Turska je zemlja od sedamdeset milijuna stanovnika, a Istanbul naseljava njih čak sedamnaest milijuna te je grad na Bosporu bez premca najveći grad u Europi. Ovih dana boravio sam u Istanbulu na međunarodnom književnom festivalu ITEF-u, koji u svojem imenu krije i ime najvažnijeg modernog turskog pisca, Ahmeta Hamdija Tanpınara. Sam festival ustanovljen je prije deset godina i do danas je ostao jedini međunarodni književni festival u Turskoj.
U okviru festivala od samih početaka agilna agentica Nermin Mollaoğlu, osnivačica agencije Kalem, koja zastupa niz turskih pisaca, u svijetu organizira fellowship za međunarodne profesionalce – urednike, agente i prevoditelje – čija je svrha da se ostvare kontakti te steknu dodatna znanja o turskom nakladništvu, autorima i knjižarima.
I već prvi brojevi s kojima se susretnemo, iz naše hrvatske perspektive, itekako su impresivni – u Turskoj djeluje gotovo 2000 nakladnika koji svake godine objave više od 60.000 naslova, naklade pojedinih knjiga uistinu su dojmljive, a one najprodavanije često se prodaju u više stotina tisuća primjeraka.
Sama nakladnička scena vibrantna je i promjenjiva, a odlikuju je kao gotovo i sve drugo u Turskoj nevjerojatne razlike, jer kao što uz impozantnu zgradu često stoji potleušica, kao što pokraj parkiranog najnovijeg Jaguara redovito vidite prosjaka, tako je i u izdavaštvu nekoliko velikih moćnih nakladnika, neki s višedesetljetnom tradicijom, drugi su pak tek pokrenuli svoj posao i odmah postali veliki, a s druge strane gomila malih, bez mogućnosti prave distribucije.
U pet istanbulskih dana obišli smo više nakladnika i dobili makar izvanjski pogled na stanje u ovoj industriji u Turskoj, a ono je s jedne strane optimistično, a s druge sasvim crno i besperspektivno. Ono o čemu se tek rijetki usude progovoriti jest politička situacija i pitanje slobode ljudskih prava u današnjoj Turskoj pod Recepom Erdoğanom, koji je od neuspjelog pokušaja vojnog puča 15. srpnja 2016. u zemlju uveo izvanredno stanje i suspendirao ionako manjkavu slobodu.
Jedan od rijetkih intelektualaca koji nam je o tome govorio je pisac Burhan Sönmez, inače urednik u nakladničkoj kući Ayrıntı, ali još poznatiji kao pisac i aktivist. Svojim romanom "Istanbul Istanbul", u kojemu progovara o dva paralelna grada, onom koji vidimo i onom podzemnom, stekao je svjetsku slavu. Brojevi koje nam je iznio su šokantni i oni najbolje govore o represiji režima: od 2016. do danas više od 50.000 nastavnika dobilo je otkaz, više od 5000 profesora na sveučilištima i novinara ostalo je bez posla, a u zatvoru su brojni pisci, intelektualci i novinari.
Burhan Sönmez o tome govori bez zadrške i straha, ali i s optimizmom u glasu, što i ne čudi jer je bio žrtvom režima devedesetih, kad je ranjen te je jedva preživio zahvaljujući nizu operacija i skrbi koju je imao u Velikoj Britaniji. Kao odvjetnik, danas gotovo svakodnevno posjećuje pisce u nevolji i pokušava im pomoći.
Sudske i zatvorske kazne su drastične pa i ne čudi što vlada omerta. Za najmanje prekršaje, često i izmišljene, zatvorske kazne kreću se od jednogodišnje do petogodišnje, a iz zatvora se najranije može izaći nakon odsluženja dvije trećine kazne u ne baš najboljim uvjetima.
Nasreću, intelektualci nisu pomiješani s ubojicama. Sönmez priča i o problemima koje imaju nakladnici. Njihova kuća, poznata kao lijevo orijentirana, izdaje između ostalih Foucaulta, zbog kojeg su upravo na sudu izgubili proces, a djelo slavnog francuskog filozofa okarakterizirano je da potiče pervertitstvo. Oni kao nakladnička kuća trenutačno imaju deset slučajeva na sudu za koje vjeruju da će završiti negativno po njih.
Boravak u ovoj lijevo orijentiranoj nakladničkoj kući, koja se nalazi blizu palače Topkapi, u četvrti u kojoj su u drugoj polovini 19. stoljeća nastajale novine, izdavači i rađala se ideja moderne Turske, tjera na razmišljanje, ali sam je Burhan izrazito optimističan i duboko vjeruje kako je ovo tek trenutak iz kojega će se Turska probuditi i vratiti Atatürkovim sekularnim idejama.
Nastavak na sljedećoj stranici...
