Sustavan, nepristran pokušaj pravovremenog utvrđivanja istine o društveno važnim događajima i pitanjima – definicija je novinarstva koje se već gotovo 40 godina – sizifovski uporno – pridržava osječki novinar i književnik Drago Hedl. Neupitni doajen hrvatskog istraživačkog novinarstva čije se hrabro zalaganje za nepotkupljivost, moralnost i iznad svega – rad u interesu javnosti – ističe poput neonske reklame na braniku novinarstva kao fundamentalno plemenite profesije, Hedl je za svoj rad višestruko nagrađivan.

Pisao je ili piše za brojne domaće tiskovine, izvještavao za Radio Slobodnu Europu, a tekstove su mu objavljivali najugledniji svjetski listovi poput The Timesa i The Guardiana. Impresivnoj novinarskoj biografiji valja pridodati i niz od deset objavljenih zbirki priča, eseja i reportaža te publicističkih djela, među kojima su i tri romana.

Saborski zastupnik Hedl: Evo kako me HDZ-ovac Lucić pokušao podmititi

U izdanju Naklade Ljevak upravo je svjetlo dana ugledao Hedlov četvrti roman, "Vrijeme seksa u doba nevinosti", svojevrsni povratak sentimentalnoj autobiografičnosti "Donjodravske obale", za koju je 2014. dobio nagradu Kočićevo pero. Jedno od prvih pera hrvatskog novinarstva u novoj se knjizi ponovno otkriva kao pažljiv promatrač emocionalne arhitekture međuljudskih odnosa, pun autorefleksije i nježnosti, u priči koja je istodobno intimna freska ljudi i događaja te album jednog vremena koje je nepovratno prošlo.

Knjigu će Hedl predstaviti na Zagreb Book Festivalu (ZBF), koji se održava od 21. do 27. svibnja u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), a razgovor s čovjekom kojeg je Miljenko Jergović proglasio autentičnom herojskom figurom hrvatskog novinarskog pisanja počinjemo ipak od novinarskih tema.

Na predstojećem ZBF-u, koji se održava na temu 'Selfie kultura – mit ili stvarnost', sudjelovat ćete u panel raspravi na temu 'Fake News – mediji u doba alternativnih činjenica'. Lažne vijesti oduvijek su postojale, no razvojem digitalnih tehnologija mogućnost manipulacije javnim mnijenjem dosegla je dosad neviđene razmjere. Kampanje lažnih vijesti povezuju se s pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, te s referendumom o Brexitu. Koliko su, po vašem mišljenju, navodne aktivnosti 'trolova iz Kremlja' ili tvrtki poput Cambridge Analytice utjecale na demokratske procese u tim slučajevima? Jesu li Brexit i Trump posljedica medijskih manipulacija?

Brexit i Trump možda jesu posljedica medijskih manipulacija, ali sjetite se boljeg primjera, invazije na Irak i svrgavanja režima Sadama Huseina. Sjećate li se fake newsa koje smo slušali tjednima o oružju za masovno uništenje koje posjeduje njegov režim, koje je globalna prijetnja? Sjećate li se medijske histerije o tome? Sjećate li se kako su novinari velikih televizijskih kuća izvještavali ispod sjena tenkova koji su nadirali prema Bagdadu? Pamtite li što je govorio tadašnji britanski premijer Tony Blair? Sadamov režim je srušen, on uhićen i pogubljen, a oružju za masovno uništenje nije bilo ni traga. Rezultat: dobili smo Islamsku državu.Ili nama bliži primjer; agresija na Hrvatsku 1991. Sjetite se onih priča s RTS-a o ustašama koji igraju nogomet s odsječenom ljudskom glavom, o narukvicama od dječjih prstića ili informaciji kako su, nakon pada Vukovara, u pećnicama hrvatskih kuća pronađeni karbonizirani leševi srpske nejači. Nismo ni mi zaostajali. Jedna se novinarka u to vrijeme hvalila kako je za Hrvatsku spremna lagati. Neki su to i činili. Fake news nije nova pojava. Mislim da nije pretjerano reći kako su lažne vijesti i medijske manipulacije stare koliko i novinarstvo.

