Sevdah je dugo bio u gadnom belaju. Stare sevdalije su neumitno odlazile s pozornice, a nije bilo novih da popune upražnjena mjesta i nastave tradiciju. Kad je rat užgao bosanske i hercegovačke gradove, sve je slutilo na najgore. Prelijepoj bosanskohercegovačkoj starogradskoj pjesmi prijetilo je izumiranje. Zagriženi poklonici mogli su se samo nadati da se neće ponoviti tragedija grčke rembetike, fascinantne glazbe s drugog kraja Balkana, koja je potpuno nestala nakon višedesetljetnog terora vojne hunte.
Sevdah je počeo propadati još petnaestak godina prije brutalnog rata u BiH ponajviše zbog munjevite ekspanzije novokomponovane narodne muzike. Najedanput je prestala vrijediti nepisana podjela po kojoj su pjevači s predispozicijama za notorne narodnjake išli do prve kafane pokazati se pred gazdom i gostima, dok su oni s darom za sevdah strpljivo čekali audiciju za prestižno mjesto vokalnog solista narodnog orkestra sarajevske radiotelevizije.
Neupitni autoriteti Cvjetko Rihtman, Jozo Penava i Ismeta Alajbegović – Šerbo održavali su takav poredak od pokretanja sarajevskog radija 1945. do diskografskog buma sredinom 1970-ih. U zlatno doba sevdalinke njezini najpopularniji interpretatori prodavali su po 30-ak tisuća ploča. Međutim, tržišno nadmetanje Jugotona, Diskotona i PGP RTB-a otvorilo je vrata astronomskim polumilijunskim tiražama koje su mogli izgurati samo novokomponovani bestseleri.
Od starih sevdalija najviše im se približio Nedžad Salković ultimativnim hitom “Ne klepeći nanulama”, dok su drugima narodnjaci bili prejaka konkurencija. S njihovim lukrativnim ugovorima i estradnim marifetlucima splasnuo je interes za sevdah, baš kao u pjesmi Zabranjenog pušenja “Ibro Dirka” - “Ne daju mu bolan da svira sevdah. Raja traži veselo, ko će slušat tuđu muku”. U poslijeratnom razdoblju model rekonstrukcije prvi je predstavio Mostar Sevdah Reunion.
Izvanredno postavljen projekt, vješto usklađen s trendovima u europskom world music marketu, ipak je imao slabu točku u vokalnoj izvedbi koju je precizno detektirala Emina Zečaj, velika studijska pjevačica i jedna od posljednjih autentičnih predstavnica stare škole sevdaha: “Ovi iz Mostar Sevdah Reuniona su okrenuli kako im je lakše pjevati. Sevdalinka hoće dušu. Oni to ne mogu pjevati pa su rekli, hajd’ malo ćemo modernije. Sevdalinka ne može doći do izražaja ako ne zapjevaš pravom dušom“.
Možda je stara baščaršijska hadžinica malo prestrogo ocjenjivala MSR-ovce, ali je dobro uočila da njihov frontmen Ilijaz Delić prije zvuči kao raspjevani kafanski meraklija nego kao pravi sevdalija. Tražeći vokalna pojačanja za MSR, producent Dragi Šestić je 2003. na albumu “A Secret Gate” ugostio mladu sarajevsku pjevačicu Amiru Medunjanin. Zatim je producirao Amirin samostalni album “Rosa”, s kojim je napravljena prva jasna skica nove škole sevdaha.
Mostar Sevdah Reunion je poslije zapeo u unutarnjim previranjima, neko vrijeme na sceni su bila dva sastava istog imena, ali Amira je nastavila pravim putem i obogatila svoj repertoar tradicionalnim pjesmama iz drugih balkanskih krajeva koje su dobro išle uz sevdalinku. Priključila se ekipi sarajevske izdavačke kuće Gramofon koja je s nevelikim resursima započela revitalizaciju i ozbiljnu modernizaciju sevdalinke.
