Otvorio je SAD hrvatskom stripu i uskrsnuo 'Star wars'
Oni koji o stripu ne znaju puno, a vole gledati humoristične serije, upućeni su u "Teoriju velikog praska" te strip manijake Sheldona, Leonarda, Raja i Howarda, koji u svojim tridesetim godinama stripove gledaju kao neki na Bibliju. E, pa, i Hrvatska je imala svojeg Sheldona! U Klovićevim dvorima ovih dana pa sve do prosinca može se pogledati zanimljiva izložba iznimno plodnog i crtanju posvećenog autora Edvina Eddyja Biukovića, čija je kratka 15-godišnja karijera iznjedrila svu silu čudesa onodobnog svijeta stripa.
Biuković je rođen 1969. godine, a dok je pohađao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna njegov nevjerojatan talent za strip polagano je izlazio na vidjelo, sve dok nije eksplodirao kroz suradnju s američkom strip scenom, poznatim izdavačima Dark Horse, Caliber Press i Vertigom, odjeljkom famoznog DC Comicsa i jednog od najprominentnijih strip izdavača devedesetih u Americi. Nažalost, Eddyja je snašla grozna sudbina i rano je preminuo od tumora na mozgu.
Iza njega je ostao opus koji doslovce baca na koljena, a sve više mladih stripu naklonjenih umjetnika u Eddyju i danas vidi uzor da ustraju u svojim strip opsesijama. Goran Sudžuka, Eddyjev prijatelj od školskih dana i kolega, jedan je od autora izložbe, uz kustosicu Koraljku Jurčec Kos, te se potrudio da izlože ono najbolje što je izašlo iz Eddyjeva pera.
Mora se naglasiti kako je Edvin Biuković, prema riječima Gorana Sudžuke, u školi bio prosječan učenik, kampanjac kao mnogi od nas, ali njegova opsesija stripovima i crtanje vrlo rano su izbili na vidjelo. Eddy je svoje uzore vidio u članovima Novog kvadrata, skupini strip crtača koji su se sedamdesetih i osamdesetih okupljali oko Poleta.
Naginjali su kao družba francuskim i talijanskim utjecajima, a u Igoru Kordeju, Krešimiru Zimoniću i Jošku Marušiću pronašao je Eddy vlastitu inspiraciju koja ga je gonila da stvori enormnu količinu dovršenih i nedovršenih stripova, skica, tabli i crtežića koje je neprestano stvarao dok bi čekao nekoga na kavi ili dok je razgovarao telefonom. Goran Sudžuka govori kako je Eddy po mnogočemu bio izuzetak u svijetu stripa, posebno po tome što se mnogo mladih crtača ne usudi odmah posegnuti za tušem, nego se okušava u olovci.
Ali Eddy je vrlo rano pronašao odvažnost da skice pretvori u punokrvne primjerke stripa. Možda je suvišno reći da je Eddy osamdesetih bio pravi pop kulturnjak, što će reći da je uživao u svim filmskim i glazbenim novitetima onoga doba. Znanstvena-fantastika i ratne teme, ali ne na militantan način, zaokupljale su ga više od svega.
Stoga se možda ne može ni u riječi pretočiti oduševljenje ponudom da za američkog izdavača adaptira roman "The Last Command" Timothyja Zahna, službenog nastavka trilogije "Star Wars". Svu Eddyjevu umjetnost revno su prikupljali i čuvali njegovi roditelji, a nakon njihove smrti o crtežima se nastavio brinuti Eddyjev bratić, zahvaljujući kome je ova izložba i omogućena. Saznajem da su roditelji jako poticali Eddyja u njegovu crtanju.
To tako bude valjda kad netko mlad poput njega od početaka iskazuje neizreciv poriv, želju i talent za umjetnošću. I točno na Eddyjev 18. rođendan objavljen mu je prvi strip u reviji Patak. Riječ je o četverostraničnom stripu "Dokaz", a sama objava značila je da se prometnuo u profesionalne vode, koliko god su honorari bili simbolični i zanemarivi.