Hrvatska se oduvijek nalazi na periferiji zapadne civilizacije pa zasad, kako se čini, nismo svjedočili sofisticiranim kampanjama lažnih vijesti tih razmjera. Kakva je u tom smislu budućnost medijskog prostora u Hrvatskoj?

Ni danas nismo imuni na fake news. Gotovo da nema tjedna da se ne pojavi neka. Što se sve pričalo o Istanbulskoj konvenciji, kako se narod plašilo. Od smiješnih priča da će WC-i, muški i ženski biti zajednički, do sličnih gluposti. Ili: kampanja protiv cijepljenja djece. Što sve tu nismo čuli. Osobe bez ikakvog medicinskog znanja dobivale su prostor u medijima da o tome razglabaju. I u nas je krenula "znanstvena rasprava" o tome kako zemlja nije okrugla, već ravna ploča. Uključili smo se u svjetski trend. Ljudi portalima šalju fotografije dokaza da zemlja nije okrugla; jedan od njih je da se ni iz aviona ne vidi zakrivljenost naše planete. Zbog takvih stvari razumni ljudi prestaju vjerovati medijima.

Europska unija najavila je da će do srpnja donijeti mjere za sprečavanje širenja lažnih vijesti, a informatički giganti poput Facebooka i Googlea također su se obvezali da će pojačati borbu protiv širenja dezinformacija na internetu. Međutim, mogu li bilo kakve administrativne mjere zaustaviti 'fake news'? Nisu li lažne vijesti i 'alternativne činjenice' upravo ono što intrigira veći dio javnosti?

Administrativne zabrane ne mogu zaustaviti fake news, kao što svojedobno nije bilo moguće ni zaustaviti Reuters, kako je to htio kosovski političar Xhavid Nimani tamo negdje početkom osamdesetih. Nema tih filtara koji mogu zaustaviti 'alternativne činjenice', to prije što ponekad i istinite vijesti sliče na 'fake news'. Toliko je ludosti u politici, toliko svakodnevnih, nevjerojatnih gluposti, koje se stvarno događaju, a teško je u njih povjerovati. Koji to filter, koji software može razlikovati? Jedan moj kolega iz Ferala, kad su ga pitali je li teško pisati satiru u ona tvrda vremena devedesetih, rekao je: Da, vrlo teško. Uslijedilo je pitanje: Progoni li vas vlast zbog toga?, a on je odgovorio: Ma ne, veći je problem u tome što vlast čini puno smješnije stvari od onih koje smo mi u stanju smisliti.

Reporteri bez granica (RSF) nedavno su objavili redovito godišnje izvješće o medijskim slobodama u svijetu za 2018., u kojemu se Hrvatska našla na 69. mjestu od 180 uključenih zemalja. Slovenija je primjerice na 32. mjestu, a ispred Hrvatske su i Srbija i BiH. Koje su najveće opasnosti za slobode medija u Hrvatskoj?

Možda će mi zamjeriti kolege kada kažem da su najveća opasnost za slobodu medija upravo novinari. Oni, koji ne samo što su spremni "lagati za Hrvatsku", već i oni koji svjesno, što svojevoljno, što zbog straha, pristaju širiti fake news, i plasirati 'alternativne činjenice', skrivajući stvarne. Uvijek, baš uvijek možete reći: neću pisati laži, neću sudjelovati u manipulacijama. Ne priznajem izgovor: znaš, teška su vremena, gdje ću naći posao ako ovaj izgubim, imam suprugu koja ne radi i dvoje djece koju školujem. Izbor uvijek postoji. Svedeno na krajnje jednostavnu usporedbu: novac koji dobijete za takav posao, za svjesno manipuliranje činjenicama, ne razlikuje se puno od novca 'stečenog' pljačkom banke. Rekao bih još je i gori, jer ni banke baš novac ne stječu na krajnje pošten način. Novinar uvijek može reći: ne!, kao što i svaki čovjek u nekoj problematičnoj situaciji koja se kosi s moralom, poštenjem i civilizacijskim vrijednostima može reći ne; na žalost i – da.

