Prvi se nazvao "Duce", a onda mu je Mussolini ukrao "izum"
Sjećate li se Tylera Durdena?
Taj anarhični id "potrošačkog društva" s licem Brada Pitta u ulozi karizmatičnog fajtera iz filmskoga klasika "Klub boraca" vodio nas je na utrku oko olimpijskog stadiona ljudskih strasti, simbolički pokazujući što se dogodi kad anarhizam počne gristi vlastiti rep, a utopija slobode degenerira u kult nasilne diktature.
Film Davida Finchera, baš kao i istoimeni roman Chucka Palahniuka, kroz godine je, s manje ili više otpora, tumačen i kao dekonstrukcija fašizma, sa svim postavkama izvornih fašističkih fantazija: glorifikacija muškosti, nasilja, volje, iracionalnosti, akcije i nihilizma.
Gabriele D'Annunzio imao je mišiće i sljedbeništvo Tylera Durdena, pa čak i svoj "fight club"; nekoliko njih, recimo to tako, uključujući jedan svjetski rat, u kojem je neuspješno pokušavao umrijeti, a onda i vlastitu kvazidržavu, "igračku" na hrvatskom Kvarneru, kojoj se posvetio s 56 godina, u potrazi za novim uzbuđenjima i pažnjom. Talijanska uprava za Kvarner, D'Annunzijeva korporativna država, nastala je 1919. u Rijeci i održala se više od godinu dana.
Talijanska uprava za Kvarner je na zastavi imala upravo zmiju koja grize vlastiti rep, a moto države "Qvis contra nos?" D'Annunzio je posudio od stare latinske izreke: "Si Deus pro nobis quis contra nos?"
"Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?". Na stranu što je D'Annunzio, kao i svi istaknuti radikali njegova doba - socijalisti, anarhisti i fašisti - bio vatreni ateist, koji je jednom čak pisao: "Ako Bog uopće postoji, on je zločinac ili imbecil koji je stvorio čovječanstvo kako bi se zabavljao gledajući nas dok patimo."
Riječki "klub boraca" imao je i poseban soundtrack. Gostovanje Artura Toscaninija s orkestrom ostalo je zapamćeno kao poprište sulude ceremonijalne bitke koju je D'Annunzio organizirao u čast gostima, s čak 4000 svojih vojnika. U lažnoj borbi korištene su prave granate. U konačnici ozlijeđeno je više od sto vojnika, kao i pet glazbenika koji su s ostatkom orkestra bili nedužni upleteni u - pa, orkestrirani kaos.
Comandante D'Annunzio objasnio je da se njegovi legionari moraju boriti jedni s drugima jer su umorni od čekanja bitke. Ukratko, Tyler Durden može se pokriti ušima. Možda nije bio Brad Pitt - štoviše, bio je nizak, ćelav, krezub, tih i feminiziran - ali je slovio za nezaustavljivog ljubavnika. Do te mjere da se katkad činilo kako su politika i ratništvo zapravo hobiji full time ženskaroša. Pridodajte tome njegova literarna postignuća i sklonost manijakalnoj proizvodnji skandala i jasno je da je D'Annunzio iznimno složena povijesna pojava.
U našim krajevima uglavnom dobro pometena pod tepih, dok se u Italiji autobusi puni školske djece svakodnevno parkiraju u dvorište Vittorialea, "fašističkog lunaparka", kako mediji vole tepati imanju na kojem je D'Annunzio živio nakon riječke avanture, a koje sadrži labirint ekstravagantnih soba u centralnoj vili, groblje pasa, amfiteatar, podmornicu i pravi pravcati ratni brod dovučen na vrh brda. Pri obilasku imanja službeni audiovodič spominje riječ "fašizam" samo jednom.
Na kraju krajeva, D'Annunzio nikad nije bio fašist, a s političke scene nestao je upravo dolaskom fašista na vlast, kad se povukao u mir pokraj jezera Garda. D'Annunzio je kao političar jedno vrijeme sjedio sa socijalistima u parlamentu (doduše, prvenstveno da šokira i iritira sve koji su mislili da ga mogu uklopiti u bilo koji kolektiv), a Lenjin mu je darovao zdjelu kavijara i nazvao ga "jedinim revolucionarom u Europi".
