Kralja Leara', nisam mogao doći na njegov pogreb u Beograd. Ali sam tjedan dana nakon njegova ispraćaja išao posjetiti šestogodišnju kćer Luču, koja s mamom (glumicom Hristinom Popović, op.a.) živi u Beogradu. Išao sam na informacije u njezinu školu. Uglavnom, nisam znao na kojem je groblju Glogovac točno pokopan, a nisam mogao telefonom dobiti prijatelje. Pa sam pitao beogradskog taksista, koji će mi: 'Gospodine, mislim da u ovoj državi malotko ne zna gde je njegovo mesto u ovom trenutku'. Meni je tad prošlo glavom, koliko nas, u ovoj državi i ovom društvu, zna gdje je pokopan Fabijan Šovagović? E pa tu je negdje, nažalost, razlika između mjesta glumca u 'regionalnom komšiluku 'i ovdje", govori Navojec pri čemu prepoznajemo, konačno, trenutak da objasni svoj "konceptualni obrat".

"Oduvijek imam bjelovarski mentalni sklop, bez obzira na to što sam već 22 godine na privremenom radu u Zagrebu. Zato ću, kao 'wannabe konceptualni umjetnik' - a 'Sir Buco' mi je umjetničko ime - ponuditi svoje radove isključivo sugrađanima Bjelovarčanima. Moje će radove najprije prosuđivati lokalni kritičari i razgovarat ću jedino s lokalnim medijima. Radovi će na društvenim mrežama moći biti šerani unutar Bjelovara, dopuštamo nekih 12 do 15 kilometara omaške u dometu šeranja."

Na to smo se malo nasmijali, ali se Navojec nije dao zbuniti. "Konkretnije, riječ je o akciji u kojoj smo za pet dana skupili više od 2000 potpisa za preinaku pješačkog prijelaza ispred bjelovarske muzičke škole u stilizirane tipke klavira. Saobraćaj je, naime, ozbiljna stvar. Najvažnija točka tolerancije u društvu, a Bjelovarčani su bili oduševljeni tom akcijom", govori Navojec koji se ove godine, dakle, priključuje bjelovarskom BOK festu (koji već 16 godina umjetnički vodi njegov brat Goran), na kojemu će predstaviti glavnu konceptualnu atrakciju kojom se oduševio i bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak, a Navojec ga posebno ističe kao "važnog u afirmaciji njegove konceptuale".

"Tko je najrasprostranjeniji Bjelovarac na čitavom svijetu? E pa dragi Bjelovarčani, to je ulični šaht 'Tomo Vinković'. Viđao sam ga u Bilbaou, po Italiji, u 'zemljama regiona', a evo ga ovdje ispred mojeg radnog mjesta u Zagrebu. Više od 30 komada tog poznatog produkta industrijskog dizajna nalazim na putu od zagrebačkog stana do posla. I zato sam odlučio senzibilizirati sugrađane, da shvate da je šaht 'Tomo Vinković' naš ataše i kulturni ambasador po svijetu!", objašnjava konceptualnu ideju Navojec. Ako smo dobro shvatili, ideja te konceptuale je isključivo rad za javno dobro, u lokalnoj zajednici jedino?

Leo Jakovina Curama bih lagao da idem na nogomet, ne na balet

"Radim isključivo na spajanju, ne na razdvajanju. Ni jedna tema koja razdvaja ljude me ne zanima, umjetnički je deplasirana. Imam prijatelje s kojima me veže dugogodišnje prijateljstvo, a uopće nemamo jednaka, ma ni slična politička uvjerenja. Evo, u 2. svjetskom ratu u mojoj je obitelji jedan djed bio ustaša, zbog čega se ispričavam svim žrtvama, a drugi partizan, zbog čega se također moram ispričati, ali ne u ime toga što je bio partizan, nego u ime svega onoga što se nažalost dogodilo nakon oslobođenja. I ne pada mi na pamet 'izjednačavati strane'. Da nije bilo Jasenovca, ne bi se dogodio ni Bleiburg. Tko to ne može shvatiti, na njega se ne mogu ljutiti, ali s njim nemam što dijeliti. Zapinjemo na prvoj stepenici. Jer sam 'public frenemy', onaj kojemu društvo ide na živce, ali se prema društvu ipak odnosi s elementarnom pristojnošću", zaključuje Navojec. Je li to njegov profesionalno-privatni kredo?

"Sad kad smo 'potpisali' Istanbulsku konvenciju mogu reći bez straha, ljubav je bezuvjetna. Ona je gorivo, sadržaj, napredak. Ona je moja religija. A gdje nema ljubavi, ima straha. Recimo, moj djed partizan poslije rata dolazio je djedu koji je bio ustaša u goste na Božić, a ovaj njemu na Dan borca, kad su pekli janje. Imali su zajednički obiteljski život. Za mene su svi ratovi završeni, ali je planetarni problem što još nije završio ni Prvi svjetski rat. I tu se ne mogu prilagoditi, ne mogu zatomiti ljubav da bih participirao u svijetu iz straha. I žao mi je što osjećam strah. Veliki strah koji na globalnoj razini potiče radikalna desnica što pod krinkom raznih stvari propagira fašističke ideje. Ispričavam se zato svima vama, svojoj kćeri Luči, što imam strah i što ću sad ispasti bojažljiv. Ali me je strah što je fašizam planetarno povampirio i pustio očnjake. To je razlog zašto me je strah izgovoriti da mi ga mogu... Hvala lijepo", zaključuje Navojec.

Ali to nije kraj! Taman smo završili razgovor, kad mu je prišla gospođa koja se bavi tarot kartama. Nismo vidjeli je li izdala račun za svoje vrlo vidovite misli izrečene Navojcu: "Jako si zadovoljan. U ljubavi bit ćeš sretan. A ljudi oko tebe ljubomorni. Praviš pare, a brzo ti odu...".

Navojec je gospođu odmah "zadužio", kao pravi konceptualac, da mu ubuduće bude "pi-ar" suradnica. "Ma ja sam žena nepismena, što ću ja tu za novine", govori simpatična gospođa. Pa Navojec: "A ja sam disleksičar, po tom se pitanju razumijemo".