Kultura
3447 prikaza

Zgazila je žohara, popravila slušni aparat, krećemo u šoping

Maša Kolanović
1/5
Borna Filic (PIXSELL)
Donosimo odlomak iz zbirke priča Maše Kolanović 'Poštovani Kukci' s kojom je ušla u širi izbor za Nagradu Fric.

Dubrovnik koji je postao kulisa, umiveno ustaštvo na ulicama Zagreba, potrošnja koja nadomješta ljudskost, majčinstvo o kakvom nije pristojno govoriti, banke kao sablasni stupovi naših života, emocije kakve ne viđamo u reklamama, a osjećamo ih tako snažno...
To je svijet koji Maša Kolanović istražuje u svojoj maestralnoj zbirci priča Poštovani kukci. Autorica tekstom i crtežima oblikuje onaj sablasni i teško izrecivi višak materijalne strane ljudske egzistencije, dok smještanje priča u razdoblje tranzicije u Hrvatskoj dodatno pojačava njihov jezivi efekt.
Kukci i Konzum dvije su provodne metafore ove knjige. Prva je divljenje i vraćanje tekstualnog duga Kafki, velikom majstoru u kreiranju metafora egzistencijalne tjeskobe i apsurda, a druga je vraćanje metaforičkog duga stvarnosti u kojoj je Konzum od “hrvatske riječi za supermarket” postao metafora ekonomski opustošene Hrvatske.

Poštovane kukce žanrovski bi se moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka, jezivo stvarnosnu prozu… Mračne i apsurdne, a opet duboko intimne, snažne i društveno osjetljive priče.

Ukratko, jezivo dobra knjiga. 

Mini intervju s Mašom Kolanović pronaći ćete na ovoj poveznici. 

Frižider

Moja baka i ja prije velike vrućine spremamo se za odlazak na tržnicu. Ona skida svoje viklere i kosa joj se razlijeva u postojanim valovima, ljubičastima od ehotona. Na sebi već ima potkošulju i laganu krep-suknju. Ja oblačim maminu staru haljinu s cvjetnim uzorkom iz šezdesetih koja je zaostala u bakinom ormaru. Obule smo se. Ona sjedeći, polako, a ja sam samo navukla japanke. Sa zidova nas gledaju sveci i duhovnici iza čijih su uokvirenih slika zataknute sasušene maslinove grančice. Njezini najbolji prijatelji i sugovornici. Ivan Pavao Drugi, sveti Vlaho na čarobnom tepihu iznad Dubrovnika, sveti Ante koji vraća izgubljene stvari i sveti Leopold Mandić. Iman ti jednu dobru molitvu, znala bi mi reći kao da mi preporučuje recept za kakav kolač.

"Poštovani kukci", Maša Kolanović | Author: Profil Profil

Devetnica Gospi koja razvezuje sve čvorove. To je kad bezuspješno kopaš po nekom problemu. Ili Ružičnjak svete Rite, svetice nemogućeg, zaštitnice bespomoćnih i beznadnih slučajeva. To je za krajnji očaj. Najviše je prijateljevala sa svetim Leopoldom pa sam ga i ja počela doživljavati kao nekog djedicu, tu iz susjedstva, dobar je prema djeci i hrani ptice starim kruhom. Naš je dida već davno pokopan na zadarskom groblju po kojem ljeti nemoguće prži sunce. Od njega je ostala samo penzija koja stiže svaki mjesec i mala slika na zidu, puno manja od slika svetaca. Ako triban pasti, zoven Leopolda pa padnen lakše, govorila je. Čekala sam je već odavno spremna u maminoj haljini djece cvijeća. Samo da stavin zube. Otišla je u kupatilo u kojem je zubalo veselo plivalo u čaši od jogurta kao igračkica za kadu. Zgnječila je usput jednog gaštapana. Tako je ona zvala žohare. Ostala je samo mokra, smeđa fleka. Zgazila ga je onom debljom i krućom nogom koju je nekoć davno slomila pa je od tada ostala takva. Iz kupatila je izašla omotana u laganu lanenu bluzu kao starinska bajadera u tanki bijeli papir. Slušni aparat joj je kliznuo niz uho, a zvuk sličan uštimavanju simfonijskog orkestra ispunio je hodnik. Popravila je aparat kao što se kosa stavlja iza uha ili naočale primiču nosu.