Gramofon je odmah nametnuo visoke standarde soundtrackom za film Dine Mustafića “Remake”, gdje je ponovno zablistala Emina Zečaj u suvremenoj ambijentalnoj produkciji Adija Lukovca. Nakon Amire, u Gramofon je došao Damir Imamović, unuk legendarnog sevdalije Zaima Imamovića. Drevnu vokalnu tradiciju Damir je ugradio u recentnu akustičarsku glazbu, pojačao ritam sekciju svojega benda Sevdah Takht zagrebačkim world music perkusionistom Nenadom Kovačićem te preklanjskim albumom “Dvojka” u produkciji Chrisa Eckmana osigurao istaknutu poziciju u katalogu utjecajnog njemačkog world music nakladnika Glitterbeat.
Posljednja prinova u Gramofonu bio je sarajevski sastav Halka predvođen senzacionalnim fočanskim pjevačem Božom Vrećom. Zagrebački hipsteri zabrijali su na njegov transvestitski look, ali Božo je u jednakoj mjeri oduševio istinske poklonike sevdaha. Prvi solo album “Moj sevdah” snimio je bez instrumentalne pratnje i na njemu položio najteže ispite vrhunskim interpretacijama pjesama kultnog Hamića Mušanovića.
U ljeto 2018. Amira Medunjanin i Božo Vrećo ulaze s novim albumima koji će ih poprilično udaljiti od tradicije i usmjeriti prema dosad neistraženim područjima. Uoči najvećeg samostalnog koncerta zakazanog za 3. kolovoza u pulskoj Areni, Amira objavljuje retrospektivni album “Ascending” s ponovno snimljenim udarnim pjesmama iz 15 godina karijere i nekoliko novih, kao što je “Oj meglica”, koju je za nju napisao Vladimir Kočiš.
Stalnim suradnicima, Bojanu Zulfikarpašiću i Anti Geli, pridodala je renomirani norveški gudački sastav Trondheim Solistene. Glazbenici poznati po izvedbama Vivaldija i Bacha privremeno su izmješteni u začudni glazbeni svijet balkanske dive, koja je s njima dobila još impresivniju instrumentalnu pratnju nego na prethodnom albumu “Damar”. Bliski susreti tradicionalnih i klasičnih glazbenika nemaju uvijek sretan kraj, ali Amira je mogla računati na barem dva aduta za početnu prednost i dodatnu sigurnost.
S jedne strane, na briljantnu interpretaciju koja bi prošla na svakoj razini akademske verifikacije, a s druge strane na iskustvo sa Zagrebačkim solistima koji su je pratili u koncertnoj promociji “Damara”. Na albumu “Ascending” sve je izvedeno besprijekorno pa je za očekivati da će njezina londonska kuća World Village vrlo brzo krenuti u globalnu promotivnu kampanju. Hrvatsko i regionalno izdanje albuma prepušteno je Croatia Recordsu. Na istu adresu stigao je i Božo Vrećo s trećim solo albumom “Melek”.
Snimao je u Beogradu s producentom Markom Stojanovićem – Louisom i plejadom vrhunskih balkanskih glazbenika, poput Miroslava Tadića, Vasila Hadžimanova i Vaska Atanasovskog. Cilj je postavljen jako visoko, “Melek” je trebao donijeti materijal za ultimativni “Balkan Fusion 2.0”, ali rezultat je višestruko skromniji. Božo Vrećo je i dalje unikatan interpretator, ali u tome što pjeva nije ostalo autentičnog sevdaha, ni starog ni novog.
Limitiran autorski potencijal postaje još ozbiljniji problem kad se sudari s nerealnim “umjetničkim” ambicijama, a album s čak 17 kantautorskih pjesama postaje teška gnjavaža ako se sluša u komadu. Pojedinačno neke pjesme imaju više smisla, osobito kombinacije s Tadićem i makedonskom Luboynom, samo prije njih treba preživjeti aktualni singl “Jelenče” i invaziju ordinarnih pop folk rima - odrekla / porekla, tražite / lažite, bol / sol, tuga / druga. U najpovoljnijem raspletu Božo Vrećo s albumom “Melek” može proći kao queer verzija Dine Merlina. A što je novo u sevdahu doznat ćemo tek sa sljedećim izdanjem Damira Imamovića.
