'Moj djed Stevan Dedijer bio je u desantu u Normandiji'
Razgovor s Jerkom Marčićem, 38-godišnjim zagrebačkim glumcem, može se voditi u mnogo smjerova. Tema mogu biti njegove dosadašnje uloge, no onda će razgovor skrenuti na situaciju u hrvatskoj kulturi i politici, o čemu glumci uglavnom nerado razgovaraju iako se politika rado bavi kazalištem.
Nadalje, s Jerkom Marčićem može se razgovarati i o njegovoj obitelji - o pokojnom djedu Stevanu Dedijeru, fizičaru i akademiku, čovjeku nesvakidašnje biografije i osobnosti, koji je 90-ih rat proveo u Dubrovniku i bio žestoki kritičar Slobodana Miloševića. Jerko bi mogao pričati i o majci Danici Dedijer, poznatoj kazališnoj kostimografkinji, ali i o ocu Radovanu Marčiću, kazališnom i filmskom redatelju, gastronomu i gastrokritičaru te zagriženom jedriličaru.
Odrastati uz takve ličnosti može biti i blagoslov, ali i prokletstvo, no Jerko nije od onih koji bi imao komplekse zbog uspješnih roditelja. Naprotiv, od svih je uzeo ponešto i složio autentičnu ličnost, sa stavom i karakterom. Stoga nije čudno da je tijekom desetogodišnje glumačke karijere vrlo često igrao i takve likove. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti prije 11 godina i od tada je odigrao desetke briljantnih uloga.
U početku manjih, ali čak i te minijature bile su zapažene i publika ih je nagrađivala aplauzom, a kritika opširnim pohvalama. Profesionalan rad nastavlja ulogama u mnogim kazalištima, od kojih se posebno ističu: "Shakespeare na Exit" 2006. (Nagrada hrvatskoga glumišta za najboljega glumca do 28 godina, zlatni smijeh Dana satire), 2007. "Veli Jože", 2010. - Nagrada hrvatskoga glumišta za glavnu mušku ulogu u dječjoj predstavi, pa "Nemirne noge" 2013. - Priznanje "Mate Ergović" na Festivalu glumca u Vinkovcima, "K’o rukom odneseno" - najbolja sporedna uloga Dana satire 2014.
Igrao je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, jedna od prvih uloga bila mu je don Jere iz Marinkovićeve "Glorije" u riječkom Teatru HKD 2003., a onda je postao član ansambla Dječjeg kazališta Trešnja. Kad se poželio promjene, sva vrata zagrebačkih teatara bila su mu zatvorena. Stoga je 2014. promijenio adresu i otišao u Rijeku, gdje je, na poziv Olivera Frljića, dobio mjesto u ansamblu HNK "Ivana pl. Zajca".
U Rijeci je proveo tri godine, bio i asistent na Akademiji uz Radu Šerbedžiju i Lenku Udovički, da bi se početkom 2018. vratio u Zagreb i dobio angažman u Kerempuhu, u kojemu ovih dana priprema premijeru predstave "Blue Moon", prema tekstu Damira Karakaša i u režiji Borisa Liješevića.
"U ovoj prestavi igram Charliejeva oca, koji uopće ne razumije sina koji je rockabilly, kao što ja sad ne razumijem nove generacije koje slušaju cajke i turbofolk jer je to njihov način izražavanja bunta. Dakle, cajke su stvarno kontra svega. I kao što ja sad to ne razumijem, tako taj otac krajem 80-ih nije mogao shvatiti generaciju svojega sina. U ovoj priči našao sam se na drugoj strani, a za ulogu sam se pripremao tako da nas je Damir Karakaš odveo u svoje selo blizu Brinja u Lici kako bih se upoznao s njegovim ocem", govori Marčić kojemu će ovo, nakon dugo vremena, biti uloga u kojoj će govoriti na narječju.
