Turska je zemlja od sedamdeset milijuna stanovnika, a Istanbul naseljava njih čak sedamnaest milijuna te je grad na Bosporu bez premca najveći grad u Europi. Ovih dana boravio sam u Istanbulu na međunarodnom književnom festivalu ITEF-u, koji u svojem imenu krije i ime najvažnijeg modernog turskog pisca, Ahmeta Hamdija Tanpınara. Sam festival ustanovljen je prije deset godina i do danas je ostao jedini međunarodni književni festival u Turskoj.

U okviru festivala od samih početaka agilna agentica Nermin Mollaoğlu, osnivačica agencije Kalem, koja zastupa niz turskih pisaca, u svijetu organizira fellowship za međunarodne profesionalce – urednike, agente i prevoditelje – čija je svrha da se ostvare kontakti te steknu dodatna znanja o turskom nakladništvu, autorima i knjižarima.

Velika čistka 13 jezivih brojki koje opisuju Tursku godinu poslije puča

I već prvi brojevi s kojima se susretnemo, iz naše hrvatske perspektive, itekako su impresivni – u Turskoj djeluje gotovo 2000 nakladnika koji svake godine objave više od 60.000 naslova, naklade pojedinih knjiga uistinu su dojmljive, a one najprodavanije često se prodaju u više stotina tisuća primjeraka.

Sama nakladnička scena vibrantna je i promjenjiva, a odlikuju je kao gotovo i sve drugo u Turskoj nevjerojatne razlike, jer kao što uz impozantnu zgradu često stoji potleušica, kao što pokraj parkiranog najnovijeg Jaguara redovito vidite prosjaka, tako je i u izdavaštvu nekoliko velikih moćnih nakladnika, neki s višedesetljetnom tradicijom, drugi su pak tek pokrenuli svoj posao i odmah postali veliki, a s druge strane gomila malih, bez mogućnosti prave distribucije.

U pet istanbulskih dana obišli smo više nakladnika i dobili makar izvanjski pogled na stanje u ovoj industriji u Turskoj, a ono je s jedne strane optimistično, a s druge sasvim crno i besperspektivno. Ono o čemu se tek rijetki usude progovoriti jest politička situacija i pitanje slobode ljudskih prava u današnjoj Turskoj pod Recepom Erdoğanom, koji je od neuspjelog pokušaja vojnog puča 15. srpnja 2016. u zemlju uveo izvanredno stanje i suspendirao ionako manjkavu slobodu.

Jedan od rijetkih intelektualaca koji nam je o tome govorio je pisac Burhan Sönmez, inače urednik u nakladničkoj kući Ayrıntı, ali još poznatiji kao pisac i aktivist. Svojim romanom "Istanbul Istanbul", u kojemu progovara o dva paralelna grada, onom koji vidimo i onom podzemnom, stekao je svjetsku slavu. Brojevi koje nam je iznio su šokantni i oni najbolje govore o represiji režima: od 2016. do danas više od 50.000 nastavnika dobilo je otkaz, više od 5000 profesora na sveučilištima i novinara ostalo je bez posla, a u zatvoru su brojni pisci, intelektualci i novinari.

Burhan Sönmez o tome govori bez zadrške i straha, ali i s optimizmom u glasu, što i ne čudi jer je bio žrtvom režima devedesetih, kad je ranjen te je jedva preživio zahvaljujući nizu operacija i skrbi koju je imao u Velikoj Britaniji. Kao odvjetnik, danas gotovo svakodnevno posjećuje pisce u nevolji i pokušava im pomoći.

Sudske i zatvorske kazne su drastične pa i ne čudi što vlada omerta. Za najmanje prekršaje, često i izmišljene, zatvorske kazne kreću se od jednogodišnje do petogodišnje, a iz zatvora se najranije može izaći nakon odsluženja dvije trećine kazne u ne baš najboljim uvjetima.

Nasreću, intelektualci nisu pomiješani s ubojicama. Sönmez priča i o problemima koje imaju nakladnici. Njihova kuća, poznata kao lijevo orijentirana, izdaje između ostalih Foucaulta, zbog kojeg su upravo na sudu izgubili proces, a djelo slavnog francuskog filozofa okarakterizirano je da potiče pervertitstvo. Oni kao nakladnička kuća trenutačno imaju deset slučajeva na sudu za koje vjeruju da će završiti negativno po njih.

Izvan kontrole Erdogan: "Otkinut ću glave svim izdajnicima!"

Boravak u ovoj lijevo orijentiranoj nakladničkoj kući, koja se nalazi blizu palače Topkapi, u četvrti u kojoj su u drugoj polovini 19. stoljeća nastajale novine, izdavači i rađala se ideja moderne Turske, tjera na razmišljanje, ali sam je Burhan izrazito optimističan i duboko vjeruje kako je ovo tek trenutak iz kojega će se Turska probuditi i vratiti Atatürkovim sekularnim idejama.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Uz tu sliku možemo dobiti i sliku uglađene Turske, otvorene, spremne za napredak, pa je tako primjerice na glavnoj istanbulskoj aveniji Istiklal u rujnu prošle godine otvorena monumentalna zgrada posvećena kulturi, književnosti i umjetnosti, a financirala ju je banka Yapi kredi, čije ime nosi i jedna od najstarijih turskih nakladničkih kuća, osnovana 1945., kad je tadašnji vlasnik banke odlučio da dio zarade mora vratiti društvu, a banka to radi do danas.

