Gdje u slikarstvu završava modernizam, a počinje postmodernizam? Je li izraz suvremenost legitiman ako se ne odnosi na sadašnje, nego i na prošlo vrijeme? U Modernoj galeriji do 11. srpnja traje izložba naziva “Predsuvremena akcija - postmoderna reakcija”, koju su postavili Neva Lukić i Vanja Babić, a kojoj je jedna od namjera pozabaviti se tim terminima kroz presjek rjeđe izlaganih djela domaćih umjetnika iz bogatog fundusa muzeja. Posjetitelji će se tako moći prošetati kroz pet prostorija u kojima su izložena umjetnička djela u pet različitih cjelina koja nose nazive “Lica ekspresije”, “Racio plohe”, “Kromatika monokroma”, “Sizif u ateljeu” i “Bretonov sindrom”. Kronološki radovi sežu od Račićeva ulja na platnu “Majka i dijete” iz 1908. godine pa do konceptualnog rada “Chiaraninin san” Kate Mijatović iz 2017. godine, koji je zapravo intervencija na ručniku za plažu. Cjelina “Lica ekspresije” prikazuje presjek ekspresionističkog slikarstva 20. stoljeća, na liniji Miroslava Kraljevića do postmodernih slikara poput Zlatka Kesera. Najupečatljiviji rad iz ove cjeline je “Autoportret” Vilka Gecana, kojeg autori postava interpretiraju kao primjer ekspresionizma figuracije, a koji kompozicijom i dinamičnim potezima kista odaje simboličku napetost koja se krije iza umjetnikova pogleda u samog sebe. Uz Gecana je eklatantan primjer “Svlačenje” Milivoja Uzelca i Murtićevo “Zeleno smirenje”, veće ulje na platnu iz 1965. godine, koje sjajno parira aktualnoj izložbi u HDLU-u u čast 100. godišnjice autorova rođenja. Cjelina “Racio plohe” donosi različite pristupe geometrijskoj apstrakciji, ali i formalnom medijskom eksperimentiranju nekih od najvažnijih predstavnika zrelog hrvatskog modernizma 50-ih i 60-ih godina, poput Aleksandra Srneca i Ivana Picelja. Izloženi su radovi Vojina Bakića, Miljenka Stančića, predstavnika Gorgone Josipa Vanište i Julija Knifera te opskurnog i manje poznatog umjetnika i arhitekta Josipa Seissela, koji je bio jedan od utemeljitelja časopisa Zenit iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Stančićev snoviti prikaz jedne “Varaždinske ulice” iz 1955. godine, u vrlo ograničenoj tonskoj paleti oker tamnih tonova, primjer je magijskog realizma, pa čak i nadrealizma, koja je na pola puta između Giorgija de Chirica i Edwarda Hoppera. “Kromatika monokroma” donosi impozantno djelo Emanuela Vidovića “Iz lagune” iz 1909. godine.
683
prikaza
Najveća imena hrvatske moderne i postmoderne bok uz bok
1/3
Postav je zanimljiv i dinamičan, često nepredvidiv, no ne pati od višaka i radova koji strše ili ne pripadaju. Posjetitelj će steći dojam koja su bila dominantna strujanja hrvatske likovne umjetnosti
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