"Ja sam iznad lijevog i desnog, iznad dobra i zla", govorio je D'Annunzio. Nikad se nije deklarirao kao fašist iako ga povijest naziva duhovnim kreatorom i "kumom fašizma".
Ne bez razloga. Njegova vladavina Rijekom doslovno je postala priručnik za prve dane Mussolinijeve vladavine Italijom. D'Annunzio je u Rijeci izgradio takav kult ličnosti da je riječki biskup upozorio kako masa napušta Isusa i odlazi Comandanteu, koji se upravo u riječkoj katedrali svetog Vida proglasio Duceom - titulu mu je kasnije "ukrao" Mussolini.
Kao i većinu ostalog arsenala: komunikaciju s balkona i pretvaranje političkih govora u koncertne spektakle; ritualizirano nasilje crnih uniformi, vojne parade pretvorene u sakralne karnevale, kult mladosti koji je mutirao u ozakonjenu delinkvenciju, maltretiranje etničkih manjina, beskonačne procesije i festivale u čast voljenom vođi…
Iako su se Mussolini i D'Annunzio sukobljavali u bitnim stvarima, obojica su govorili o novoj Italiji i novom svijetu. Svoje zemljake pokušali su preobraziti u herojske likove propovijedajući nasilje i imperijalizam. Pored estetike i političkog teatra, D'Annunzio je tako definirao i "duhovne" potporne stupove fašizma, proglasivši herojstvo religijom, poganski erotizirajući nasilje s romantičnom dekadencijom samljevenom u blenderu androgine futurističke moderne.
Fašizam je iznikao iz "rovokracije", kako je Mussolini nazivao vladavinu onih koji su prošli pakao rovovskog ratovanja; iz uvjerenja da su Talijani predodređeni da žive Put heroja - neki više, neki manje, a D'Annunzio svakako. Kao mladi pjesnik zaluđen vlastitim genijem, prezirao je vojsku: "Moj najgori neprijatelj ne bi mogao zamisliti žešće i nehumanije mučenje", pisao je u privatnim pismima lamentirajući nad besmislom vojničkog života.
Prvi svjetski rat trajao je već pet mjeseci, a D'Annunzio se odmarao u Parizu, izrađivao parfeme, učio puhati staklo i trošio novac na visoku modu za svoje pse. Kad je potrošio ušteđevinu, morao se vratiti kući, a najbolji način da izbjegne plaćanje duga zbog kojeg je pobjegao jest pretvoriti se u nacionalnog junaka. U svibnju 1915., pet godina nakon egzila, vratio se u rodnu zemlju kao mesija. Nitko drugi nije bio dostojan zadatka, smatrao je D'Annunzio pa se jednostavno nazvao - "nužnim herojem".
Joseph Campbell, stručnjak za religiju i mitologije te kreator koncepta Puta ratnika, jednom je objasnio: "Heroj žrtvuje sebe za nešto – u tome leži moralnost heroizma. Naravno, gledano iz neke druge perspektive, moglo bi se reći da ideja zbog koje se žrtvovao nije bila nešto vrijedno poštovanja. No to je samo sud donesen iz te druge perspektive, koji ne narušava osnovnu ideju heroizma kojom je djelo izvršeno".
Drugim riječima, D'Annunzio je možda i bio narcisoidni sociopat, ali je uistinu bio i heroj, vječno sanjajući o herojskoj smrti.
"Granice hrabrosti? Ne postoje granice hrabrosti", tvrdio je. Herojstvo je nazivao "religijom rizika".
U Vittorialeu i danas postoji prostorija ispunjena simbolima različitih svjetskih religija. Uz spomen pet smrtnih grijeha - dva je D'Annunzio izbacio s popisa, požudu i pohlepu - između budističkih i kršćanskih relikvija smjestio se i upravljač broda u kojem je 1930. stradao sir Henry Segrave pokušavajući oboriti brzinski rekord na jezeru Windermere u Engleskoj, kao i umjetnine oštećene tijekom Krvavog Božića 1920., kad su talijanske granate otjerale D'Annunzija iz Rijeke.
Sveti predmeti "religije rizika". Iz Francuske je nekoliko puta posjetio frontu kao celebrity promatrač. Tamo je vidio trupla vojnika naslagana na hrpe u skupinama od deset pa je oduševljeno pisao kako ga je taj prizor podsjećao na simbol s rimskih novčića - fascio. Tek kasnije fašisti će taj simbol učiniti svojim.
