Nije jednostavno započeti priču o Vladimiru Mićkoviću, akademskom kiparu i slikaru, koji se već deset godina ozbiljnije bavi pjevanjem te kojeg je i Amira Medunjanin u nekoliko navrata nazvala najljepšim glasom Balkana. Nije jednostavno zato što se radi o svestranom umjetniku koji radi u tri medija i koji je svoj izričaj, barem što se tiče muzike, našao u sferi zaboravljenih tradicionalnih pjesama, kojima daje pečat vlastite osobnosti.

Vladimir već godinama istražuje naslijeđe bosanskih Sefarda koji su se na područje Balkana doselili u 15. stoljeću i svojom prisutnošću obogatili kulturu ovih prostora, veliki je poznavatelj sevdalinki, a odnedavno se može pohvaliti i albumom "Riva degli Schiavoni", koji donosi novi pogled na tradicionalne dalmatinske pjesme.

Album okuplja brojne muzičare s područja Balkana, a pjesmama dominira Vladimirov sanjivi sopran koji cijelom albumu daje lirski pečat. Kao da slušate nešto što nije s ovog svijeta, a opet vam je tako blisko. Kao da ste ušetali u ljetno mediteransko predvečerje, koje vam nosnice ispunjava mirisom ružmarina i morskom solju, a u misli vam se smjestila neka neobjašnjiva vedrina.

Voljeli ili ne voljeli klapske pjesme, tako nekako biste mogli doživjeti prvi album skupine Vladimir & Kalafat, na kojemu, među ostalim, možete čuti instrumente poput bisernice, orgulja ili arapske lutnje. No impresivna muzika koju Vladimir stvara seže nešto dalje u prošlost, kad je na scenu stupio s bendom Arkul. Dva albuma, "L’amor" i "Il Bastidor", koja je snimio u suradnji s gitaristom Attilom Aksojom, pravo su čudo.

Stare sefardske pjesme pjevaju na ladinu, a jednom prilikom nastupili su i s čuvenom pjevačicom i skladateljicom Flory Jagodom, rođenom Sarajkom, koja je pred nacističkom okupacijom 1941. pobjegla u Ameriku, a koju je Vladimirovo osjećajno pjevanje vratilo u predratnu Bosnu.

"Ove godine će biti deset godina kako sam počeo ozbiljno pjevati, a počeo sam s albumom sefardske muzike koji sam snimio s 2008. na 2009. godinu. Pa je onda izišao drugi album, iza čega je uslijedilo mnogo poznanstava, dopisivanja s rabinima, istraživanje cijele kulture", otkriva Vladimir.

Amira Medunjanin 'Sevdah je ono kad babo pjeva i plače u isto vrijeme, a dobro mu je'

Riječ kalafat (tal. Calafato) inače označava brodara, majstora koji brodu daje završni pečat u gradnji, a u povijesti su najvještiji venecijanski kalafati dolazili upravo iz Dalmacije, gdje su ih nazivali Schiavoni, što u doslovnom prijevodu znači Slaveni. Ansambl Kalafat je utemeljio u Mostaru s Gabrijelom Prusinom i Markom Jakovljevićem iz Mostar Sevdah Reuniona te svojim bivšim učenikom iz Izraela, Urijem Bermanom, koji je u to vrijeme boravio u Mostaru.

Njima je prvima otvorio dušu kakvu muziku želi raditi, a uz njih je napravio i prve korake. Uz ovu četvorku, svoj doprinos dali su Boško Jović na gitari, Dino Šukalo na mandolini, Meho Radoović na klarinetu, Ivan Sušac na trubi, Jadranko Kereković na orguljama, Marina Toshich na oudu, Nermin Alukić Čerkez na gitari te klapa Priženca, Alessando Masi i Emilio Trotta, koji su Vladimira vokalno pratili.

Iako nema gotovo nikakve rodbinske povezanosti s Dalmacijom, kao uostalom i ostali muzičari koji su dali svoj doprinos na albumu, Vladimiru se otpočetka činilo da to neće biti smetnja ili otežavajuća okolnost, nego da će upravo ti ljudi koji nisu imali doticaja s dalmatinskom muzikom donijeti nešto nepredvidivo. I dogodilo se.

