"Naši fašisti vole Ruse, mrze EU, među njima ima i Hrvata"
Mnogi će danas s prijezirom odmahnuti rukom na tezu da je ekstremna desnica propupala u Hrvatskoj posljednjih godina kao voćka poslije kiše, ali situacija u zemljama kao što su Češka, Poljska, Mađarska, Bugarska i Francuska samo dodatno raspiruju tu tezu u činjenicu da se Europom širi novi krik nacionalističko-ekstremnih pokreta. I nije tu samo riječ o širenju jer taj krik već je u poodmakloj fazi, već dobro utvrđen u najvišim nivoima državnih vlasti zemalja istočne Europe.
Iako se mnogima vijesti o zabranama Frljićevih predstava u Poljskoj i općem progonu kulturne slobode može učiniti kao zabavna vjestica o još jednoj eskapadi u kontekstu provociranja desničarskih niša, novi poljski premijer Mateusz Morawiecki iz stranke Pravo i pravda (PiS) Europu želi vratiti istinskim kršćanskim vrijednostima.
Iako je Češka prošle godine prema Eurostatu bila treća po rastu gospodarstva u Europi, to nikako ne ide pod ruku s onom popularnom pričom kako porast siromaštva, pad broja zaposlenih i loše socijalne prilike dovode do osnaženja nacionalističkih ekstremista, jer, Češka u svoje osnovne škole dovodi vojsku i specijalce kako bi demonstrirali "mladima na kojima svijet ostaje" taktike za preživljavanje u ratnom i neprijateljskom okruženju.
Sličnih su nijansi zaokreti prema desno u Francuskoj s Marine le Pen, u Mađarskoj s Orbanom koji inatljivo prkosi barem prividnom duhu demokracije koji dolazi od EU, u Hrvatskoj u kojemu ekstremisti iz desnih redova više nisu nikakva marginala, nego sada sjede u sabornici i bave se odlučivanjem o ženskim tijelima, pojmovima poput obitelji i ne-obitelji te već tradicionalnu raspiruju narod u boj prema "pravoj hrvatskoj tradiciji".
Mnogi zapadni politički komentatori i kritičari ovaj pojas Europe koji je sljubljen s Balkanom i koji je najbliži Rusiji promatra kao škakljivo područje koje sve jače odudara od direktiva i atmosfere Europske Unije: nacionalizam je doživio snažan vjetar u leđa pa se više nitko ne libi svoju ljubav prema vjeri, narodu i domovini prikazivati na displayu smještenom na čelu. Jedino što Hrvatsku ne čini baš tako užeglom u konkretizaciji pune ratne spreme prema svemu što nije naše i božje, činjenica je da trenutno kod nas nema zabilježenih nikakvih ilegalnih paravojnih formacija koje čuvaju narod od tuđinaca.
U Slovačkoj je već druga priča. Ovogodišnji Zagrebdox ponudio je dosta filmova iz bližeg i šireg okruženja koji prikazuju uzavrele strasti na pregibu ljevice i desnice. Od Bugarske gdje se obični građani, takorekuć djeca, organiziraju u prosvjedne marševe i prema tradiciji bugarske prošlosti određuju kao protivnici Židova i Roma, preko Slovačkih branitelja koji ponose nacionalističkom ideologijom te po šumama održavaju vojne obuke u filmu "U slučaju rata".
Upravo je promućurni slovački redatelj i novinar Jan Gebert snimio taj zanimljiv dokumentarni uradak, u slovačko-hrvatskoj koprodukciji (Dana Budisavljević kao hrvatska producentica), o paravojnoj skupini iz Slovačke koji se pod vodstvom mladog studenta arheologije Petera Švrčeka organiziraju u vojne postrojbe, organiziraju marševe, provode vojne obuke s oružjem i crpe nadahnuće iz nacionalističkog ponosa.
Koliko god motivi iz filma "U slučaju rata" djelovali djetinjasto, čini se da glavni vođa Peter ima čvrste ambicije odmetnuti se u političkog vođu koji će i sam jednog dana imati vlastiti spomenik. Jan Gebert objašnjava da je odlučio prikazati ovu temu na filmu ne samo zato što ga je zanimalo što se događa u Slovačkoj nego i u Češkoj i drugdje diljem Europe – porast nacionalizma, populizma, zazivanje jačih vlada, odbijanje i negiranje demokracije koja bi trebala biti cilj svim zemljama u kojima je pao komunizam.