"Moram reći da su Eddyjevi roditelji bili puno više uzbuđeni nego on sam zato što bi tad prošlo dosta vremena od završetka stripa do njegove objave pa je u vrijeme objavljivanja 'Dokaza' Eddy već radio na nečemu novome", govori mi Goran Sudžuka, najbliskiji mu prijatelj. Zanimljivo je zapravo kako je Biuković sam istraživao stilove i autore stripa. Recimo, u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna nije postojao predmet vezan uz strip.
Bilo je crtanja, da. I grafike. I govori Sudžuka da bi Eddy znao ponekad donijeti svoje stripove profesorima koji bi to i prokomentirali, ali dalje se od toga nije zbivalo. Sve dok Eddy nije došao do Igora Kordeja koji mu je, ispostavilo se, bio susjed i od kojeg je primio daljnja ohrabrenja za svoj rad.
Primjerice, skupina Novi kvadrat utjecala je na njega na način da je pjesmu Paula Hardcastle "19" pretočio u dvostranični strip pod istim imenom, baš kao što je i Novi kvadrat često uzimao songove za predloške svojih uradaka. Zanimljivo je da je Eddy Biuković bio izvjestan maturantski pionir: maturirao je sa stripom kao maturalnom radnjom, a Sudžuka se ne sjeća da je dugo itko poslije njega to napravio u školi koja nije imala predmet vezan za strip.
Ali, da, kultura osamdesetih uvelike je tesala Eddyjeve stripovske preokupacije. Od filmova kao što su "Blade Runner", "Star Wars", "Full Metal Jacket", "The Deer Hunter", glazbe kao što su The Smiths i njihov pjevač Morrisey (kojega je Eddy čak i ovjekovječio na papiru!), hip-hop glazbe i povijesti Vijetnamskog rata - sve je to utisnuto u Eddyjev izričaj. Zanimljivo je kako ga je zadesilo služenje vojnog roka, čime nikako nije bio zadovoljan, prepričava mi Goran Sudžuka, ali je i tu poziciju iskoristio najbolje što je mogao.
Naime, vojsku je služio u Gornjem Milanovcu, u kojemu je bilo sjedište Dečjih novina, poznatog jugoslavenskog izdavača, a Eddy je odmah s njima uspostavio suradnju. Bila je riječ o projektu "Glad", koji je trebao izaći na 48 stranica, uz scenarij Darka Macana, s kojim je tad već Eddy Biuković dugo, uspješno i plodno surađivao, ali sve je ostalo nedovršeno.
Pitam stoga Gorana Sudžuka po čemu je to Eddy kao umjetnik bio toliko intrigantan, toliko upamćen da mnoge današnje generacije, koje su bile djeca u vrijeme dok je Eddy harao scenom, u njemu vide veliki uzor i poticaj da krenu u strip vode.
"Eddy je bio jako raznovrstan i u tome je bio jedinstven. Ali mislim da ono što njega izdvaja je pričanje priče, ono što Amerikanci zovu 'storytelling', a to je osnovna stvar u stripu. Koliko god crtež može biti jednostavan ili bogat, pričanje priče je najvažnije. U tome je Eddy bio briljantan i bolji od svih ostalih. A uz to, još je bio i sjajan crtač koji bi fantastično karakterizirao likove, dao im životnost, izraze lica, grimase, gestikulaciju... Osim toga, od starijih smo naučili da je za strip važna scena, odjeća, pozadina, da sve bude uvjerljivo i dokumentirano."
