Iako je sevdalinka njezina ljubav od djetinjstva, kad ju je prvi put čula od svoje majke, Amira Medunjanin je u ozbiljniju priču o sevdahu ušla sasvim slučajno i na nagovor susjeda. Danas, 12 godina poslije, Amira preuzima titulu nove kraljice sevdaha i uz njezine izvedbe pršte emocije...
Uz vašu sevdalinku plaču Bosanci, uz ‘Eleno kerko’ i ‘Jovano, Jovanke’ raznježe se Makedonci, uz ‘Piva klapa ispo’ volta’ s povikom ‘mašala’ oduševe se Dalmatinci, ‘Čula jesam da se dragi ženi’ ne ostavi ravnodušnim Zagorce... U čemu je tajna?
Tajna je u bogatom kulturnom naslijeđu naroda koji žive na ovim prostorima. Većina tih pjesama su nastale u narodu ili su toliko saživjele s ljudima tako da su pravo blizu srca. I meni sve te pjesme otvaraju i srce i dušu. Nema tu ništa mudro. Lijepo se čovjek osjeća kad sluša ili pjeva te pjesme. A onda ti još ljepše bude kad shvatiš koliko je istomišljenika. Dijeliti nešto lijepo s ljudima. Ne znam što više čovjek može poželjeti.
Uz sevdalinku ste odrastali i kažete da su vaši prvi pjevački pokušaji nervirali susjede u sarajevskoj mahali, ali uspješno ste izveli i neke od prepoznatljivih etno pjesama iz drugih krajeva, kao što je spomenuti ‘Čula jesam’. Je li bilo treme i ima li je još kod izvođenja tradicionalne pjesme koju su izvodile Ladarice?
Prije dvije godine Renato Baretić mi je poslao tekst jer je pretpostavljao da će mi se pjesma dopasti. I zaista me pomaknula s mjesta. Kad sam poslije saznala priču vezanu za tu pjesmu, još više sam se oduševila. I stvarno nisam mogla odoljeti. Čak taj cijeli proces koji je uslijedio zaista je bio vrlo interesantan. Naime, obrade za neke pjesme s albuma ‘Svila i kamen’ pripremali smo kod Bojana Zulfikarpašića koji inače živi u jednom prelijepom mjestu 50-ak kilometara od Pariza. Ma vjerujte mi na riječ, kao da je neko preslikao Podravinu, samo što ljudi pričaju francuski. I tako sam uživala u toj pjesmi i prelijepom pejzažu da mi sve to sad izgleda kao san.
Nije vam strano ni klapsko pjevanje?
Godinu dana sam bila članica mješovite klape Sedam Kaštela u Splitu i to mi je druženje jedno prelijepo iskustvo. U klapi sam stekla divne prijatelje i zaista ne mogu ni s čim usporediti taj period u mojem životu. Nažalost, nedavno sam saznala od prijateljice Lade Lušić, koja mi je inače pružila priliku da pjevam u klapi, da su trenutačno prestali s aktivnostima zbog raznoraznih obaveza muškog dijela klape. Nadam se da to neće dugo trajati.
Ne krijete da ste u priču o sevdahu ušli slučajno i na nagovor susjeda. Možete li nas podsjetiti ukratko kako je do svega došlo?
Bilo je to prije 12 godina. Jedna lijepa priča iz Bakarevića (bivša Dragice Pravice), ulice na Bistriku u Sarajevu. Prvi komšija Dino Šaran (frontmen benda Letu Štuke) imao je vrlo interesantnu ideju za jednu staru pjesmu. Potom se pojavila mogućnost da to snimimo. I tako je sve krenulo, bez ikakvih ambicija, samo smo željeli da usnimimo što vjerodostojnije onu živu sliku koja je meni tako dobro izgledala i zvučala.
Kad su vas ipak nagovorili i nakon što ste izveli i snimili prve pjesme, jeste li vjerovali da će na kraju sve doživjeti ovoliku ekspanziju?
Ipak ovdje govorimo o tradicionalnoj muzici. To i nije baš mainstream žanr. Iskreno, ne vidim mogućnost neke ekspanzije. Ako ćemo pravo, važno je raditi na očuvanju i promociji svoje kulturne baštine, mislim da nam je to svima obaveza za generacije koje dolaze. S druge strane, orijentirana sam na promociju na prostoru zapadne Europe i željela bih to i nastaviti, koliko god to bude moguće.
Počelo je s Mostar Sevdah Reunionom, odmah ‘u sridu’?
Na njihovu albumu ‘Secret Gate’ gostovala sam s jednom pjesmom. Mustafa Šantić je u toj pjesmi maestralno odsvirao harmoniku. Iskreno, malo sam se mučila jer je to zaista bila teška pjesma za interpretaciju, naročito kad imate upalu pluća.