"Po Slovačkoj i drugim zemljama vidim da svi zapravo priželjkuju autoritarne režime, nešto poput Putinove Rusije. Zato sam odabrao ovu temu, a grupa koju sam snimao prikazuje, smatram, sve te fenomene u malom", objašnjava Jan Gebert. Kroz razgovor s Gebertom dao se iščitati njegov habitus koji dosta drži distancu, ali kada je u razgovoru iznio potankosti koje su proizašle iz snimanja Slovačkih branitelja, shvatila sam otkud ta ozbiljnost i zabrinutost proizlaze.
Prilikom istraživanja naletio je i na neke druge paravojne formacije koje egzistiraju na rubu legalnog, a za ovu skupinu mladih slovačkih nacionalista kaže da je drugačija jer je vode pametni ljudi. Školovani, dapače visoko obrazovani, mladići koji svoje ekstremne stavove i ljubav prema Slovačkoj iznose bez ikakve zadrške i uz veliku vjeru da čine ispravnu stvar.
"Ne ulaze u stereotip fašista ili neonacista. Vrlo su obični u stvarnim životima i nisu nikakvi autsajderi. Puno lakše mogu iznijeti svoje planove nego druge paravojne postrojbe", govori Gebert. Pod vodstvom mladog Petera Švrčeka koji je ideološki i organizacijski vođa, trener i komandant, oni su svjesni svojih ambicija, a glavna ambicija im je postati priznati prihvaćeni politički pokret. Tu se nameće jedna razlika prema svijetu desničarskih političara koji udobno sjede u foteljama i na položajima i koji o svojim obrambeno-ratnim načelima samo razgovaraju.
Govori Gebert da su Slovački branitelji do prije tri godine bili marginalna skupina koja se okupljala na šumskim obukama, ali slovačko društvo koje je bilo ili previše tiho ili ih je prešutno poticalo, ohrabrilo je momke da izađu iz tih šuma, s tog ruba, i da se pokušaju infiltrirati u društvo kao nova snaga koja promovira neke nove ideje koje se opiru demokratskim načelima.
Zanimljiva je ta mržnja prema migrantima i izbjeglicama o kojima Peter i njegovi vojnici progovaraju dok se voze uz granicu i promatraju rijeku ljudi s pinklecima kako prolaze cestom, jer, kaže Gebert, Slovačka je u nekoliko godina primila 70-ak migranata i ta silna i blještava "prijetnja" doista je proizvod njihove fikcije zadojene nacionalističkim ponosom.
"Da, migranti jesu tema, ali nisu nikakva prijetnja. Političari ih koriste kako bi promovirali atmosferu straha i od toga mogu profitirati jer kažu "mi smo zaštitnici od tog zla". Tog zla nema trenutno, ali može se pojaviti, baš kao i rat. Prizivaju to "zlo", prizivaju rat koji možda nikad neće doći, ali pripremaju društvo za najgore. Tema imigranata i rata je postala top tema središnje Europe", izlaže redatelj o potenciranju kaosa i traženju razloga za postojanje paravojnih formacija.
Kaže, impresionirala ga je običnost tih ljudi jer, ono što se događa diljem Europe je to da obični i normalni ljudi rade ekstremne stvari. Prvo poglavlje europske povijesti počelo je s time; da su obični ljudi otišli u ekstreme. "Fašizam je doista utemeljen na grupi marginalaca koji su bili obični ljudi. Čini mi se da ova grupa koja se vikendom pretvara u nešto drugo, u fašiste, da je to nešto na što trebamo obratiti pozornost", ističe Gebert. Postavlja se pravo pitanje: gdje je tu slovačka vlada?
Gdje je Robert Fico, slovački premijer? Kaže Gebert da vlasti ne prepoznaju opasnost ove paravojne skupine, ne shvaćaju gdje to može odvesti Slovačku. Glavni je problem, ističe, to što društvo šuti. "Ako svi šute o tome, to je plodno tlo za dolazak novog autoritarnog režima", predviđa.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Ali premijer Fico ne šuti, on se jasno izjašnjava o politici kojom vodi Slovačku. Nedavno se svrstao u red onih vlastodržaca koji odbijaju potpisati Istanbulsku konvenciju jer bi to značilo priznavanje istospolnih brakova. Restrikcije životnih odabira, gušenje slobode govora, markiranje određenih skupina u društvu i državi kao nepoželjnima… Sve ide u prilog ka stvaranju onakve Europe kakva se tek počela nazirati 1930-ih godina prošlog stoljeća.