Eddy je bio takav umjetnik kojemu je pošlo za rukom da u svim segmentima crtanja stripa bude uvjerljiv, dosljedan, da briljira. Stoga ni ne čudi da je uspješno surađivao s njemačkom i francuskom strip scenom. Za njemačkog izdavača Gespenster napravio je niz stripova, serijal kratkih priča nazvan "Citati", jer je svaka od njih obrađivala neki film ili književno djelo. Kasnije je taj strip album "Citati" bio zaslužan što su Darko Macan i Eddy Biuković upali na američko tržište te se probili "preko bare".
Svi oni podsjećaju na kultnu "Zonu sumraka", a scene su 19-stoljetni London, barokni Beč, Drugi svjetski rat... U svima njima prevladava Eddyjeva vještina dočaravanja širokog raspona emocija. A nakon što su taj album "Citati" poslali američkom Dark Horseu, nakon nekog vremena Eddy je dobio nagradu "Russ Manning" na Comic Conu u San Diegu za najboljeg mladog crtača, i to nakon što je nacrtao svoj najbolji, najvažniji i najupečatljiviji strip "Grendel Tales", koji je kolorirao Matt Holligsworth.
"Grendel Tales" se pretvorio u pravo remek-djelo, i po prodaji i po kritikama, a Eddy je napokon dobivao pravi novac za svoj umjetnički rad. "Kad se zna kakav je bio njihov prijedlog za Amerikance, onda nije više ni čudan sav taj silan uspjeh koji je nastao poslije, a nije ni čudno da je urednica Diana Schutz u tome prepoznala potencijal. Ne znači to da bi onaj tko bi poslao svoj rad na taj natječaj prošao jednako i dobio isti tretman kao Eddy i Darko, ali njih dvojica su postigli nešto izuzetno važno i veliko."
Iako je rečeno da su ratne teme preokupirale Edvina Biukovića, poput Vijetnamskog rata ili filmova koji govore o ratu na ovaj ili onaj način, Goran Sudžuka me upozorava da Eddy nipošto na rat nije gledao kroz prizmu militantnosti.
"On je uvijek imao jasnu poruku u ratnim pričama. Recimo, jedan strip koji je sam pisao i crtao, jer nije puno sam pisao zato što je rano upoznao Darka Macana, je 'Ticina priča'. To je strip na tri strane i priča o dječaku Tici, prema ptici, koji živi u opkoljenom Sarajevu. To je prekrasan strip koji je također izašao u Patku i tu se točno vidi prava Eddyjeva reakcija na rat", govori mi Goran Sudžuka.
S obzirom na to da je ovakav talent i ovakva predanost morala izaći iz posebne osobe, zanimalo me kako su drugi doživljavali Eddyja dok je bio živ? Kakav je dojam ostavljao među ljudima?
"Ja sam mu bio jedan od najbližih prijatelja jer smo se vrlo rano počeli družiti te sam ga doživljavao kao poprilično veselog i strastvenog. Kad bi se veselio, jako bi se veselio. Kad bi se živcirao, jako bi se živcirao. A živcirao se oko mnogo stvari, posebno oko loše napravljenih stripova i filmova. Živciralo bi ga i ono što bi prepoznao kao nepravdu. Inače je bio jako druželjubiva osoba s jako puno žara", prepričava mi Sudžuka sjećanje na velikog prijatelja.
Volio je, kaže, sve nove ljude koji su mu ulazili u život. "Ali najmanje je volio biti sam. Sigurno je kao dijete proveo užasno puno vremena u samoći crtajući, iako se stigao baviti i mnogim drugim stvarima. Ali recimo, u našim dvadesetim godinama počeli smo nakon srednje škole raditi u Zagreb filmu, u kojemu i jest i nije bilo posla u animaciji. Ali bili smo tamo i kad nije bilo posla, u slučaju da se pojavi posao pa da budemo na licu mjesta. Mi smo tamo gotovo imali studio u kojemu smo, kad nismo radili animirane filmove, crtali stripove", govori nam Sudžuka.