Vladimir se prisjeća da je njegova majka kao mlada puno pjevušila, a s njom i on. Krajem osnovne škole počeo je svirati bubnjeve, što se nastavilo tijekom srednje škole, a kao mladić je imao i punk bend Radikalna promjena, s kojim je krajem devedesetih nastupao po Europi. Velika inspiracija za album su mu, osim majke, bio i književnik Predrag Matvejević, također Mostarac, te njegova knjiga "Mediteranski brevijar".

"Iako ne znam imam li predaka iz Dalmacije, ostale su mi priče iz djetinjstva koje mi je mama govorila kad je kao mlada djevojka putovala po moru, početkom šezdesetih, da su joj na nekoliko mjesta na Jadranu, konkretno na Hvaru u Starigradu, pa blizu Krapnja i Brodarice, pod prozor dolazili i pjevali momci. Toga više nema. A to je neki moment koji me je zanimao. Pjevušenje s mamom mi je bila nit vodilja, uz Matvejevića, koji mi je pomogao da razradim konceptualnu stranu, da ne idem na klasičan odabir pjesama", pojašnjava Vladimir.

Rođen je u Mostaru 1979. godine, a njegov otac, akademski kipar Florijan Mićković, dobro je poznat umjetnik u regiji. Na internetu se čak može pronaći i njegova slika s početka sedamdesetih, kad je izrađivao portret tad još mladog šahovskog velemajstora Bobbyja Fischera.

Djetinjstvo je provodio u očevu ateljeu pa nije čudno što je i sam za profesiju odabrao kiparstvo, najprije upisavši Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a kasnije i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je i diplomirao 2002. godine. "Moja prva sjećanja iz Mostara su ulica, prijatelji i tatin atelier. I onda prijatelji i ja u tatinu atelieru. Mama je bila arhitektica, tata kipar, mlađi brat je završio likovnu akademiju, stariji brat je isto završio likovnu akademiju."

Nastavak na sljedećoj stranici...

Još tijekom akademije je shvatio da kiparstvo nije jedina stvar koja ga zanima. Već tad se zarazio slikarstvom i grafikom te uvijek, kad organizira izložbe, kombinira slike, skulpture i grafike.

"Najviše me zanima Mediteran, dosta sam bio okrenut mediteranskim civilizacijama, stečevinama i slojevima, dosta sam putovao po Mediteranu, od Španjolske, Sicilije, Sardinije, Cipra... Kad slikam, nemam osjećaj da kopiram, da prenosim iz stvarnosti. Važni su mi slojevi, a ono što ne mogu dokučiti kroz misli i literaturu o povijesti Mediterana, pokušavam bojama i izmišljenim likovima. Uglavnom, to me vodi. Kad pjevam, svaki ton mora biti dobar, nisam potpuno zadovoljan ako ne postignem nesavršeni ton, nego auru svakog tona", iskren je muzičar.

Objašnjava koliko mu je bitna mogućnost eksperimentiranja i da se ne bi bavio muzikom da si ne može priuštiti stranputice. A s obzirom na to da je otvoren prema različitim muzičkim žanrovima, smatra da je prirodno da se to samo po sebi događa. "Jedan dan ujutro slušam Prokofjeva, pa pređem na Lennyja Kravitza, pa onda na bugarske zborove, pa se prebacim na sefardsku muziku, pa navečer slušam Dhafera Youssefa. Pa onda Ghaliju Benali, Bernsteina, mongolsku muziku...

Toliko je toga, s YouTubeom je sve dostupno. Da smo razgovarali prije petnaest godina, nabrojio bih tri-četiri benda iz punk faze, vjerojatno bi bilo lakše", otvoreno će. Svoj album, kako kaže, vidi kao svojevrsni nastavak Matvejevićeva "Brevijara", pogotovo jer je i Matvejević kao i on puno putovao Mediteranom te ga otkrivao mimo turističkih ruta. A i želja mu je popularizirati dalmatinske pjesme izvan hrvatskih granica, kao što je to primjerice uspjelo sevdalinki izvan Bosne, jer mu se čini da se radi o muzici koja ima potencijal komunicirati šire.

