Lako si čovjek danas može dočarati koliko je Giovanni de Ciotta bio ponosan kad je tog dana 1883. za Rijeku, gradić od 30-ak tisuća stanovnika kojim je upravljao kao gradonačelnik, i službeno od bečkog arhitektonskog studija Fellner & Helmer naručio gradnju zgrade Teatro Comunale.

Ferdinand Fellner i Herman Helmer, nesumnjivo je računao De Ciotta, sigurno će projektirati prestižnu građevinu, jer bila je riječ o ljudima koji su se već proslavili i takvim djelima kao što je Stadttheater u Liberecu i Nacionalno kazalište u Szegedu. De Ciotta je odavno već napravio urbanistički plan Rijeke kao modernog industrijskog i lučkoga grada, spojio ju je željeznicom s Karlovcem i Slovenijom, pa onda luka...

S koliko je oduševljenja krenuo u gradnju kazališta, pokazuje i to što je tamo instalirao prvu električnu žarulju i prvi telefon u Rijeci. Dvije godine nakon dana narudžbe Fellner i Helmer, odnosno njihovi kooperanti, dovršavali su taj arhitektonski dragulj, pa tako i tri mlada slikara čijih je devet djela krasilo glavnu dvoranu sljedećih, evo, već 134 godine.

Da je gradonačelnik De Ciotta samo znao da će taj 23-godišnji polugladni balavac koji je potpisao tri od tih devet slika još i puno godina prije nego što će se to kazalište zvati HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci postati tako slavan da će se njegove slike procjenjivati i na 150 milijuna dolara... Onaj balavac bio je Gustav Klimt, onaj još mlađi bio je njegov brat Ernst, a treći njihov kompanjon Franz Matsch.

De Ciotta bi se vjerojatno i pošteno iznervirao što su te tri slike Gustava Klimta tako dugo ostale poznate uglavnom samo stručnoj javnosti. Sve to relativno od nedavno počelo se naglo mijenjati kako napreduju pripreme za izložbu "Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza", koju će Muzej Grada Rijeke u sklopu Europske prijestolnice kulture 2020. organizirati od 14. srpnja do 14. listopada.

Klimt je došao u Rijeku, ali ne baš tada

Svi vole Klimta, cijeli svijet voli Klimta. Njegove slike ljudi tiskaju na majicama, šalicama, plakatima, bilo gdje, obožavaju ga. A ovo će biti izložba s tri originalna, svijetu praktično nepoznata i skoro najranija Klimta, plus još šest onih drugih ulja na platnu sa stropa i drugdje iz dvorane HNK u Rijeci, te još i skice za te slike i kolorirane studije.

Niti to nije kraj priče. Autorica izložbe Deborah Pustišek Antić smislila je još i 40-ak drugih skica i studija iz kasnije, secesijske faze Klimta. Ali prvo da razjasnimo nešto. Je li Klimt doista putovao u Rijeku i tu proveo neko vrijeme slikajući "Sv. Ceciliju", "Orfeja i Euridiku", te "Marka Antonija i Kleopatru"?

"Nemamo nikakav dokaz da su oni osobno došli u Rijeku i da su bili prisutni u kazalištu. Kad su slike naručene, vjerojatno su preko arhitekata Fellnera i Helmera poslali naručena platna. Mi vidimo da su kooperante uglavnom birali građevinska firma iz Ljubljane ili grad kao naručitelj, ali su Klimta, njegova brata i Matscha angažirali arhitekti iz Beča. I oni su im sigurno dali upute o dimenzijama, obliku i izgledu platna. A i vidi se da na nekim mjestima ukrasni okvir malo više prekriva sliku, negdje nešto manje. Dakle, to nije baš idealno i negdje okvir sliku pokriva i malo previše", objasnila nam je autorica izložbe.

