Roman "Katarina, velika i mala" priča je o jednoj generaciji u Jugoslaviji. Postoji li neka poruka za tu generaciju u ovom novom sustavu?

Generacija koja je u onoj zemlji, koja više ne postoji, bila mlada osamdesetih, pa i devedesetih godina prošlog stoljeća, bila je iznad svega šarmantna. Šmekerska. I sami čujete, ti su pridjevi sad smiješni, nemaju više nikakvog značaja. Konotacija se promijenila. Ponašali smo se, većinom, poput leptira, a bilo bi bolje da smo se ponašali kao pčele. Nismo imali fokus na budućnost, nismo promišljali svoju generacijsku agendu, bilo nam je važno to šarmantno razmetanje, ponekad i razmetanje znanjem, da, no ipak samo razmetanje. Letjeli smo, raširenih krila, s teme na temu kao s cvijeta na cvijet, i ništa od tog leta nije bilo. Ako prije toga sami nismo na neki način umrli, uhvatili su nas u mrežu oni kojima ćemo u lancu prehrane postati plijen, a koje dotad nismo primjećivali. Oni su imali svoj predatorski plan, još su na vlasti, sustav se zapravo nije promijenio od kada je zapao u takozvanu tranziciju. Ili, što netko mudar reče: privremena su rješenja najduža. U skladu s tim, moja bi poruka bila da jedva čekam vlastodršcima i političarima iz tih generacija da vidim leđa.

Od književnosti se danas teško može živjeti. To je, uglavnom, postao "hobi" uz drugi posao. Kako komentirate takvo stanje?

Mali jezik koji se podijelio na još manje jezike, malo tržište uz mentalitet "ja tebi - ti meni"... Bilo bi pravo čudo da se od pisanja može živjeti, a da uz pisanje nemate još talent za vješto marketinško prezentiranje sebe, što najčešće ne ide s porivom da se piše u osami. Zadivljena sam kad ljudi imaju posao od kojeg žive, a uz taj posao i pišu, i to ne zato što im je pisanje, kako kažete, hobi nego poziv, talent. Ako jednostavno moraju pisati, jer to je njihova spona između unutarnjeg i vanjskog svijeta, ono što napišu naći će put do čitatelja, kad-tad, i dogodit će se magija. Sve drugo je nebitno.

Nagrada Fric Dolje na grad padaše granate, pripalio je cigaretu i gledao

U vašem romanu naglasci su na ženskim likovima. Postoji li neki poseban razlog za to?

Dok pišem, ne želim se pretvarati da sam netko tko nisam. Veći dio života živim u zemljama i gradovima u kojima sam strankinja. Pada mi na pamet da je naslov Camusova "Stranca" u nekim izdanjima preveden kao "Autsajder". Dakle, moglo bi se reći da sam u tim zemljama bila i autsajderka. Onda se živi po posebnim pravilima. Treba postati posebno uzorna građanka. To znači da nije preporučljivo biti iskrena i glasna; nisi na svojoj teritoriji. Stoga barem u pisanju želim biti na svome i ne lagati. Ne znači da ću ređati autobiografske detalje i gnjaviti ljude svojim plitkim ispovijedima. Znači da se u pisanju želim držati korespondiranja mog unutarnjeg svijeta s vanjskim i u tom prostoru graditi priče i likove. Zato su kod mene ženski likovi brojniji i snažniji od muških.

Govorite o ženama koje su dosta međusobno ovisne. Kako to utječe na odnose među ženama i samim tim na složnost u borbi za svoja prava?

Nisam sigurna da govorim o ženama koje su međusobno zavisne. Moje se žene vole, a ljubav jeste složena, ali nema zavisnosti. Mislim na to da nema psihološke, emotivne ovisnosti, a pretpostavljam da ste i Vi na to mislili. Upravo takva vrsta ovisnosti razbije radost druženja, radost ljubavi i, naravno, ubije solidarnost jer nikad ne može donijeti dobar kraj, to jest nikad ne može biti progresivna. Ženska solidarnost u borbi za jednakost ne treba da proistekne iz zavisnosti žena jednih o drugima, već iz osviještenosti o ljudskim pravima i osobnoj slobodi te pravu na izbor.

Kad biste uspoređivali status žena "70-ih i "80-ih s današnjim, što biste rekli, je li došlo do napretka ili regresije?

Na prvu loptu može izgledati da je žena prije bila više poštivana kao ravnopravna članica društva jer to je propisivao društveni poredak. Ipak nije tako. Dovoljno je novim očima pogledati filmove, pročitati knjige, novine iz tog vremena. Čak je i kod nas sada došlo do nekog pomaka, nakon što je devedesetih, tijekom rata, kao i tijekom svakog rata u svakom stoljeću, bilo došlo do regresije. U ratu ženska emancipacija padne kao prva žrtva i žena bude vraćena na tijelo, stroj za pružanje zasluženog predaha i nasljednika ratniku heroju. Mi smo to prošle, preživjele i još jednu regresiju, a onda je nastupio veliki tehnološki napredak koji nam je donio društvene mreže. Pametne ih žene znaju pametno koristiti i umrežavati se, što dovodi do širenja prisutnosti ženskih glasova, osnaživanja, ohrabrivanja, informiranosti, aktivizma, emancipacije, progresivnosti.

Nagrada Fric Bibliju nismo čitali, bila je ozloglašena kao dosadna knjiga

Smatrate li da su danas mladi premalo buntovni, da su nekako ukalupljeni u obrasce društva?