Rekli ste da vam je prvi nastup u Sarajevu bio teži od nastupa u Europi jer ste pjevali ljudima koji znaju šta je to sevdah i kojima ne treba puno objašnjavati. Kako u najkraćem sevdah pojasnite publici izvan BiH?
Ako mislite na neki pripremljeni govor ili tekst, u tom slučaju nemam ništa slično tome. I nisam baš uvijek motivirana da citiram određene definicije. Sve ovisi o situaciji, inspiraciji, ljudima koji dođu na nastup, mojim osjećajima u tom trenutku. Većinom se vodim intuicijom i raspoloženjem publike. To mi je jako važno jer ono što želim na svakom nastupu je da doprem do što većeg broja ljudi koji će shvatiti poruku i otići obogaćeni novim iskustvom. Ovisi i o zemlji u kojoj nastupam ili s kim nastupam. Ali vjerujte da je u većini slučajeva priča suvišna. Iako pokušavam olakšati ljudima u shvaćanju tekstova tradicionalnih pjesama, tek kad se pjesma otvori, ta povratna energija se osjeti na pozornici, bez obzira na to što postoji jezična barijera, i emocije same progovore.
Kakva je uloga žene u sevdalinki i koliko tu ulogu pokazujete na drugačiji način od ranijih shvaćanja?
Prvenstveno, treba uzeti u obzir vrijeme nastanka sevdalinke i poziciju žene u tadašnjem društvu. U suštini, sevdalinka je lirski monolog žene. Sevdalinka budi kod čovjeka one osjećaje koji ne mogu doći do izražaja u ovom brzom svakodnevnom životu. Čovjek se u tom svijetu osjeća sigurniji u promišljanju o svemu, a naročito o ljubavi i onda shvati kako bi trebao više vremena odvojiti za mnogo važnije stvari od onih koje nas okružuju ili koje baš i ne podnosimo, ali moramo raditi. A i teme sevdalinki nisu baš toliko daleko od današnjih životnih situacija. I danas ima i sreće, i tuge, i radosti, i čežnje, samo možda manjeg intenziteta i u kraćim intervalima. Ali vratit ću se na snimanje posljednjeg albuma. U 21. stoljeću od žene se očekuju velike stvari. Steći adekvatno obrazovanje, naći dobar posao, donositi prihode u kuću, brinuti o kući i o porodici u svakom pogledu, dakle, zaista velika odgovornost. S druge strane, od žene se očekuje da bude nježna, blaga, razumna, dobra i umiljata žena te pritom treba odgajati djecu i biti apsolutna potpora svojem suprugu ili partneru. Ovo su kompleksna vremena za žene, naročito u zemljama ‘pogođenim’ tranzicijom, gdje su žene još nedovoljno svjesne promjena u društvu, kao i prava koja im pripadaju i za koja se trebaju izboriti, a na njima je teret cijelog društva.
Jeste li na početku bavljenja, odnosno življenja sevdaha vjerovali da ćete pričajući te priče obići veliki dio Europe i, što je važnije, da će vas publika spremno saslušati?
Sevdah je moja ljubav od djetinjstva. To je bila intimna stvar. Nisam razmišljala o bilo kakvoj karijeri u muzici. Da mi je netko rekao da ću se potpuno posvetiti ovom pozivu, ne bih mu vjerovala. A kad smo kod slušanja, polazim od sebe i uvijek mi je želja da pobudim kod ljudi iste one emocije koje su i mene toliko puta iznenadile i usrećile, i obogatile te, što je najvažnije, olakšale mi život u teškim trenucima.
Ako slika govori tisuću riječi, onda je svaka vaša izvedba, uz Boška, Merimu ili Bojana, najmanje milijun njih. Kako sve to duša podnese?
Velike su to pjesme. Svi mi smo odrastali s njima, učili na njima, tražili inspiraciju. I tako bi inače trebalo biti. A s naše strane stoji obaveza da se nekako odužimo za sve lijepe trenutke. Vjerujem da će za generacije koje dolaze kreativni dio naše povijesti biti vrlo interesantan i nadasve inspirativan za obogaćivanje vlastitog identiteta.
Nerijetko zaplačete na nastupu, iskreno, bez ustezanja. Kako je to moguće u ovo vrijeme sintetičkih emocija?
Nisam neki profesionalac. Ušla sam u svijet muzike iz jednog drugog okvira, iz druge, mnogima dosadne priče. A meni svaki nastup izgleda kao prvi. Iako sam neke pjesme otpjevala stotine puta, ponovno ih proživljavam svaki put. Ta veza s pjesmama je neraskidiva i svaka ima svoje mjesto u mojem životu. Vjerujem da je isto osjećanje kod ljudi koji dođu i s kojima mogu podijeliti tu zaljubljenost i osjećaj pripadnosti ljepoti muzike.
Nastup na ‘Osmom katu’ u kojem ste s gitaristom Boškom Jovićem izveli Šantićevu ‘Što te nema’ ima više stotina tisuća pregleda, a mnogi sa svih strana granica složit će se da je riječ o jednoj od emotivnijih izvedbi te pjesme. Kako je došlo do te izvedbe i kako danas na nju gledate?