Tog nema ni u romanima Najluđa priča o krađi jedne slike - Klimta upravo vraćaju

Pustišek Antić je rekla kako nije isključeno da je Klimt kasnijih godina i dolazio na Kvarner, u Opatiju, možda i u Rijeku, i to ima smisla. Početkom stoljeća sve te slikarske majstore secesije, kao i najveće njemačke kompozitore, cijelu tu hordu, u Beču je okupljao Wittgenstein. Izložba "Izazov moderne" u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2017. otkrila je zaprepašćujuće razmjere podudarnosti umjetnosti između carske metropole i periferije tog doba, Beča i Zagreba.

Od svih tih umjetnika uz Hrvatsku je najvezaniji bio Mahler. On je sa suprugom Almom Mahler često posjećivao Opatiju, koja je tad već bila popularno turističko odredište. Gustav Mahler se 1901. tu oporavljao od operacije, skladao je svoju "Šestu simfoniju", neki tvrde i "Četvrtu", i svaki put je putovao sa suprugom. A ona je bila posebna priča.

Bila je rođena Schindler, kći austrijskog pejzažista Emila Jakoba, koji je obožavao slikati Jadran, Dalmaciju sve do Dubrovnika. Sa sobom je vodio i kći, koja je Gustava Klimta upoznala 1894. kao 17-godišnjakinja. Klimt, kakav je već bio, jako se trudio oko lijepe djevojke, inače i glazbenice, kojoj će Mahler koju godinu poslije kao uvjet za vjenčanje postaviti da ne smije skladati jer je on taj koji sklada u obitelji.

Ako je vjerovati nekim tumačenjima, između Klimta i nje navodno je bilo svega, i iskri i poljubaca, samo ne seksa. To možda i jest bilo tako, ali u tom slučaju to je onda bila vrlo rijetka situacija u Klimtovu krajnje intenzivnom ljubavnom životu, u kojem se rodilo, koliko se danas zna, najmanje 14-ero djece.

Uglavnom, Klimt vjerojatno jest bio na Kvarneru i pritom se odlično provodio, ali ne tada, 1885., u doba oslikavanja riječkoga kazališta. Tad i on i brat mu i Matsch, kako je rekla autorica izložbe, "nisu niti financijski najbolje stajali" i zato su slike iz tog razdoblja, kad se već vidjelo da se kod mladog umjetnika razvija fantastičan dar, među prvima koje je osobno potpisivao.

"One spadaju među najstarije Klimtove slike, to su njegove prve narudžbe. U Burgtheateru su slikali tek nakon riječkoga kazališta. Prije toga su imali narudžbe za Karlove Vary i za kraljev dvorac u Pelesu u Rumunjskoj. Ta narudžba je bila paralelna s Rijekom i između tih slika ima dosta sličnosti. Također je bila riječ o kazališnim alegorijama, jer su u sklopu dvorca imali narudžbu i za slike za malo kazalište. Gustav Klimt je tamo radio dugački friz, čiji će dio također biti izložen u Rijeci."

Seksualni život bio mu je, hm, "živahan"

Slike su sad na restauraciji, o njima se pisalo da su neke u lošem stanju.

"One nisu u tako lošem stanju. Njihov najveći problem bili su slojevi prašine i prljavštine, ali nisu bile oštećene ili propale", kazala nam je kustosica izložbe, koja je, kaže, često kod restauratora koji u Rijeci rade na šest slika sa stropa, dakle i na one tri Gustava Klimta.

Za one tri koje su inače na zidu u kazalištu, čiji je autor Ernst Klimt, na njima se, doduše, vidi prodor vode, ali niti to nije tako velika šteta. Na svima njima prethodno su radili restauratori iz Splita tijekom adaptacije kazališne zgrade 1979., sve nam je objasnila. Dobro. A što je s javnosti i činjenicom da je originalni Gustav Klimt cijelo 20. stoljeće ovdje mirno visio, a za što su znali samo znalci?

