Gdje u slikarstvu završava modernizam, a počinje postmodernizam? Je li izraz suvremenost legitiman ako se ne odnosi na sadašnje, nego i na prošlo vrijeme? U Modernoj galeriji do 11. srpnja traje izložba naziva “Predsuvremena akcija - postmoderna reakcija”, koju su postavili Neva Lukić i Vanja Babić, a kojoj je jedna od namjera pozabaviti se tim terminima kroz presjek rjeđe izlaganih djela domaćih umjetnika iz bogatog fundusa muzeja. Posjetitelji će se tako moći prošetati kroz pet prostorija u kojima su izložena umjetnička djela u pet različitih cjelina koja nose nazive “Lica ekspresije”, “Racio plohe”, “Kromatika monokroma”, “Sizif u ateljeu” i “Bretonov sindrom”. Kronološki radovi sežu od Račićeva ulja na platnu “Majka i dijete” iz 1908. godine pa do konceptualnog rada “Chiaraninin san” Kate Mijatović iz 2017. godine, koji je zapravo intervencija na ručniku za plažu. Cjelina “Lica ekspresije” prikazuje presjek ekspresionističkog slikarstva 20. stoljeća, na liniji Miroslava Kraljevića do postmodernih slikara poput Zlatka Kesera. Najupečatljiviji rad iz ove cjeline je “Autoportret” Vilka Gecana, kojeg autori postava interpretiraju kao primjer ekspresionizma figuracije, a koji kompozicijom i dinamičnim potezima kista odaje simboličku napetost koja se krije iza umjetnikova pogleda u samog sebe. Uz Gecana je eklatantan primjer “Svlačenje” Milivoja Uzelca i Murtićevo “Zeleno smirenje”, veće ulje na platnu iz 1965. godine, koje sjajno parira aktualnoj izložbi u HDLU-u u čast 100. godišnjice autorova rođenja. Cjelina “Racio plohe” donosi različite pristupe geometrijskoj apstrakciji, ali i formalnom medijskom eksperimentiranju nekih od najvažnijih predstavnika zrelog hrvatskog modernizma 50-ih i 60-ih godina, poput Aleksandra Srneca i Ivana Picelja. Izloženi su radovi Vojina Bakića, Miljenka Stančića, predstavnika Gorgone Josipa Vanište i Julija Knifera te opskurnog i manje poznatog umjetnika i arhitekta Josipa Seissela, koji je bio jedan od utemeljitelja časopisa Zenit iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Stančićev snoviti prikaz jedne “Varaždinske ulice” iz 1955. godine, u vrlo ograničenoj tonskoj paleti oker tamnih tonova, primjer je magijskog realizma, pa čak i nadrealizma, koja je na pola puta između Giorgija de Chirica i Edwarda Hoppera. “Kromatika monokroma” donosi impozantno djelo Emanuela Vidovića “Iz lagune” iz 1909. godine. 

Umjetnik koristi jednu boju kao jedino formalno sredstvo kojim stvara slikarski prostor i atmosferu, spajajući utjecaje impresionizma i najavljujući čistu monokromatsku apstrakciju koja će se u punom smislu razviti tek u sljedećim desetljećima. U ovu cjelinu smješten je i eksperimentalni rad lijevane plastične mase avangardne umjetnice Ljerke Šibenik iz 1968. godine, koja je stvarala intenzivno obojene objekte jednostavnih oblika, ali i konceptualni rad Damira Sokića iz 2012. godine. “Sizif u ateljeu” obrađuje postratna strujanja bliska estetici i filozofiji egzistencijalizma koja se pojavljuju kao refleks trauma minulog 2. svjetskog rata. Ovdje su zastupljeni hrvatski predstavnici enformela: Ivo Gattin, Ordan Petlevski i Ferdinand Kulmer. U ovom ciklusu izdvaja se “Pred izlogom sjećanja” Ljube Babića iz 1929. godine, slika koja odiše sumornom poetikom koja pobuđuje različite konotacije. Autor sam sebe portretira u zrcalu cvjećarnice s osmrtnicama, u kaotičnoj kompoziciji koja spaja kolaž i fotografiju te tako više djeluje kao rad postmoderne umjetnosti 80-ih, a manje kasnih 20-ih godina. Posebno mjesto u ovoj tematskoj sekciji zauzima “Križ” Željka Jermana, svojevrsni fotografski asamblaž u obliku križa koji je vrlo osebujan autorski eksperiment u polju umjetničke fotografije 70-ih godina.

Autor s otiskom vlastite ruke na fotografskom papiru spaja različite narative, morbidne i psihodelične poetike. “Bretonov sindrom” donosi presjek umjetnosti nadrealizma u Hrvatskoj nešto prije i poslije 2. svjetskog rata. Kao najistaknutiji slikari u postavu ističu se Miljenko Stančić i Slavko Kopač, prvi kao predstavnik intimizma, a drugi kao predstavnik francuskog art bruta i enformela, s radom “Paravan s dva kapka” iz 1965. godine. Drveni paravan s dva krila autor je na naivan način, poput djeteta, oslikao crtežima očiju i očnih kapaka, koji na kaotičan način prikazuju autorovo emotivno i psihičko stanje. Najveća vrijednost ove izložbe, kompleksnog i teško pamtljivog naziva, je ta što posjetiteljima omogućuje uvid u neka od najvećih imena hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti, koja su ovdje postavljena bok uz bok, unatoč jasno vidljivim generacijskim razlikama. Postav je zanimljiv i dinamičan, često nepredvidiv, no ne pati od višaka i radova koji strše ili ne pripadaju. Posjetitelj će steći dojam koja su bila dominantna strujanja hrvatske likovne umjetnosti u razdoblju od jednog stoljeća, dok će kustosi u ovom slučaju preuzeti i ulogu edukatora javnosti koja je manje upoznata sa svim rukavcima, ponajprije slikarstva, u njegovim modernim i postmodernim inačicama. Za Modernu galeriju, od 2021. u statusu nacionalnog muzeja hrvatske moderne umjetnosti, nekarakteristično je prikazivanje manje poznatih djela nekih od najpoznatijih domaćih umjetnika, ali ostaje dojam da se izlagačka dinamika mijenja i da će galerija postati prostor aktivnijeg izlaganja.