Glumac Bojan Navojec (Bjelovar, 1976.) nešto sitno kasni na dogovor. Čekamo ga u kafiću na platou njegova matičnog Hrvatskog narodnog kazališta. Ondje radi (inzistira na pojmu radnika-glumca i oprezno barata pojmovima umjetničke vrijednosti) kao prvak Drame. Usput je docent na studiju glume, asistent Antoniju Nuiću, a odnedavno i samostalni konceptualni umjetnik, "pokušava se baviti konceputalnim umjetničkim radom". O tome ćemo polako. Kad na to dođe tematski red. Dolazi s cvijećem, kasni jer je morao na bankomat. Zbog cvijeća.
Zahvaljujemo, jer to u ovom poslu nije baš uobičajena gesta. Navojec započinje i shvaćamo da ćemo povod susretu objasniti kasnije tijekom razgovora. "Mi muškarci smo igrom slučajnosti i/ili genetike podvrsta, uskraćeniji smo od vas žena. To ne znači da su žene, generalno, bolji ljudi niti da više participiraju u društvu. Niti da je njihovo 'ljudstvo' vrednije od muškog. Nego su ženske cerebralne funkcije, naprosto, najčešće razvijenije nego kod muškaraca", kaže naš sugovornik za osunčanim stolom u centru Zagreba. Onako, uvodno.
"Ne bih volio da ovo bude uvod. Ovo je digresija, slučajno smo tako počeli", kaže na što se prepuštamo stenogramskoj formi. Ležerno. Navojec sad zaključuje "uvodnu digresiju": "Ali nisam postao feministica". Na to mu sufliramo da su feministi i muškarci, prirodno...
"A ne, ne pada mi na pamet. Poput pojma ljubavi, društva, tako je i feminizam, nažalost, prečesto zlorabljen. Muški rod je ženama kroz povijest učinio previše nepravde, a ja se ipak usuđujem predstaviti kao muškarac. Da bismo kroz povijest mogli parirati ženama, mi muškarci smo se morali dovinuti trikovima i smicalicama, raznim obrambenim mehanizmima. Zato se vama, ženama, u ime svih svojih predaka, i njihovih predaka, ispričavam za nanesenu povijesnu nepravdu. Pri tome je, jasno, svako omalovažavanje i potlačivanje čovjeka koji ima drugačija spolna obilježja sramota po sebi. A kad smo kod feminizma, usput bih apelirao na razliku ravnopravnosti i revanšizma. Molio bih, stoga, žene kao nadvrstu - znam da ste na svoj glas čekale tisućljećima - ali razmislite želite li stvarnu ravnopravnost ili revanšizam. To su različite stvari, poput razlike domoljublja i šovinizma. Opasne stvari. Eh, nadam se da nećemo o politici...", govori Bojan Navojec.
Slušamo, nema potpitanja. "Jer politika ne postoji. Jedino ekonomija, gdje smo vi i ja beznačajna numerička oznaka. Riječ je o jednostavnoj jednadžbi u kojoj politika predstavlja one najodgovornije, one kod kojih leži novac." Pa što podrazumijevate pod politikom, pitamo?
"I vladine i nevladine organizacije čine tijelo politike, naravno. Iza svih stoji kapital. A pitanje svih pitanja odnosi se na ulog ideje javnoga dobra. Koliko u jednadžbi kojom dirigira kapital može doista zaživjeti ideja općeg dobra, jer se najčešće gura ideja općeg zla. Ideja općeg dobra u društvu je nekoć postojala, a danas joj se nažalost izrugujemo", kaže on. Sad nam je drago što smo odlučili da sam oblikuje dramaturgiju razgovora.
"Ali zbog 'Ivanova' smo se ovdje našli", kaže Navojec kao da želi uvesti red u digresivne rukavce kojima otpočetka plivamo, što nam se sviđa.
Naime, u hvaljenoj predstavi prema Čehovljevoj drami "Ivanov", koju je u HNK režirao Litvanac Eimuntas Nekrošius, jedna od najznačajnijih pojava suvremenog europskog teatra, Navojec igra glavnu ulogu. Predstava je odlično prošla, hvaljena je i gledana, uskoro gostuje na Baltičkom festivalu. Za publiku je to bilo specijalno iskustvo u kontekstu repertoara domaćih kazališta. Dokaz da izuzetan režiser može pokrenuti energiju ansambla?
"A što bih tu mogao reći? Ne znam, ne znam, ne znam. Ponavljam ove tri replike koje je naš znameniti 'Ivanov' Božidar Boban svojedobno uputio na slično pitanje", kaže Navojec. I uzdahne. "Ma... Često se o Ivanovu govori kao o 'slavenskom Hamletu'. Čehov je bio svjestan te kvazikanonske 'paralele' zbog čega Ivanov na dva mjesta u drami 'demantira' da je on Hamlet. A da ne bi ispalo kao da ja, Cigo, hvalim samo svojega konja - ne mislim da je moja uloga u nečemu presudna.
"Ivanov je nedokučiv lik. Sebi ne želim puno takvih uloga", kaže Navojec. Zašto? "Jer se od te uloge nisam oporavio. Iscrpila me... S druge strane, doista sam zahvalan Dubravki Vrgoč i Ivici Buljanu jer su uz puno truda uspjeli pokazati da naše kazalište ima golemu, zainteresiranu publiku... Čak je i meni teško doći do ulaznica kolika je potražnja za sve predstave HNK", veli on.
Evidentan porast interesa za domaće kazalište možda ima veze s općenitom atmosferom resentimana publike, razočarane političkom situacijom u društvu? "Ne, to nema veze s ovom državom ili društvom. Naprosto je došlo novo doba, disleksično doba. Ja sam disleksičar, a nas takvih ima 12 posto u Hrvatskoj, najveća smo manjina u društvu", objašnjava Navojec. 12 posto?
Nastavak na sljedećoj stranici...