Ali, pitam Geberta, što on misli – postoji li doista nekakva neposredna opasnost da bi novi, ekstremno desni režimi mogli tako lako doći do vlasti kako u Slovačkoj, tako u ostalim državama? Ekstremniji od ovih koji već okupiraju vrhove navedenih država.
"Definitivno ne može doći od jedne ovakve skupine, ali s porastom populističke politike to može postati javno prihvaćeno. Ovi dečki možda mrze izbjeglice, odbijaju demokraciju, ali jednak takav stav imaju vlade Poljske i Mađarske i drugdje. Problem je već tu, to što su postali društvena realnost ili će postati. Opća klima je već sada opasna jer oblikuje mišljenja i utječe na ponašanje ljudi, posebno utječe na percepciju toga što je dobro, a što loše. Ovo je već sada potencijalno opasna situacija, a na populiste se više ne gleda kao na loše momke."
Sa Slovačkim braniteljima Jan Gebert proveo je tri godine, od toga je snimao sveukupno 60 dana. Oni su se u tom periodu dosta i promijenili: porastao je broj pripadnika, istupili su iz marginalne pozicije i postali dio društva. Sada svi znaju za njih. Sa svih strana Peter Švrček i ekipa dobivali su pozitivne reakcije i povratne informacije, a posebno su ih ohrabrile političke promjene na svjetskoj sceni. Posebno zbivanja oko Brexita u Britaniji, ohrabrio ih je strah od terorizma, strah od blizine ukrajinskog sukoba. Ohrabrila ih je pobjeda Donalda Trumpa jer on govori potpuno jednake stvari kao što oni govore.
"Sve je to povezano. Da nemaju takvu potporu i ohrabrenja, i dalje bi ostali negdje u pozadini. Ali zašto bi to učinili kada i naš predsjednik zastupa iste teze", u glasu Jana Geberta po prvi put osjetim blagu rezignaciju. Paravojna formacija Slovački branitelji okuplja većinom muškarce, ali prihvaćaju i žene. Ima ih oko 200-tinjak, ali ljudi fluktuiraju pa ih zna biti i po 500-600 odjednom. Ljudi odlaze i dolaze, a oni koji odu, u budućnosti nastave podržavate Švrčekovu ekipu."
Intrigantno je nešto što je Gebert spomenuo: da je na samom početku snimanja filma "U slučaju rata" u Slovačkim braniteljima naletio na dva mlada Hrvata. Dva adolescenta, ljubitelja video-igara, oduševila je "igra" paravojne skupine – otkrili su ih na Facebooku - te su im se pridružili na treningu na nekih pet dana, bez da su imali pojma kakvu ideologiju pronosi Peter Švrček, bez da su imali pojma da sudjeluju u novom proljeću militantne fašizacije u Europi.
Iako se dečkima možda svidjela samo ideja da napokon u stvarnosti imaju priliku probijati bajunetom punjenu lutku u mrkloj šumskoj noći, pitanje je koliko bi se zadržali u nekoj takvoj militantnoj organizaciji da im je bila nadohvat ruke, u nekoj gorskokotarskoj šumi. Kroz film se dobro može nazrijeti ta pamet idejnog vođe Švrčeka o kojoj je Gebert govorio. Pred pitanjima novinara on se pretvara da nema političkih ambicija, pokušava prikazati "Brance" kao potpuno bezazlenu formaciju momaka koja se uči nekim osnovnim vještinama.
Dosta je suptilan, igra pametno, ne želi stvarati šušur. Ali sami kraj filma, kada Švrček dolazi registrirati novu stranku, "Moja domovina – moja budućnost", opovrgava njegovu umiljatost i otkriva lidersko-političke namjere mladog nadobudnog vođe koji pod sobom već broji nekoliko stotina pristaša.
"Da, u tome je poanta. Žele prikriti svoj ekstremizam i djelovati poput dobrih momaka. Vođa u običnom životu ne nosi uniformu nego odijelo. Doista jednog dana želi postati veliki Slovak. Drži govore ispred spomenika, a vjeruje da će jednog dana negdje osvanuti i spomenik njemu samome. Mislim da su 'Slovenski branci' samo dobra podloga za ono što on doista želi postići u budućnosti, a to nije vojnik nego jaki vođa."