Herojstvo i kult žrtvovanja sama su srž fašističke ideje, opsesija nasiljem i smrću, gotovo seksualno, erotsko divljenje smrti. Stavimo li to u povijesni kontekst, generacija koja je prošla kaos rata susrela je naslijeđe umjetničke dekadencije, neku vrstu dark/goth/emo subkulture koja je dominirala literaturom i teatrom u fin de siecleu pa stvorila čudovište koje je smrt koristilo kao muzu.
D'Annunzio je o smrti pisao sa strašću ravnom pisanju o ljubavi i seksu; u autobiografiji "Libro segreto" govori o svojem djetinjstvu kao o "studiji smrti", u zapisima iz rata otvoreno se nada da su njegovi nestali prijatelji poginuli, a optužuje ga se da je slao ljude u samoubilačke misije samo zato da stvori mučenike. Giovanni Randaccio bio je D'Annunzijev časnik koji je poginuo tijekom bitke za Duino Caste, dvorac iz 14. stoljeća smješten u blizini Trsta.
U napad ga je, unatoč nikakvim izgledima za uspjeh, poslao D'Annunzio, a iako ne postoji dokaz da je riječ o namjernom žrtvovanju, činjenica jest da je ovaj apsurdni masakr pretvoren u legendu, a Randaccio u mučenika. D'Annunzio je želio da se njegova zastava vijori na dvorcu i bude vidljiva iz Trsta, ali na kraju je prekrila Randaccijevo mrtvo tijelo i upila njegovu krv pa se koristila kao politička relikvija.
U fašizmu, pisao je Umberto Eco, svi se educiraju da postanu heroji. "Herojstvo je norma", piše Eco, "Taj kult herojstva je isključivo povezan s kultom smrti." D'Annunzio je oduševljeno zazivao natapanje tla krvlju mladih kako bi se iz njega uzdigla nova Italija. A ako krv mladosti ne bude dovoljna, ponudio je i vlastitu. U rat je otišao s 52 godine, kao konjički časnik, a sudjelovao je u mornaričkim akcijama i zračnim napadima.
Bacao je letke na Beč, a osim što je dva puta u jednom danu bombardirao Trst (prvo lecima pa onda i bombama), predvodio je ponoćne juriše na austrijske rovove, naoružan samo nožem i pištoljem. U kolovozu 1917. služio je na ratnim brodovima na Jadranu te dignuo u zrak torpedni čamac u Bakarskom zaljevu. Bio je u teškim bitkama u planinama uz rijeku Timavo, preživio pad aviona, ali je mjesecima morao ležati u zatamnjenoj prostoriji. Na kraju je izgubio oko.
Iako je ideja o pripojenju Rijeke Italiji bila omanja poslijeratna iredentistička opsesija, D'Annunzio je shvatio da je riječ o novoj prilici da bude heroj. Puške i bodeži ardita na riječkim ulicama pomogli su mu u misiji. Arditi ("smjeli") bili su elitni odredi talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu, zaduženi za planinske juriše s oštricom u zubima.
Ardit, pisac i futurist Mario Carli opisao ih je kao "futuriste rata, avangardu razuzdanu i na sve spremnu, snagu žustru i radosnu u dobi od dvadeset godina, mladost koja baca bombe zviždučući pri tome uspomene iz varijetea". Na izgradnji nove političke tvorevine radili su socijalisti, anarhisti, sindikalisti i nova skupina koja se u Italiji tek počela nazivati fašistima. Socijalisti i fašisti postali su smrtni neprijatelji doslovno nekoliko mjeseci nakon marša na Rijeku.
D'Annunzio im se do tada jednako divio kao "doktrinama energije i volje", a Rijeku je vidio kao pomirbu svih ekstrema, svojevrsno igralište subkultura, sjecište rubnih društvenih i političkih ideja ere, utočište za sve revolucionare, frikove i otpadnike. Talijanska uprava za Kvarner udomila je američke novinare i japanske pjesnike, belgijske pisce i talijanske biznismene.