Posljednjih 5-6 godina igrao je uloge Alcestea iz Moliereova "Mizantropa" ili Krešimira Horvata u Krležinu "Michelangelu Buonarrotiju", ali i u predstavama Olivera Frljića koje su izazvale neviđeni bijes dijela javnosti. Marčić se prisjeća u kakvoj je atmosferi bio ansambl koji je igrao u predstavama "Bakhe", "Aleksandra Zec" i "Naše nasilje, vaše nasilje" te "Hrvatsko glumište":
"Samo ću taksativno nabrojati što nam se događalo - prijetnje kamenovanjem, misa za naše duše, nekoliko uglavnom verbalnih napada iz publike, pa protesti pred kazalištem u Rijeci i Splitu, tužba u Poljskoj za predstavu ‘Naše nasilje, vaše nasilje’, pa zatim demonstracije u Splitu zbog te predstave kad nas je čuvao interventni vod policije. U Brnu su predstavu prekinuli skinheadsi. Nakon nekog vremena nam je sve to postalo normalno iako izlazi izvan okvira kazališta i na ulici gledaš hoće li te netko doista napasti. A zapravo se istodobno odvijalo nekoliko režija - jedna u kazalištu, druga izvan kazališta, jer je sasvim jasno da su svi ti protesti bili pomno dirigirani, a treća režija se odigravala u medijima prema nečijoj narudžbi, što je bila isto jedna prestava".
Kako kaže, tijekom studija puno je radio s Bobom Jelčićem i Natašom Rajković, zahvaljujući kojima se počeo interesirati za kazalište u kojem se manje bavi glumom, a više sadržajem, temom.
"Bio sam baš nedavno na policiji u Rijeci i morao sam davati iskaz kao svjedok predstave zbog tužbe iz Poljske, pa sam razmišljao: ’Vidiš kako se sad ovi na sudu bave sadržajem naše predstave a ne estetikom’. Tijekom studija sam se počeo jako interesirati upravo za kazalište koje se više bavi sadržajem i nekom temom, osobnim ili društvenim problemom nego glumom samom. Naravno da glumu moraš savladati da bi se mogao izraziti, no predstava je u tom slučaju samo rezultat. Upravo smo se u Rijeci bavili takvim kazalištem, koje su neki prozvali aktivističkim. No ako počnemo razgovarati što jest, a što nije kazalište, onda smo u problemu jer bi to značilo da netko već unaprijed određuje i točno zna što jest kazalište i kako ono mora izgledati. Baš me borba protiv toga i zove da se bavim baš takvim kazalištem. Taj bunt."
Nastavak na sljedećoj stranici...
Na pitanje kako je i zašto uopće izabrao kazalište, Marčić se prisjetio djeda Stevana Dedijera koji se silno protivio Jerkovu životnom pozivu. Kao diplomirani inženjer fizike na sveučilištu u Princetonu, pa novinar, zatim vojnik i prijatelj generala Eisenhowera, padobranac koji je sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji, a zatim u Jugoslaviji najprije novinar, pa čelni čovjek beogradskog Nuklearnog instituta i na kraju počasni član švedske Akademije znanosti, gdje je u Lundu utemeljio studij industrijske špijunaže, Stevan Dedijer se cijeli seživot bavio konkretnom materijom, pa je kazalište, kaže Jerko Marčić, smatrao previše apstraktnim.
"Puno sam razgovarao s djedom. Oni koji ga površno znaju, prva im je asocijacija da je bio špijun, no jedino čime se bavio bila je teorija špijunaže u ekonomiji, i to na način da je pratio sve svjetske i domaće medije te na temelju tako prikupljenih informacija dolazio do zaključaka. Upravo tu vještinu je predavao na sveučilištu u Lundu, a danas i mene to zanima, ali u teatru. Zanimaju me te informacije koje šaljemo publici. Zamima me što do njih dolazi i je li bolje da ih prenosimo direktno i u potpunosti ili samo djelomično. Gledajući neku predstavu, uvijek se pitamo: ‘Čekaj, što ovi ljudi meni žele poručiti’? Često puta se u jednoj predstavi šalje previše informacija i nastaje šum, ljudi postaju frustrirani jer ne mogu shvatiti što im želimo reći. Smatram da je danas najveći problem što se kazalištu ne pristupa dovoljno ozbiljno i studiozno. Kad s nekim komuniciramo, možemo čavrljati, a možemo i vrlo konkretno i ozbiljno razgovarati. Nažalost, danas je jako puno predstava upravo to - obično čavrljanje. Zbog toga me djed stalno upozoravao da se ne bavim kazalištem jer mu je nedostajala ta studioznost, konkretnost. Smatrao je da ako se bavim fizikom, to je nešto konkretno, dok mu je u kazalištu nedostajao jasan cilj i svrha. Možda je to govorio samo zato da me izazove, da me testira i provjeri je li gluma doista moj odabir ili sam to odabrao zbog roditelja, ali eto - dogodilo se da i ja danas u kazalištu tražim tu konkretnost i red."