Govori da se ta navika crtanja u društva nekako protegnula i na budućnost, jer nakon što je Eddy sklopio posao s Amerikancima, iznajmio je svoj stan pa su onda išli crtati kod njega. Činjenica je da je gomila Eddyjevih stripova ostala nedovršena i pitanje koje mi se nametnulo jest je li ga to mučilo, ali Goran Sudžuka me razuvjerava i govori da su to bili uglavnom rani pokušaji, a nakon što je radio "Koka" prema Ivanu Kušanu i "Grendel Tales" za Ameriku, sve je to postala neka osobna povijest nakon koje su došle važnije i značajnije stvari.
"Vjerojatno je to neki klišej, ali njemu je najomiljeniji strip uvijek bio onaj na kojemu je trenutačno radio. Jer već sljedeći je morao biti bolji od prijašnjeg", prisjeća se njegov prijatelj. Nažalost, Eddyja je snašla iznenadna smrt koju nitko nije očekivao. Dva tjedna su ga mučile učestale glavobolje, ali nitko tome nije pridavao pozornost. To je pripisivao silnom stresu oko rokova i cjelonoćnom crtanju.
"Bio je kod prijatelja kad mu je pozlilo i kad se srušio. Odveli su ga u bolnicu na pretrage, ali od tog trenutka više nije bio svoj. U bolnici je proveo jako kratko, možda dva tjedna. Dijagnosticirali su mu tumor na mozgu i vodili ga na operaciju, ali mu je srce popustilo", prisjeća se prijatelj Goran.
Kaže kako se većine stvari baš ni ne sjeća iz tog perioda jer su mu ti dani i događaji izrazito traumatični. Iza Eddyja je ostala 15-godišnja izuzetno plodna i stripovski raznovrsna karijera, a nitko ne može znati do kojih bi ga umjetničkih zvijezda njegov talent odveo da mu se život nije ugasio tako naglo i previše, previše rano. Stoga ni ne čudi što su mu se prijatelji i poznanici te Klovićevi dvori odlučili odužiti velikom retrospektivom u kojoj će biti izložen tek dio Eddyjevih radova jer je njegov opus golem.
Bilo je teško i odabrati ovo što se može vidjeti u muzeju, a konačan izbor napravila je kustosica Koraljka Jurčec Kos, koja je već prije radila izložbe klasičnih hrvatskih strip crtača, poput Žarka Bekera i Andrije Maurovića. Sama ideja o izložbi potekla je od Edvina Salihovića, imenjaka i prijatelja Edvina Eddyja Biukovića, velikog zaljubljenika u stripove i kolekcionara koji je otvorio i zanimljivu prodavaonicu stripova u Zagrebu.
Zahvaljujući ovoj inicijativi, od 26. listopada pa sve do prosinca, posjetitelji i svi zaljubljenici u stripovsku umjetnosti mogu otići razgledati crteže, skice, table i ilustracije velikana stripa Eddyja Biukovića, popratiti razvoj njegova neviđenog talenta i žara koji je začet negdje u ranom djetinjstvu, a kulminirao izrazito profesionalnim suradnjama s američkim stripovskim facama.
Bilo da je riječ o ranim stripovima, kao što je "Kunić", u kojemu odaje počast Španjolcu Alfonsu Fontu, nedovršenom "Waterloom", koji je nastao u prvom razredu srednje, kad je Eddy pohađao tečaj stripa u Likovnom centru na Rokovu perivoju ili pak o "A prayer to the Sun", njegovu posljednjem stripu koji je dovršio umjesto njega Goran Sudžuka i koji bez dijaloga poetično niže slike iz povijesti civilizacije (i koji je bio dogovoren za američkog izdavača Vertigo), svaki posjetitelj shvatit će da se pred njim nalaze radovi izuzetno vještih ruku kojima je Hrvatska bila odviše mala zemlja za neprijeporan talent.
Na ovaj način, putem ove retrospektive, Eddyju se odaje počast za svu njegovu strast s kojom je stvarao i za sve veselje koje je unosio među svoje prijatelje.