Glavni financijaš riječke avanture bio je tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, Židov i vatreni fašist od najranijih dana, iako se 1938. godine zbog rasnih zakona morao povući iz javnog života, pa se tijekom rata preobratio na katoličanstvo. Velik broj ranih fašista bili su Židovi i u tome, gledano u povijesnom kontekstu, nema ničeg čudnoga.
Potlačeni u Papinskoj državi podržavali su borbu za talijansku nezavisnost, pa krajem 19. st. dočekali Giuseppea Garibaldija kao osloboditelja, koji im je omogućio reintegraciju u talijansko društvo i sudjelovanje u vlasti. U novom ultranacionalizmu, kao i mnogi drugi, vidjeli su kontinuitet Garibaldijeve politike pa zdušno podržavali rani fašizam, tad još modernistički revolucionarni pokret usmjeren protiv Crkve, kapitalizma, demokracije i tradicionalne države.
Žrtve državnog antisemitizma ponovno postaju 1938. godine. Novac koji je osigurao židov potrošio je homoseksualac Guido Keller, drugi čovjek Rijeke, s titulom tajnika za akciju. Keller je bio glavni operativac marša na Rijeku; s nekoliko ardita ukrao je 26 kamiona iz skladišta u Palmanovi i nakrcao ih vojnicima. Keller je posebna priča, dostojna vlastitog feljtona; pilot, švicarski barun i otvoreni gay te organizator velikih vojnih akcija i gradskih orgija, uistinu je jedinstvena stavka u cijeloj riječkoj epizodi.
Dolazi iz švicarske aristokratske obitelji, rođen u Milanu, a proslavio se kao pilot koji je neprijatelje izazivao na osobne dvoboje u zraku; nikad nije navlačio pilotsku jaknu, samo skupo odijelo s dugim šalom i mašnicom na vrhu, a na glavi je umjesto kacige imao fes. U zraku bi katkad čitao knjigu, nonšalantno pilotirajući konopcem. Kao živa epizoda "Montyja Pythona", umjesto ordenja nosio je zašivenu prepariranu papigu na prsima, iz čistog prezira prema vojnom establišmentu.
Vegetarijanac, znao se hraniti sakupljanjem bilja po brdima oko Rijeke. Nudist, u more je ulazio isključivo gol. Vodio je skupinu Yoga, Zajednicu slobodnih duhova koja teži savršenstvu, a koja se u starom dijelu grada skupljala ispod smokvina drveta, debatirajući o slobodnoj ljubavi i ukidanju novca. Opisivali su je kao mješavinu političkoga kluba i ulične bande. Yoga nije imala veze s jogom - Kelleru se jednostavno svidjelo ime i tibetanska svastika koju je koristio kao simbol.
Sjedište zajednice bilo je u tadašnjem hotelu Europa, današnjoj zgradi Ureda državne uprave na Korzu. Organizirali su gradska slavlja i zapravo štitili D'Annunzija od konzervativnih i umjerenjačkih elemenata koji su se počeli sakupljati oko njega. Keller je predstavljao struju revolucionarnih anarhista, osobenjaka i mrzitelja reda i tradicije. Bio je Tyler Durden, čak i više od D'Annunzija.
Keller si je dao truda organizirati grupu mladih vojnika koju je nazvao Očajnici (La Disperata), odred koji je marširao gradom u kratkim hlačama, pjevajući pjesme u toplesu. Noću su se na Turniću ozljeđivali vježbajući s pravim mecima i bombama. Talijanski pisac Giovanni Comisso, koji je bio s D'Annunzijem u Rijeci, opisao ih je kao "vojnike smrti", nestrpljive, okrutne i cinične mladiće koji su "boja pobune i slobode".
Slogan im je bio "Me ne frego" ("Boli me briga"), koji su kasnije usvojili talijanski fašisti. Fašisti su imali svoje Disperate, "Očajnike", koji su se dvije godine kasnije, u lipnju 1921. pojavili u Firenci. Keller je utjecao i na stvaranje Ustava Talijanske uprave za Kvarner (Carta del Carnaro), možda najmodernijeg ustava tog doba. Službeni koautor Ustava bio je anarhosindikalist Alceste De Mabris, koji je napisao većinu osnovnih ideja ovog radikalno modernog dokumenta; garantirao je slobodu svim religijama, kao i ateizmu.