Neki analitičari smatraju da je glavni problem s današnjim medijima činjenica da su profesionalni novinari i urednici sve više isključeni iz kreiranja medijskog sadržaja. Tradicionalni mediji u velikoj su krizi diljem svijeta, što je uglavnom posljedica dostupnosti besplatnih vijesti i informacija na internetu, te odljeva novca oglašivača prema novim medijima. Kako spasiti tradicionalne medije?

Tiskani mediji vrsta su koja izumire. Poput dinosaura. Ako pod tradicionalnim medijima mislite one koji se drže postulata novinske profesije, ima ih i danas, na drugim platformama. Takve platforme danas je lako pokrenuti. Novinski portal, da bi funkcionirao, traži neusporedivo manje novca od, primjerice, tiskanog medija. Upravo ta dostupnost, upravo ta mogućnost da danas, svatko tko to želi i posjeduje neka elementarna znanja, može imati svoj vlastiti 'medij', multiplicira mogućnosti manipulacije. O društvenim mrežama da i ne govorimo. O komentarima pod tekstovima objavljenim na portalima, također. No, tehnologija koja to omogućava ima i svojih dobrih strana, jer sve što se dogodi, ili gotovo sve, danas je zabilježeno, snimljeno, dokumentirano slikom i tonom. Sjetite se ubojstva Johna Kennedyja 1963. u Dallasu. Koliko snimki tog atentata postoji? Samo jedna jedina, ona Abrahama Zaprudera, na kojoj se jasno vidi trenutak u kojem je pogođen. Što mislite koliko bi takvih snimki bilo danas, kad svatko u džepu ima pametni telefon? Nemam odgovor na pitanje kako spasiti tradicionalne medije, ali imam bojazan da je ta bitka izgubljena.

U Hrvatskoj je najstariji televizijski 'tradicionalni' medij Hrvatska televizija, koja sve više gubi gledanost i nacionalni značaj, a RSF je u svom izvješću ocijenio da je HRT pod 'očitim pritiskom' politike i interesnih skupina. Je li takav HRT potreban Hrvatskoj? Treba li uopće spašavati takve tradicionalne medije?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kad je HRT u pitanju – osim s nekim kratkim razdobljima, kada je to bilo drugačije – uvijek je to bio 'tradicionalni medij'. Tradicionalni u smislu što se njime uglavnom, tradicionalno upravljalo izvan Prisavlja, iz 'Kockice', kasnije s Pantovčaka, sada iz Banskih dvora, ili s Trga žrtva fašizma, ili prije s Iblerova trga. No, upravo je HRT imao sjajne mogućnosti da bude 'tradicionalni medij' u najboljem značenju tog pojma. Svakog mjeseca, zahvaljujući pretplati, na Prisavlje se sliva ogromna količina novca, plus ono što se zaradi od reklama. HRT je dakle financijski neovisan, a to je vrlo ugodan osjećaj. No, politika je ondje prisutnija nego u bilo kojem mediju. Do te mjere da ga je ozbiljno počela uništavati i postavlja logično pitanje: trebali li nam takav HRT? Financiraju ga građani, a služi (vladajućoj) politici. Koliko je samo bilo fake newsa, koliko 'alternativnih činjenica' posljednjih godina. I koliko odličnih novinara koji su se tome protivili i zbog toga otišli? Mislim da takve 'tradicionalne medije' ne treba spašavati. Jer zašto ih spašavati, kada su oni sami, služeći politici, odredili vlastitu sudbinu.

Krajem travnja Županijski sud u Osijeku donio je odluku o obustavi postupka koji se vodio protiv zastupnika HDZ-a zbog optužbi da vam je ponudio mito kako ne biste pisali o njegovim aferama. Sud je u obrazloženju presude napisao da nije riječ o 'kaznenom djelu'. Je li stanje u pravosuđu jedan od najvećih hrvatskih problema?