Smatram da mnogo vremena trošimo bezveze, kritizirajući mlade ljude, time samo pokazujući vlastitu ogorčenost i nezadovoljstvo. Primjećujem da mlade ljude zamaraju naše otrcane fraze. Govorim o trendu, ne o pojedinim slučajevima, a trend mi daje nadu. Mijenja se paradigma poimanja stvarnosti. Veoma mladi ljudi, rođeni neposredno prije novog tisućljeća ili u novome tisućljeću, više nam ne vjeruju. Vide jaz između naših riječi i onoga što smo stvarno napravili osnovici svijeta na koji smo ih donijeli. Shvaćaju što je njihova generacijska agenda, a naše im generacije tu stoje na putu. Mi smo ti koji smo dopustili korporacijama da bahato prisvoje planet, i to nije sve, sad još želimo novim generacijama soliti pamet kako smo mi bili bolji, kako su oni lijeni, a mi smo bili aktivni. Onda, kad se oni organiziraju oko njima generacijski najvažnije agende, one sijede ili skoro sijede glave na sve ih načine hoće spriječiti jer se uplaše za svoje novce, svoju moć.

Ipak, čini se da je sve manji interes za humanistiku među mladima.

Ako se već generalizira, radije bih promatrala trend, a trend je promjena paradigme. To mi se sviđa. Voljela bih poživjeti dovoljno dugo da vidim prve rezultate te velike promjene, koji će, sigurna sam, biti pozitivna.

Jesmo li počeli zanemarivati ljubav?

Ljubav je uvijek bila samo riječ dok nam se ne dogodi. Onda se ne može zanemariti. Ljubav se također počela redefinirati. Prvo se iz nje briše agresivnost. To me raduje. Ljubav iz "ljubi bližnjega svoga" uvijek je ovisila o pojedincu. Sad samo bolje možemo vidjeti loše primjere, sebičnost pojedinca. Prije to nismo mogli, moglo se to bolje sakriti, pa su se isticali samo pozitivni primjeri ljubljenja bližnjega svoga, odnosno drugog živog bića - naročito nekog autsajdera.

Nagrada Fric Iz šume je gledao vojnike i pitao se je li mu žena vjerna

Puno ste putovali, ali se i usavršavali po svijetu. U slučaju usporedbe pisaca kod nas (uključujući zemlje bivše SFRJ) kakav je odnos društva prema književnoj umjetnosti?

Zavidim onima koji pišu na velikim jezicima, osobito na engleskom. Pisanje na engleskom jeziku može se nazvati "industry," a tako to i zovu. I onda, kao i svaka industry, i pisanje ima svoj produkt koji ima svoju kreatorku/kreatora, i tim okupljen oko toga. Najveći se tim okupi oko bestselera. No najljepši se tim okupi oko bisera književnosti, djela koje svojim objavljivanjem izazove oduševljenje kod manjeg broja ljudi, kod mnogih neku vrst nelagode, ali i slutnju da će lijepo stariti. To je djelo koje ima autentičnost - riječ koja se sad mnogo koristi, no ipak se osjeti i zna kad je autentična ta autentičnost, i vani ona dobije svoj tim koji radi na tome da se ne pogubi.

Je li se čar samog pisanja izgubila masovnim tiskanjem raznih djela?

Kad je pisanje poziv, talent, ne može izgubiti čar za autorku ili autora. A čar je osobna. Ne mogu ja znati gubi li čar za druge.

Gledajući hrvatsko društvo, mnogi smatraju da postajemo sve konzervativniji. To pokazuju i istraživanja da su djeca u Hrvatskoj konzervativnija od svojih roditelja. Kako biste to komentirali i smatrate li to problemom za društvo?

Ovo prvi put čujem i neću to ni guglati! Djeca su konzervativnija od svojih roditelja u Hrvatskoj? Onda se ja, izgleda, krećem po ovom društvu kao hrčak u svojoj lopti. Na koji način konzervativnija? Moja nisu. Ovdje se, valjda, ne misli na, recimo, pušenje cigareta. U tom su slučaju kao "konzervativniji", a zapravo napredniji. Koliko vidim, razvijaju neku svoju duhovnost, razmišljaju o postanku svijeta i svemira, ali ne misle da je Bog muškarac koji sjedi na nebu. Meni biti konzervativniji znači povratak u rasizam, šovinizam, fanatizam, zatucanost...

Nagrada Fric Zgazila je žohara, popravila slušni aparat, krećemo u šoping

U neoliberalizmu sve se gleda kroz brojeve i profit. Možemo li književnost gledati kroz to (npr. ako ne donosi zaradu, nema smisla ni ulagati u književnost)?

U neo-neo-liberalizmu oni koji od proizvodnje ili prodaje prozaičnih stvari naprave toliko novca da u jednom trenu mogu samo uživati promatrajući kako se njihov novac i kapital umnožavaju sami od sebe, neka umire svoju savjest time što će podržati umjetnost i kulturu, uz očuvanje planete i istrebljenje bijede. To je moj san. I ovisi samo o pojedincima.

Kroz svoje romane šaljete mnoge poruke, što biste ovim putem poručili mladima?

Još jednom da, umjesto poruke, podijelim svoj san koji mi se ne čini kao pusto sanjarenje: birajte za svoje suradnike i mentore mudre, savjesne i dobre ljude iz starijih generacija, skupa s takvima idite kod milionera/milijardera i od njih tražite da učestvuju u poboljšanju i napretku ljudske rase i uvjeta života.