Jamčila se i ravnopravnost spolova - žene su u dominantnom muškom, vojničkom društvu imale jednaka prava, uključujući pravo glasa, a svi građani socijalnu i zdravstvenu zaštitu te staračku skrb. D'Annunzio je svoje obožavanje glazbe također ubacio u Ustav. Pomagao mu je i belgijski novinar poljsko-rusko-židovskog podrijetla Leon Kochnitzky. U Rijeku je stigao napisati reportažu, a ostao gotovo cijelo vrijeme D'Annunzijeve vladavine, kao njegov bliski prijatelj te autor ideje organiziranja Anti-Lige naroda.
Liga je pozivala na savez Arapa, Iraca i palestinskih Židova, kako bi se zajedno oduprli kolonijalnim silama, kao i sve potlačene na svijetu, uključujući crnce iz SAD-a. D'Annunzio se ipak potrudio biti glavna zvijezda showa, od prvog trenutka, kad je 2. rujna 1919. godine ušao u Rijeku. Iako je jedva stajao od visoke temperature izazvane gripom, dovezao se u crvenom Fiatu 501, toliko nakrcanom cvijećem da se izgubio među laticama.
Kad je krenuo put Rijeke, društvo mu je pravilo 186 pobunjenika talijanske vojske; u grad je ušao s njih 2000. Prvi potez bio je dekapitirati dvoglavog orla na gradskom tornju, simbol Rijeke koji je D'Annunzijeve vojnike previše podsjećao na Habsburgovce. Stoga su, stigavši u grad, najprije odrezali jednu orlovu glavu i zamijenili je talijanskom zastavom.
Stotinjak godina smatralo se da je glava uništena, ali potpisnik ovog teksta osobno ju je ugledao prikovanu na zidu dvorišta Vittorialea, nedugo nakon što ju je tamo otkrio zaposlenik i znanstvenik Federico Simonelli. Iz daljine izgledala je kao crna mrlja na zidu. Glava orla dijeli isti prostor s mnogim drugim komadima ratnog plijena iz Zadra, Splita, Solina…, hrvatskih gradova koje su opelješili fašisti.
Ni D'Annunzio nije previše štedio Hrvate, koji su u Rijeci bili građani drugog reda, nerijetko žrtve nasilja talijanskih susjeda. Ipak, u takvoj poremećenoj etničkoj klimi D'Annunzio je razvijao svoju utopiju strasti. Na trgu su paradirale naoružane žene u večernjim haljinama, družili se dezerteri i veterani, a usluge nudili dileri i prostitutke (navodno najjeftinije u tadašnjoj Europi). Nezaobilazan modni dodatak bila je mala zlatna kutija puna kokaina koja se nosila u džepu prsluka.
Stil je bio sve. Svaki vojnik nosio je drukčiju uniformu, koju je sam dizajnirao; neki su imali duge brade, a neki brijali glave da budu ćelavi poput svog zapovjednika; svi su imali rimski bodež, a većina ih je nosila plašteve, pera i lepršave crne kravate. Rijeka je privlačila aristokratske pozere, tinejdžere koji su pobjegli od kuće, pjesnike i ljubitelje poezije iz cijelog zapadnog svijeta. Bilo je to nešto kao kalifornijski Haight-Ashbury iz 1968., no ove hipije jednako je zanimao rat koliko i vođenje ljubavi.
Rijeka je bila atrakcija, non-stop ulični teatar; svakodnevne pjesme i plesovi, rakete, vatrometi i govori… Hoteli su bili prepuni novinara kao i špijuna iz svake europske zemlje. Hrvatima, pak, nije bilo do slavlja. D'Annunzio je prvi put Rijeku posjetio 1907. kako bi čitao svoju nacionalističku dramu "La nave" ("Brod") i već tad je Janko Polić Kamov, hrvatski pjesnik i dramatičar, zaključio da je talijanski pjesnik "tašt" i "slaba karaktera", nazivajući ga mrziteljem Hrvata, umišljenim i doslovno luđakom.
"Moralno je čuvstvo nadomjestio estetskim", pisao je Kamov, pogađajući u samu srž: D'Annunzio je prije dolaska u Rijeku razvijao političku karijeru na domaćem terenu, gdje je trijumfirao pod platformom Poezije politike i provodio ideologiju Ljepote. Kolikoj se količini razuma možete nadati u jednom takvom paketu?
Nastavlja se...