"Matvejević kroz 'Mediteranski brevijar' traži ono drugačije, ono neispričano. Piše o ruzini, algicama, vrstama travčica koje ne rastu nigdje drugdje nego baš tu, na tim nekim skalama. Mene je to isto zanimalo u muzici." Objašnjava kako nešto ima i u Mostaru, iz kojeg, osim Matvejevića, potječe i veliki pjevač sevdaha Himzo Polovina, koji je ostao upamćen po svojim istančanim interpretacijama sevdalinki. Kako se on sam, jer Mostar leži u kotlini okružen brdima, kao dječak iz znatiželje penjao po brdima da vidi što se nalazi iza njih. No Mostar, govori, više nije onaj stari. "Mostar više nije isti, od rata na ovamo, i mjesta koja nisu bila zahvaćena ratom su se promijenila. Stvari funkcioniraju, ali ne funkcioniraju onako kako treba, kako sam ja osjetio u djetinjstvu. I to me u nekim momentima boli", govori Vladimir.

Povratak korijenima Sve što se niste usudili pitati o novom sevdahu

Tri pjesme na albumu "Riva degli Schiavoni" potpisuje muzikolog Ljubo Stipišić Delmata, otac pjevača Gibonnija, koji je bio neumoran skupljač tradicionalnih dalmatinskih pjesama te koji je i sam autor mnogo pjesama, od kojih je možda najpoznatija "Dalmatino povišću pritrujena".

"Skupio je nekoliko stotina pjesama, recepata, ljekarija, izreka... Ali i pisao je pjesme. Ne znam je li išta bolje od nove klapske muzike napisano od tih njegovih pjesama. To zvuči arhaičnije od starih klapskih pjesama. Genijalno."

No Vladimir objašnjava da je njegov način izvođenja drugačiji od klapskog, a tome je prethodilo mnogo promišljanja tradicionalne muzike s ovih prostora.

"U mnogo tih pjesama se, pogotovo u sefardskoj muzici i sevdahu koji sam radio s Mostar Sevdah Reunuonom, jedna osoba obraća djevojci ili djevojka ljubljenome muškarcu. I kad čovjek dobro analizira tekstove dalmatinskih pjesama, bilo tradicionalnih, bilo ovih od Ljube Stipišića Delmate, koje sam isto obradio za ovaj album, shvati da je to isto kao i u sevdahu i u sefardskim pjesmama, da imaš jednu osobu koja dolazi pod prozor. I pomislio sam zašto ne bih napravio upravo to, da snimim bez svih tih drugih glasova, da samo jedna osoba uzme ulogu pripovjedača ili onoga koji pjeva pod prozorom. I onda sam se ohrabrio da bih mogao to izvesti, da mi ne treba klapa. Ideja mi je da uradim i acapella verziju, da nađem dobre pjevače, da više momaka pjeva pod prozorom djevojci, ali sam htio ući u samu srž boli jedne osobe koja se obraća neuzvraćenoj ljubavi", iskren je Vladimir.

Planira, kaže, i sam dati doprinos tradicionalnoj muzici kroz buduće albume. Kako se već deset godina kreće u sferi tradicionalne muzike i kako je puno učio kroz tuđe pjesme, smatra da je vrijeme da vidi što sam može. I upravo je u procesu pripremanja konceptualnog mini albuma radnog naziva "Kortižo, čaršija, škoj", na kojemu će se nalaziti tri autorske pjesme Enite Ostojić, a s njim će svirati Niko Radas i Jadranko Kereković Dubolik.

Jedna će pjesma biti vezana uz Sarajevo i prostor na kojem su živjeli Židovi, El Kortižo, iz perspektive stare Sefartkinje, druga uz mostarsku čaršiju iz perspektive urara koji mjeri vrijeme i govori da živi u gradu gdje se vrijeme mjerilo od gradnje do rušenja jednoga mosta, a treća pjesma se zove "Škoj" i ispripovijedana je iz perspektive spužvara s otoka Krapnja.

Iako Vladimir Mićković muzički djeluje već deset godina, album "Riva degli Schiavoni" mogao bi imati moć da ovakvu vrstu muzike dovede ne nužno u mainstream, nego u svijest ljudi kojima je žanrovski blizak world music, a koji područje Mediterana još nisu doživjeli kao muzički potentno.