No, kako kaže, za njega nije bilo alternative. Već do 10. godine uz roditelje je odgledao na tisuće i tisuće sati proba i na stotine prestava. "Sjećam se i mnogih kultnih predstava u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, o kojima se i danas priča, a ja sam ih odgledao kao dijete. No najviše pamtim koliko sam uživao boraviti u kazalištu."
Na pitanje kad će na red doći režija, Marčić kaže:
"Proveo sam sedam godina radeći s Bobom Jelčićem na Akademiji dramskih umjetnosti, a onda sam radio tri godine sa studentima u Rijeci i dobio jako puno prostora da se izrazim kao pedagog. Zadnje tri uloge - u Torbičinu ‘Mizantropu’, pa kod Frljića u ‘Šest lica traži autora’ i kod Horvata u ‘Michelangelu Buonarrotiju’ igram redatelje - ‘kreatore situacije’. Dopušteno mi je da u kontroliranim uvjetima ‘režiram’ pa sam možda tu potrebu malo iživio.
Zanima me režija, ali najviše me zanima rad s ljudima. Sjećam se kako sam na Akademiji kao student bio frustriran jer mi je izgledalo kao da nam svi žele dokazati kako mi ništa ne znamo i kako nismo talentirani, a tamo smo došli zato da nešto naučimo. Nasreću, promijenilo se mnogo u međuvremenu, ali gluma definitivno nije apstraktna.
Nažalost, mnogi to ne razumiju, pa čak i oni koji bi to trebali razumjeti jer sjede na čelnim mjestima i u kazalištima i u raznim kulturnim ustanovama iako nemaju veze s tim poslom. Trenutačno se to događa u &td-u, gdje je preko noći postavljen Damir Šišmanović kao voditelj Kulture, čovjek koji se nikad nije bavio kazalištem i koje ga, sudeći po njegovim izjavama, ni ne zanima".
Unatoč brojnim kazališnim ulogama, Marčića se rijetko može vidjeti i na filmu. Do danas je odigrao tek nekoliko uloga, a posljednja je u "Metastazama" Branka Schmidta iz 2009., u kojoj je glumio policajca.
"Opet ću malo razgovarati s djedom i objasnit ću to prvim Newtonovim zakonom - koliko energije uložiš, toliko dobiješ natrag. Nisam u to uložio dovoljno energije. Morao bih se družiti s filmašima, ali nisam se dovoljno angažirao oko toga. Kazalište mi je još primarno. Mi Hrvati smo jako skloni žaljenju, pa bih se i ja mogao sad žaliti, ali i dalje vjerujem da je odgovornost na meni. Jasno mi je da je naše društvo jako korumpirano, da i u kazališta i na direktorska mjesta, posvuda, a ne samo u kulturi, dolaze ljudi preko veze. Ali i dalje vjerujem da se upornošću te s mnogo volje i energije može dobiti posao. Kucao sam na mnoga vrata, obilazio i na kraju dobio posao, a to i drugima preporučujem, jer na taj se način, ako ništa drugo, barem maltretira direktore. Zapravo, mislim da bi u Hrvatskoj veze trebalo zakonski regulirati jer - trebaš doktora - treba ti veza, hoćeš na fakultet - treba ti veza, hoćeš posao - treba ti veza. Pa zašto onda ne donijeti zakon o vezama i regulirati točno kako se na koje mjesto može doći preko veze - preko kuma, strica, brata, ujaka... Ako se to jednom zakonski regulira, možda bi od toga mogla nastati kakva dobra predstava."
Iako mu gluma pruža najviše zadovoljstva, kaže da postoji nešto što ga još više raduje od kazališta, a to je jedrenje i plovidba.
"Nakon srednje škole završio sam sve moguće tečajeve za upravljanje raznim brodicama. Nekoliko sam godina radio i kao pomoćni instruktor. I danas mi je to najveća strast, pa ako baš sve ode k vragu, vjerujem da bih se tome mogao jednoga dana vratiti."