Što mislite, bi li kazneno djelo bilo da sam prihvatio ponudu tog zastupnika i rekao: dobro, donesite mi taj novac i neću objaviti ništa što sam o vama i vašim tvrtkama otkrio. A on se javi policiji, policija obilježi novčanice i uhite me kad ih primim. Bi li to bilo kazneno djelo? Bi li županijski sud u Osijeku i tada tvrdio da nije? No u cijeloj toj priči, oko tog zastupnika, nuđenje mita, najmanji je krimen. Objavio sam toliko toga o njegovim poslovnim malverzacijama, podastro toliko dokaza koji govore o bjelodanom kriminalu velikih razmjera. I nikom ništa. Oni koji bi to trebali istražiti nisu pokazali ni trunke zanimanja. No, vratimo se nuđenju mita: Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo s nekim članom parlamenta, negdje u Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj… da je nudio mito novinaru, želeći ga potkupiti? Znadete li koliko bi dugo nakon toga ostao u parlamentu? Između 5 i 10 minuta. A naš zastupnik? Eno ga i dalje ondje. I ostat će do kraja mandata, s velikim izgledima da osvoji i sljedeći.

Kao novinar koji ne odustaje od načela profesionalizma pretrpjeli ste svašta – od prijetnji smrću do fizičkih napada. Svijet kriminala i sprega kriminala i politike već su desetljećima u središtu vašeg novinarskog interesa. Nakon najnovije presude osječkog Županijskog suda, imati li još snage i volje boriti se protiv sustava?

Mislim da su se vremena za istraživačke novinare radikalno promijenila i to – nabolje. Prije su vam prijetili smrću, sačekivali vas po haustorima, mlatili metalnim šipkama. Sada vam nude novac. Stvarno nam je bolje! Kad nije upalila batina, možda će mrkva. Šalim se, naravno, i to gorko. Pogledajte samo koliko su kriminalnih afera otkrili novinari, a koliko oni kojima je to posao. Nemam egzaktne podatke, ali omjer je porazan, porazan za one koji bi trebali otkrivati korupciju i kriminal. A umjesto da ga otkrivaju, oni ga štite. Eto vam slučaj onog našeg zastupnika koji mi je nudio mito i Županijskog suda u Osijeku koji tvrdi da to nije kazneno djelo. Imam se, naravno, volje boriti protiv takvih stvari mada znam da je to borba s vjetrenjačama. Pa neka se bar zna što rade, bez obzira na to što sustav smatra da ne čine kaznena djela.

Nakon dva kriminalistička romana, "Izborne šutnje" i "Ispovjedne tajne", u novom romanu "Vrijeme seksa u doba nevinosti" ponovo uskrsavate svoj pripovjedački alter ego Dadu, u očitoj poveznici na roman "Donjodravska obala". Ovaj put pripovjedač je odrasla osoba a ne dijete, i priča ne ide linearno već preskače desetljeća i kontinente – od 1997. godine s kojom počinje, preko 1966., pa naprijed-natrag do 2000. Kakva je to potraga na koju se otiskuje vaš glavni junak, od Praga, preko SAD-a, Budimpešte, Münchena do Osijeka i natrag?

Potraga je to koju, vjerujem, čini svatko od nas. Kada preispitujete ono vječnu dvojbu što bi se dogodilo da smo u životu krenuli nekim drugim putem, s nekom drugom osobom. Bismo li bili sretniji? Bi li život bio bolji, ljepši, zanimljivi, bi li u njemu bilo više ljubavi za kakvom svi čeznemo. Mog junaka muči to univerzalno pitanje i on odgovor nastoji saznati tako da se vraća osobama iz mladosti, onima koje je volio prije 30-ak i više godina i pokušava nastaviti prekinuto. Ne razumije kako vrijeme nevinosti nije moguće nastaviti opterećen iskustvom koje se nagomilalo. Zeleno voće nema slast zrelog kolikogod se to činilo apsurdnim. Shvatit će to i moj glavni junak, kao i oni s kojima je pokušao vratiti mladost i zaključiti kako je sreća što znanost još nije izmislila stroj za putovanje kroz vrijeme. Osobito za putovanje unatrag, u prošlost.