"Iznenadila sam se kad sam krenula raditi na ovom projektu, ima od toga već nekoliko godina, i kad sam kontaktirala kolege u Beču. Oni tamo imaju nekoliko stručnjaka usko specijaliziranih za mladoga Klimta, ali unatoč tome, ne mogu reći da za ovo u Rijeci nisu znali, znali su, ali su im ova djela bila poznata vrlo slabo. A i inače, u literaturi se te slike obično navode samo u onom kataloškom dijelu na kraju, uz kratki opis. Često su se u tim opisima provlačile i neke greške, pa je negdje pisalo da se jedna o tih slika nalazi u, čini mi se, Bugarskoj. Bilo je tu svega."

A umro u Splitu! Bio je veliki čovjek do kraja! RH ga je zato i prešutjela

Iz onoga što nam je pričala polako se rađao prizor velike umjetničko-detektivske potrage diljem Europe. Ispalo je da je jedna kolorirana studija za jednog od riječkih "klimtova" završila u Nacionalnome muzeju u Rumunjskoj, da su studije i crteže sakupljali i po Austriji, što su u Rijeci sve uspjeli dogovoriti da im posude za izložbu.

Čak su, kaže, jednu uspjeli locirati i u New Yorku, ali za tu nisu sigurni hoće li je uspjeti dobaviti do ljeta 2020. Sve to bit će izloženo od sredine srpnja do kraja izložbe sredinom listopada, kad će barem dio posuđenog morati vratiti, ali će ono glavno ostati i dalje u izložbenom prostoru drugoga kata muzeja u Rijeci.

Bilo je lako uočiti da je Gustav Klimt i na tim svojim najranijim djelima volio slikati žene, tad još klasično, "onako kako se pristojalo", za razliku od doba secesije, kad mu je, primjerice, 1904. na jednoj izložbi Isidor Kršnjavi prokomentirao da se nikad neće nešto posebno proslaviti kao slikarski umjetnik, ali pomalo već s prepoznatljivom fascinacijom ženama.

"Istina. Pretežno je slikao žene, na većini djela, već sad. Žena nam je, zapravo, tema i na ovoj izložbi, provlači se kroz sve njegove radove kao glavna inspiracija, koja je obilježila cijelu njegovu karijeru, bez obzira kojim je stilom slikao. Mi ćemo se dotaknuti i onoga što je uslijedilo nakon pojave secesije 1897., prikazat ćemo dvadesetak crteža u secesijskoj ili kasnijoj fazi na kojima su također prikazane žene. Odatle i podnaslov: 'Ljubav, smrt i ekstaza'. On je direktno povezan s tim ženama koje se povezuju s njegovim radovima."

Kad smo već došli do te Klimtove povezanosti sa ženama, zanimalo nas je kad je točno, u kojoj svojoj umjetničkoj fazi, ušao u to svoje razdoblje, kako bismo rekli, hm, "vrlo slobodnog života", kako bismo ga opisali, možda kao...

"... intrigantan. Haha. Mislim da je to išlo usporedo s pojavom secesije. Okrenuo se tim privatnim narudžbama, radio je u svom ateljeu, slikao portrete i primao te mlade modele u svoj studio. Ako ste mislili na taj dio, koliko sam iščitala iz brojnih biografija koje postoje o tome kako je došlo do tog autorskog i stilskog prevrata, na taj način je Klimt, kako ste rekli, počeo voditi taj svoj 'vrlo slobodan način života'."

135 milijuna dolara za sliku

U godinama nakon Rijeke sudbina Klimta nije mazila. Godine 1892. umrli su mu i brat i otac. Potom se posvađao s poslovnim partnerom. A onda, već u 20. stoljeću, kritika ga je pokopala kad je predstavio slike "Filozofija", "Medicina" i "Pravo", koje je naručilo Sveučilište u Beču. Nazvali su to "pornografijom" i "perverznim skandalom". Klimt, koji se i inače nije želio pod svaku cijenu svidjeti mnogima, sakrio se u portretiranje dama iz visokog društva.