Krenule smo.

Prvo smo se polako spuštale stepenicama u tamni i vlažni portun. Moja baka i ja. Kao dva puža prianjale smo niz ogradu, polako i sluzavo. Već je mokra od znoja, a nismo ni do drugog kata stigle. Miris pišake u portunu nas je pratio sve dok nismo izašle na ulicu. Bile smo dvojina. Velika i mala žena. Žena i ženica. Svjetlost je rezala niske zgrade, mačke su lunjale dvorištem, grad je polako i lijeno žuborio.

Probijale smo se uskom ulicom prema tržnici i zastale ispred panoa s osmrtnicama. Da vidimo ko je friško umra, rekla je i pogledom lutala po crno uokvirenim pravokutnicima ne bi li prepoznala nekog svog. Sve te smrti činile su se tako daleko od nje.

Iza panoa s osmrtnicama započinjala je tržnica.

Ose su letjele oko rasporenih trbuha lubenica i natrulih bresaka. Žene, budne još od mraka, dozivale su nas k sebi. Ajmo, ajmo lipe moje, lipotice, ajmo cure moje friških pomidora, dođi draga, evo ti slakog grozja, provaj breskve, ki med su. Baka je svaki pomidor, svaku tikvicu, svaku breskvu morala taknuti svojim rukama, opipati jagodicama. Nakon što bi ih nježno doticala, počela bi marširati kroz šarene aleje voća i povrća kao kositreni vojnik. A cijene bi vrtoglavo padale. Žene bi je stale dozivati kao sirene. Padale su pred baku ničice.

Maša Kolanović | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Dat ću ti za 20, dat ću ti za 15, dat ću ti za 10, za 5, evo za 5 ću ti dati, ma uzmi draga sve za dvi kune kilo, evo na, i počele su već stavljati voće i povrće u tanke vrećice kao da je stvar gotova. Ona bi samo ponosno išla dalje kao da ih ne čuje. Možda je samo aparat opet skliznuo s uha pa zaista nije čula na koliko su snizile. Ponekad se znalo i to dogoditi. Ja bih samo slijegala ramenima kao nosač koji ne može utjecati na kupnju. Ja sam ionako bila samo pješadija. Onda bi našla brkatu ženicu s tri breskve, dvije šake mahuna i dinjom kako se skutrila iza metalne vage i utega raznih veličina. Kod nje bi onda pokupovala sve. Ja sam imala ruke pune tankih vrećica. Tjerale smo ose rukama oko užarenih štandova. Ona uvijek nađe jeftinije. Kupile smo i dvije litre vina kod Anđela u plastičnoj boci od Coca-Cole. A onda nam je za kraj još ostala ribarnica. Sunce se uspinjalo nad bijelim kamenim gradom i sve jače tuklo po glavama ljudi. Oblak smrada širio se bijelim pločama poplavljenim sukrvicom.

Maša Kolanović | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Ribe na malim hrpama su se ljeskale. Njihove mrtve oči gledale su prazno nekamo prema svodu ribarnice. Sve živo se raspadalo. Raže, tuna raskomadana na fete, srdele, trlje i brancini iz uzgoja lagano su trulili na štandovima s kojih je led curio kao siva voda. Mrtve rakove i školjke su premetali muškarci prljavih ruku. Prebirala je po ribama kao da su marelice. Neku bi primila za rep, neku podragala po peraji. Tako je ona nekim svojim tajnim dodirima provjeravala jesu li svježe mrtve. Ruke su mi bile otežale od tereta. Išla sam za njezinim korakom koji nam je davao smjer. Zvonici diljem poluotoka su se oglasili i podne je službeno udaralo o grad kao čekić. Stala je, zažmirila, prekrstila se i tiho promrmljala nešto tajnovito. Još samo jogurte moramo kupiti. I Radensku. Večernji list možeš donit poslin. A ja sam samo nosila i nosila koliko god sam mogla ponijeti u rukama koje su otežale od svih tih stvari doticale pod. Ona je bila mokra. Živa voda. Valovi kose su joj se objesili u ravne, masne rezance. Kad smo došle kući, prvo je provjerila sve na kuhinjskoj vagi da vidi jel je itko privario. Mala kućna ekonomija. Cijeli će zid s maslinovim grančicama pasti na posrnulu dušu. Meni kaže da ću slabo proći u životu zato što nikad ne pribrojin novce. S balkona se vidi vrh zvonika Svete Stošije i anđeo na njemu. Po krilima anđela zna koji vjetar puše. Sunce je sjelo na grad i nije mu dalo disati. Presvukla se iz finije robe u staru kućnu haljinu. Onda je počela rezati glave trljama i slagati ih na novinski papir. Oči na glavama su imale ukočen pogled. Krv se cijedila preko glava političara i televizijskog programa od prije nekoliko mjeseci. Riblje ljuske su prskale na sve strane. I ja sam svukla haljinu iz šezdesetih i uskočila u neku još stariju.