U impresivnoj modernoj građevini smješteni su uredi nakladnika, dvorana za promocije i koncerte, velika izložbena dvorana, stalna izložba kovanica iz fundusa banke te fascinantna knjižara u kojoj se prodaju samo izdanja Yapi kredija, koja između ostalih uključuju i djela Thomasa Bernharda, Orhana Pamuka, Iana McEwana, Kazura Ishiguroa i mnogih drugih, ali jednako tako i tri časopisa: jedan dvomjesečnik za književnost, jedan posvećen likovnoj umjetnosti, koji također izlazi svakog drugog mjeseca, te onaj posvećen filozofiji, koji izlazi četiri puta godišnje.

Velike vođe Novi imperatori: Došla je era doživotnih predsjednika

Sa stotinjak zaposlenih Yapi kredi već je više od sedamdeset godina jedna od najvažnijih kuća koja je dobrim dijelom uspostavila temelje i moderne turske književnosti. U istoj četvrti Beyoglu, na brdu iznad Galata tornja, nalazi se i većina drugih nakladničkih kuća. Ova četvrt koju su oduvijek nastanjivali stranci nalazi se s druge strane slavnoga mosta koji je tako lijepo opisao Geert Mak u svojoj knjizi "Most".

Od brojnih nakladnika koje smo posjetili zanimljiv je i Hep Kitab, što na turskom znači "uvijek knjige", koji je u dvije godine postojanja postao jedna od najbrže rastućih kompanija. Objavili su 200 knjiga, brojne bestselere, a publici se obraćaju inovativno na internetu putem svih mogućih kanala. Njihov je uspjeh ipak uvjetovan i kapitalom koji stoji iza njih, a dolazi od jedne naftne kompanije iz Azerbajdžana.

Gotovo svi nakladnici koje smo posjetili, pa čak i ljevičarski Ayrıntı, u svojem programu imaju knjige za djecu, što i ne čudi jer je Turska danas jedna od najmlađih europskih nacija. U njihovim programima često se nalaze najraznovrsnije knjige, a oni najveći nakladnici, poput Everesta, koji obuhvaća šest nakladničkih kuća i objavljuje više od 700 knjiga godišnje, često su proizašli iz distributerskih lanaca.

I iako ćete šetajući Istanbulom vidjeti brojne knjižare, većina ih pripada samo jednom lancu koji je upravo ovih dana kupio drugi najveći knjižarski lanac pa ni sami nakladnici ne znaju što ih čeka. Brojne su knjižare koje prodaju samo religijsku literaturu, a nezavisnih gotovo da i nema. Jedna od najboljih nezavisnih knjižara također je smještena u ulici Istiklal i zove se Mefisto.

Doći u Istanbul, a ne posjetiti Muzej nevinosti koji je osnovao Orhan Pamuk nemoguće je ako se bavite književnošću. Ovaj muzej turskoga nobelovca, koji je i otvorio vrata zanimanju za tursku književnost, jedinstveno je mjesto u kojemu se knjiga opredmećuje, u kojemu se priča pripovijeda na još jedan, drugačiji način.

Jedan od naših domaćina, arhitekt i pisac Ertuğ Uçar, između ostaloga i autor impresivne zgrade Yapi kredija, kaže nam da su svi antikvari obožavali Pamuka kad je osmišljavao Muzej i kupovao svakodnevne stvari kako bi ih ondje upotrijebio. Sam Pamuk u svojemu manifestu kaže da misli da budućnost Muzeja pripada osobnim pričama, a te priče najbolje pišu pisci.

Žrtve sultana Ne znaju zašto su optuženi, ali ne smiju se vratiti kući

Stoga je i za upoznavanje Istanbula nužno uzeti romane od kojih će brojni, poput Pamukova "Istanbul, grad sjećanja" ili "Istanbul je bio bajka" Marija Levija biti pouzdaniji i točniji vodič ovim gradom nego ijedan klasični turistički. Podvojenih osjećaja napuštamo Istanbul, grad suprotnosti, grad veličanstvenih priča, velegrad u kojemu se susreću Istok i Zapad, Europa i Azija, grad književnosti i izdavaštva. +

S jedne strane svjesni da raditi pod stalnim pritiskom i strahom od cenzure, a posljedično i autocenzure, nije jednostavno, a s druge znajući da je riječ o zemlji u kojoj se mnoge, i to jako ozbiljne knjige poput ne samo Pamukovih nego i primjerice mladih autora, kao Hakana Gündaya i njegova romana "Još", prodaju u više stotina tisuća primjeraka. Jednako tako nadamo se da će banke i druge megakompanije, slično kao u Turskoj, i kod nas uvidjeti da ima smisla ulagati u knjigu.