Dok ste kao novinar, kao i u vašoj kriminalističkoj prozi, neumorni u skretanju pozornosti na neuralgične točke društva, u ovoj knjizi, kao i u "Donjodravskoj obali", činite se gotovo sentimentalnim. Kakvo je to doba nevinosti o kojemu pišete, koliko se osobno isprepliće s društvenim, i što u svemu tome predstavlja seks?

Doba nevinosti možda je najljepše u čovjekovu životu. To je vrijeme maštanja, nadanja, sanjarenja, pa i patnje, strahova, čeznutljivosti. Ranjivi smo i osjetljivi, neuspjesi su prave tragedije, a uspjesi euforični uzleti. To je burno vrijeme, mada nam se tada nije činilo takvim. Ono je, nažalost, kratko, baš kao što je kratak i cijeli život. Nakon njega dolazi vrijeme iskustva, iskustva kojeg stječemo vlastitom kožom. Ostaju ožiljci, tragovi. Iskustvo je bedem kojim se branimo i štitimo, bojeći se udaraca, rana, ljubavnih patnji, razočaranja. Iskustvo nas, međutim, udaljava od one neposrednosti, onih divnih titraja duše, iskona, one slatke naivnosti, onog poimanja svijeta i neopterećenog doživljavanja drugih, onog vremena kada postoji samo danas, kada jučer nije važno, a sutra još manje. To je vrijeme nevinosti, ne samo u seksualnom smislu. Možda ponajmanje u njemu. I možda je draž u tome što ga ne možete vratiti. Jer da pokušavate, vjerojatno biste ga pokvarili. Dogodilo se to junaku mog romana.

"Izborna šutnja" i "Ispovjedna tajna" prva su dva dijela planirane krimi-trilogije. U kojoj je fazi treći dio, "Kijevska piletina"; kad ga možemo očekivati? Pretpostavljam da nam nećete otkriti kamo ćete u njemu odvesti beskrupuloznog političara i novinarsko-policijski tandem koji ga progoni?

"Kijevsku piletinu" upravo pišem i ide mi dobro. Nadam se da ću je završiti do kraja godine, budu li mi muze sklone, kao sada, možda i mjesec-dva ranije. Naš beskrupulozni političar, sada još zastupnik u parlamentu, postat će ministar unutarnjih poslova. Iz lokalne sredine, vinut će se na nacionalnu. Novinar Stribor Kralj i policijski inspektor Vladimir Kovač naći će se pred teškim zadatkom. Dva Davida protiv Golijata. Mogu vam još samo reći da se rasplet romana događa u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine. Otuda i naziv romana, "Kijevska piletina". S tim što nije riječ o kulinarskom pojmu. Više ne mogu reći, moram misliti na mog izdavača i na to da roman, kad izađe, netko treba i kupiti.

U svojoj ste višedesetljetnoj karijeri višestruko nagrađivani za rad u novinarstvu, kao i za svoju književnost – dobili ste, primjerice, nagradu za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, a za "Donjodravsku obalu" dobili ste Kočićevo pero. Raduje li vas više pisanje romana ili novinarski rad? Koji je pravi Drago Hedl? Hedl novinar ili Hedl pisac?

Ljepše je pisati romane nego istraživačke novinarske tekstove. Vidite, u mojim romanima, uzmimo za primjer krim trilogiju koju završavam, mogu postići to da onog saborskog zastupnika, beskrupuloznog političara Horvatića, kolikogod moćan bio, na kraju stigne zaslužena pravda. Kao novinar to ne mogu: onom stvarnom, beskrupuloznom zastupniku, koji mi je nudio mito (a kako je to izgledalo mogla je čuti cjelokupna hrvatska javnost), ne mogu ništa. Bez obzira na dokaze, otkrića, dokumente. Zato novinarstvo zna biti frustrirajuće, pa 'bijeg' u književnost podsjeća na terapiju. Da koliko-toliko ostanete normalni od stvarnosti koju je teško razumjeti. Mislim da je Hedl-pisac pomogao Hedlu-novinaru, pa mu eto, i ovom prilikom zahvaljujem.