Bilo je to u vrijeme dok su čiope još slobodno letjele nebom iznad zvonika.

Stara je baka trlje valjala u brašno i bacala ih na vrelo ulje. Mlada baka nas je gledala s crno-bijele slike uokvirene u kuhinji. Ona i Bepina u polju punom rascvjetalih margaritela. Izgledaju kao holivudske glumice iz četrdesetih. Na tom su polju pored Siverića našli zakopane Kulundžiće koje su ubili ustaše. Strijeljao ih je jedan koji je lipo piva, a poslin je ubija, rekla mi je. Spremala bi ručak pobožno kao časna. Svaki dan. Ja sam čekala. Ležala sam na staroj fotelji s navlakama koje su imale rupe i gledala prema vitrini s knjigama. Ugurala sam prst u jednu rupu i lagano je širila. Tkanina je pucala pod mojim prstima. Iz redova Opće enciklopedije Jugoslavije gleda me replika kipića Solinjanke svojim strogim dupljama. Ustala sam i okrenula je u profil da ne gledam ravno u duplje. Sve je u stanu bilo staro. Tepih, pokrivač, stol. Hrpa nakupljenih sitnica. Ništa se nije bacalo. Generalno su se dijelile na one koje su nečemu mogle poslužiti i one koje nisu imale ama baš nikakvu svrhu. Čašice od jogurta kao bazen za zubalo, kutije od sladoleda za lijekove, kutije od cipela za kojekakve zakrpe, stara bagatica kao vješalica na koju smo razapinjali finiju odjeću koju smo nosile vani.

Maša Kolanović | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Drveni radio s početka 20. stoljeća na vrhu ormara omotan u prozirnu plastiku s prstom debelim premazom prašine. Kutijice od kremica i margarina kao odlagališta krunica i prstenja. Sve je to orbitiralo oko nas. Ladice kuhinjskih ormarića bile su odlagalište kuhinjskih gumica, plastičnih vrećica, šibica, čepova. Stan je bio prepun stvari. Mene su te stvari nekako smirivale. Krunica, svetačke ikone, ikonice, suveniri s relikvijama, iglice pribodene u male jastučiće, konci svih boja, vuna, kemijske olovke koje pišu i kemijske olovke koje ne pišu, stari papirići, papirići od prije jednog rata, papirići poslije drugog rata, oslikane vaze s gradovima i godinama, isprane kecelje s motivima naroda i narodnosti Jugoslavije dok još nije bila bivša, brojevi telefona ljudi koji su odavno umrli, mali čipkasti tabletići, zdjelice s nataloženom arheologijom tvrdih bombona, razglednica, starih računa, didovih dokumenata, ključeva koji više ne otvaraju niti jedna vrata. Bakina akumulacija posve suvišnog kapitala. Sve je mirisalo na neku staru kuhinjsku krpu koju bi povremeno zapuhnuo miris polja lavande. Lebdjela sam u omaglici sparine na toj nakupini stvari, obučena u neku prastaru haljinu čija se originalna boja tkanine više i ne nazire. Mogla je to biti siva, smeđa, slonovača, bež, maslinasta. Kao arheološka iskopina. (…)

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.