‘Hasanagin sevdah’ je po meni naljepša pjesma koju je veliki Himzo Polovina snimio. Ne smijemo zaboraviti i izvanvremensku izvedbu Jadranke Stojaković. Po meni je to jedna od najljepših pjesma ikad. A prije te emisije nikad je nisam izvodila na sceni. Tako da je bila zaista velika odgovornost. Sjećam se da se bližila godišnjica smrti Alekse Šantića i bila je prilika da pjesmu izvedemo onako kako je vidimo i osjećamo. A Boško je zaista prekrasno obradio pjesmu.
Rekli ste jednom kako se u jedinstvenom osobnom ritualu izjadate maloj rijeci Mošćanici nadomak Sarajeva, a slušajući vas čini se da nakon tog rituala ostane još mnogo emocija za podijeliti. Jeste li razmišljali o pronalaženju veće rijeke ili je Mošćanica dovoljna taman da ostane emocija za podijeliti s publikom?
Ma da, vidim da je to smiješno i razumijem vas. Ali što da radim kad sam rođena u Sarajevu. Da sam rođena u delti rijeke Mississippi, vjerojatno bi blues bio moj odabir. Ili da sam rođena u Peckhamu u Londonu, vjerojatno bi Joe Strummer i Mick Jones bili moji prvi uzori. Mislim da je normalno da čovjek ima svoju omiljenu kotu u mjestu u kojem živi ili s kojim se saživio, a da ga ne smatraju ćaknutim. Stihom ‘Mošćanice vodo plemenita...’ počinje jedna divna sevdalinka koju sam zavoljela odmalena. I ta me voda kupila čim sam je ugledala. Tako da je to mjesto na kojem punim baterije. Ali ne bi bilo loše kad sljedeći put dođete u Sarajevo da navratite do Faletića i prošetate do Mošćanice, pa onda svratite da popijete kafu na livadi. Živo me interesira kako će Vas dojmiti.
Koliko vas smeta, a koliko vam daje poticaja poređenje s Billie Holiday?
Izgleda da će me ta nesretna usporedba i dalje pratiti. Nije to pravo poređenje, jer ljudi dobiju drugačiju sliku o tome šta mogu očekivati na našim nastupima, ali nekad to i nije loše. Nekad se ljudi prijatno iznenade i sviđa mi se to iznenađenje. Ali, suštinski, bilo kakve usporedbe su vrlo nezahvalne.
Ako je ‘Blues ono kad se dobar čovjek osjeća loše’, što je onda sevdah?
Po meni je najbolja: ‘Sevdah je ono kada babo pjeva i plače u isto vrijeme’ a dobro mu je’.
Jednom ste spomenuli da publika u Europi od izvođača s naših prostora očekuje nešto poput onoga što mogu čuti od Gorana Bregovića. Kako uspijevate probiti taj zid i pokazati im da je ono što vi pjevate drugačije od toga i da predstavlja autentičnu bosansku sevdalinku?
Ma ne, govorila sam o bogatstvu nematerijalne kulturne baštine s ovih prostora. Željela sam istaći raznolikost muzičkog naslijeđa naroda na ovim prostorima. A sevdalinka je samo dio tog naslijeđa. Više sam željela uputiti na specifičnost sevdalinki u smislu spajanja različitih utjecaja sa Zapada i Istoka kroz stoljeća te značaj tih pjesama koje su usmenom predajom opstale u narodu.
Kad govorite o uzorima, često spomenete Nadu Mamulu. Tko su vam još uzori u sevdalinci?
Ima ih dosta, ali iz plejade velikana sevdalinke mogla bih izdvojiti Himzu Polovinu, Kseniju Cicvarić, Sofku Nikolić i Safeta Isovića.
Nastupali ste širom Europe, postoje li neki nastup ili dvorana koji posebno pamtite (i po čemu)?
Jedan divan prostor u Londonu zove se St. Ethelburga’s. Mjesto s bogatom poviješću koje se potpuno uklopilo u moju priču. Zaista magično mjesto. Akustika je nevjerojatna i mikrofon je suvišan. Intiman prostor u kojem stane ne više od 200 ljudi. Baš po mojem ukusu.
U jednom dokumentarcu imate vrlo emotivnu izvedbu sa Šerbedžijom. Kako je do toga došlo, s obzirom na to da autori tvrde da ste se na snimku prvi put sreli? Jeste li poslije ponovno pjevali skupa?
Da, pjevali smo lijepu pjesmu ‘Što ti je, Stano mori’ u jednoj od sarajevskih bašti. Bila je to čista improvizacija. Redatelj je htio da to bude spontano i nije loše ispalo. Nažalost, poslije toga nisam imala priliku javno nastupati sa Šerbedžijom. Ali bit će prilike.