Divi se ljudima poput Fidela Castra, objašnjava Gebert. Možemo se sad pitati je li to samo Švrčekova djetinjasta iluzija života o poziciji generala, onoga koji čini da krv njegovih pristaša uzavrije pod njegovim usklicima, ali Gebert smatra da je jako organiziran u vođenju skupine. Svi ga u Slovačkoj, naime, znaju još otkad je imao 15 godina, vrlo je svjestan medija i njihovog utjecaja. Zna da je i loš publicitet dobar publicitet. Morao sam biti jako pametan dok sam ga snimao jer sam htio čuti i neke stvari koje inače ne bi rekao.
U vrijeme kada je Jan Gebert krenuo snimati ovaj dokumentarac, „Branci" uopće nisu bili poznati i vjerovali su, štoviše, da ne čine ništa loše jer nisu primali nikakve prigovore, osim pokojeg policijskog zaustavljanja i informativnog ispitivanja o tome što rade, kako ne smiju nositi državna obilježja na svojim falš uniformama, ali sve je to bilo s legalne strane zakona. Vjerovali su, objašnjava Gebert, da će ih svi doživjeti kao normalne sve dok su s ove strane zakona.
"To je možda smiješno meni i vama, ali oni su doista vjerovali da nema ništa loše u tome što su ponosni nacionalisti iako su izgledali kao nacisti iz 1930-ih. Čak ne kao neonacisti, nego baš nacisti. Dopustili su nam da snimamo jer nisu imali ništa za kriti. Također, ego glavnog vođe je bitan element. Svidjelo mu se to što ga se snima, prikazalo ga je kao važnog pred drugim dečkima. Uživao je do te mjere da je postao manje oprezan i manje se kontrolirao".
Zanimljiv je moment u kojemu Peter Švrček objašnjava da je vojnu obuku prošao u kampu ruskih Kozaka, a s obzirom na panslavizam koji zdušno promovira kao početnu točku svoje ideologije, nije čudna ta privlačnost prema Rusiji. Redatelj objašnjava da slično kao i u Češkoj, i u Slovačkoj je ruska ambasada vrlo aktivna u pronalaženju ljudi koji simpatiziraju njihove ciljeve.
"Svrha tih obuka je da ideološki postaneš bliži Rusiji. Ondje su se obučavali i ukrajinski separatisti kao i druge paravojne postrojbe. Zapravo oko toga je Švrček bio podvojen jer su ga u Rusiji natjerali da se osjeća manjim Slavenom nego oni. Generalno, on se divi ruskom političkom sistemu i sovjetskoj povijesti", trudi se razjasniti Gebert.
Slovački redatelj ističe kako mu je iznimno intrigantno kroz film promatrati tu čudnu mješavinu populizma i nacionalizma koja, nesumnjivo, unosi promjene u politike europskih zemalja i utječe na društva. Iako se diljem Europe takvi pokreti pojavljuju u različitim oblicima i formama, priča u pozadini je ista.
S time se suočavaju zemlje bivših komunističkih sistema. Kaže kako ga je, dok je još bio student i dok se zanimao za iskorištavanje nacionalizma, duboko potreslo to nacionalističko razmrdavanje u Slovačkoj nakon referenduma 2003. gdje se postavilo pitanje treba li Slovačka pristupiti EU. Sljedeće pitanje bilo je da mi pojasni koje su to goruće tenzije koje plamte u Slovačkoj ovih dana i bilo je neizbježno uputiti se u razgovor o smaknuću mladog slovačkog novinara Jana Kučiaka i njegove djevojke Martine Kušnirove.
"Teško je to promatrati i slušati, posebno kada češki predsjednik javno govori kako bi novinare trebalo istrijebiti iz društva, da bi im trebalo jebeno začepiti usta. Kada to ljudi slušaju, dobivaju dojam da je u redu ubiti novinara. Možda su danas imigranti i izbjeglice ciljne neprijateljske skupine, a u budućnosti će to možda biti novinari. Kao novinar, osjećam se tužno. A sva ta mržnja izgovorena u javnom diskurse je sjeme koje će u društvu posaditi određene stavove. A za sve to je kriva promjena političke paradigme u Europi", objašnjava redatelj i novinar.
Film Jana Geberta "U slučaju rata" osvojio je posebno priznanje na Zagrebdox festivalu u kategoriji "Movies that matter", a u obrazloženju se navodi kako film "pruža uvid u stanje europskih posttranzicijskih društava u kojima se toleriraju sve radikalniji odgovori na suvremena globalna kretanja".