Nije jednostavno započeti priču o Vladimiru Mićkoviću, akademskom kiparu i slikaru, koji se već deset godina ozbiljnije bavi pjevanjem te kojeg je i Amira Medunjanin u nekoliko navrata nazvala najljepšim glasom Balkana. Nije jednostavno zato što se radi o svestranom umjetniku koji radi u tri medija i koji je svoj izričaj, barem što se tiče muzike, našao u sferi zaboravljenih tradicionalnih pjesama, kojima daje pečat vlastite osobnosti.
Vladimir već godinama istražuje naslijeđe bosanskih Sefarda koji su se na područje Balkana doselili u 15. stoljeću i svojom prisutnošću obogatili kulturu ovih prostora, veliki je poznavatelj sevdalinki, a odnedavno se može pohvaliti i albumom "Riva degli Schiavoni", koji donosi novi pogled na tradicionalne dalmatinske pjesme.
Album okuplja brojne muzičare s područja Balkana, a pjesmama dominira Vladimirov sanjivi sopran koji cijelom albumu daje lirski pečat. Kao da slušate nešto što nije s ovog svijeta, a opet vam je tako blisko. Kao da ste ušetali u ljetno mediteransko predvečerje, koje vam nosnice ispunjava mirisom ružmarina i morskom solju, a u misli vam se smjestila neka neobjašnjiva vedrina.
Voljeli ili ne voljeli klapske pjesme, tako nekako biste mogli doživjeti prvi album skupine Vladimir & Kalafat, na kojemu, među ostalim, možete čuti instrumente poput bisernice, orgulja ili arapske lutnje. No impresivna muzika koju Vladimir stvara seže nešto dalje u prošlost, kad je na scenu stupio s bendom Arkul. Dva albuma, "L’amor" i "Il Bastidor", koja je snimio u suradnji s gitaristom Attilom Aksojom, pravo su čudo.
Stare sefardske pjesme pjevaju na ladinu, a jednom prilikom nastupili su i s čuvenom pjevačicom i skladateljicom Flory Jagodom, rođenom Sarajkom, koja je pred nacističkom okupacijom 1941. pobjegla u Ameriku, a koju je Vladimirovo osjećajno pjevanje vratilo u predratnu Bosnu.
"Ove godine će biti deset godina kako sam počeo ozbiljno pjevati, a počeo sam s albumom sefardske muzike koji sam snimio s 2008. na 2009. godinu. Pa je onda izišao drugi album, iza čega je uslijedilo mnogo poznanstava, dopisivanja s rabinima, istraživanje cijele kulture", otkriva Vladimir.
Riječ kalafat (tal. Calafato) inače označava brodara, majstora koji brodu daje završni pečat u gradnji, a u povijesti su najvještiji venecijanski kalafati dolazili upravo iz Dalmacije, gdje su ih nazivali Schiavoni, što u doslovnom prijevodu znači Slaveni. Ansambl Kalafat je utemeljio u Mostaru s Gabrijelom Prusinom i Markom Jakovljevićem iz Mostar Sevdah Reuniona te svojim bivšim učenikom iz Izraela, Urijem Bermanom, koji je u to vrijeme boravio u Mostaru.
Njima je prvima otvorio dušu kakvu muziku želi raditi, a uz njih je napravio i prve korake. Uz ovu četvorku, svoj doprinos dali su Boško Jović na gitari, Dino Šukalo na mandolini, Meho Radoović na klarinetu, Ivan Sušac na trubi, Jadranko Kereković na orguljama, Marina Toshich na oudu, Nermin Alukić Čerkez na gitari te klapa Priženca, Alessando Masi i Emilio Trotta, koji su Vladimira vokalno pratili.
Iako nema gotovo nikakve rodbinske povezanosti s Dalmacijom, kao uostalom i ostali muzičari koji su dali svoj doprinos na albumu, Vladimiru se otpočetka činilo da to neće biti smetnja ili otežavajuća okolnost, nego da će upravo ti ljudi koji nisu imali doticaja s dalmatinskom muzikom donijeti nešto nepredvidivo. I dogodilo se.
Vladimir se prisjeća da je njegova majka kao mlada puno pjevušila, a s njom i on. Krajem osnovne škole počeo je svirati bubnjeve, što se nastavilo tijekom srednje škole, a kao mladić je imao i punk bend Radikalna promjena, s kojim je krajem devedesetih nastupao po Europi. Velika inspiracija za album su mu, osim majke, bio i književnik Predrag Matvejević, također Mostarac, te njegova knjiga "Mediteranski brevijar".
"Iako ne znam imam li predaka iz Dalmacije, ostale su mi priče iz djetinjstva koje mi je mama govorila kad je kao mlada djevojka putovala po moru, početkom šezdesetih, da su joj na nekoliko mjesta na Jadranu, konkretno na Hvaru u Starigradu, pa blizu Krapnja i Brodarice, pod prozor dolazili i pjevali momci. Toga više nema. A to je neki moment koji me je zanimao. Pjevušenje s mamom mi je bila nit vodilja, uz Matvejevića, koji mi je pomogao da razradim konceptualnu stranu, da ne idem na klasičan odabir pjesama", pojašnjava Vladimir.
Rođen je u Mostaru 1979. godine, a njegov otac, akademski kipar Florijan Mićković, dobro je poznat umjetnik u regiji. Na internetu se čak može pronaći i njegova slika s početka sedamdesetih, kad je izrađivao portret tad još mladog šahovskog velemajstora Bobbyja Fischera.
Djetinjstvo je provodio u očevu ateljeu pa nije čudno što je i sam za profesiju odabrao kiparstvo, najprije upisavši Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a kasnije i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je i diplomirao 2002. godine. "Moja prva sjećanja iz Mostara su ulica, prijatelji i tatin atelier. I onda prijatelji i ja u tatinu atelieru. Mama je bila arhitektica, tata kipar, mlađi brat je završio likovnu akademiju, stariji brat je isto završio likovnu akademiju."
Nastavak na sljedećoj stranici...