"Naravno da te alegorije u sveučilištu nije prikazao onako kako su očekivali naručitelji i javnost nego ih je prikazao s izmrcvarenim, izopačenim likovima. S tom narudžbom je prekinuo veze s nekim ranijim naručiteljima, ali si je otvorio vrata prema svim onim dobrostojećim privatnim pokroviteljima koji su htjeli poduprijeti promjenu u umjetnosti. Do tada je oslikavao kazališta, palače, javne ustanove, a od tog trenutka koncentrirao se na portrete", kazala je autorica izložbe.

Njegova slavna muza bila je Adele Bloch-Bauer. Jednim od najčuvenijih djela, "Poljupcem", prikazao je sebe i sestru svoje šogorice Emilie Louise Flöge kao ljubavnike. Oni to, po svoj prilici, i jesu bili, znajući da je Klimt jako volio žene. Portret Adele Bloch-Bauer Klimta posredno opet povezuje s Hrvatskom.

Zahtjev iz Rusije Putin traži blago iz muzeja u Zagrebu vrijedno milijune eura

Kad je 2006. godine njezin portret prodan na aukciji za 135 milijuna dolara, novac je pripao zakonskim nasljednicima Bloch-Bauer, koji su se godinama parničili s Austrijom i na kraju pobijedili. Jedna od njih bila je i Nelly Gutmann Auersperg, kanadska znanstvenica rođena u Belišću. Njena majka bila je nećakinja tim portretom ovjekovječene Klimtove muze. Njemu su pozirale Margarethe Stonborough Wittgenstein, Mäda Primavesi, Berta Zuckerkandl i mnoge druge.

Njegov atelje bio je mjesto na kojem su pozirale brojne mlade žene koje su ga nadahnjivale za crteže i slike na kojima prikazuje sve nijanse ženske osobnosti i psihičkih stanja. Ipak, Gustav Klimt čak i kad ulazi u zonu potpune erotičnosti, nikad ne prelazi u vulgarnost i pornografiju.

Njegova životna partnerica s kojom je održavao platonsku vezu, njegova je šogorica Emilie Flöge, sestra supruge prerano preminulog brata Ernsta, koju je upoznao kao djevojčicu i s kojom je ostvario dugogodišnje prisno prijateljstvo.

Na izložbi u Klovićevim dvorima prije dvije i pol godine našla su se tri Klimtova ulja na platnu: "Glava žene", "Varljive svjetlosti" i "Prijateljice", koje su već 1907. provocirale jasnim lezbijskim aluzijama i isticale se tipično klimtovskim netipičnim formatom platna, u ovom slučaju izduženim.

Što se tiče ove izložbe u Rijeci sad, kritičari su na ovim slikama primijetili da je Gustav Klimt do tada pretežito slikao lebdeće figure u nedefiniranom okruženju ("Palača Sturany"), odnosno scene u prirodi ("Gradsko kazalište u Liberecu") da bi tek u Rijeci prikazao dijelove antičke arhitekture i nagovijestio interijer.

Posebnost slika Gustava Klimta u HNK u Rijeci je i način na koji je oslikao dekoracije na ogrtaču sv. Cecilije. Ogrtač je prikazao raskošnim, do najsitnijih detalja je ulazio u uzorke na platnu koje je prikazivao. Kad se ova slika ovako promotri, postaje jasno da je to bio prvi Klimtov rad u kojem se slikar posvetio razrađivanju detalja odjeće, što mu u kasnijoj karijeri postaje jedno od glavnih i apsolutno prepoznatljivih mjesta u slikarskim djelima.

Riječka godina Klimta i EU kulture

Ovih devet slika značajno je i zato što se prepoznaje da je riječ o razdoblju u razvoju tri mlada slikara - oba Klimta i Matscha - u kojem se već vrlo jasno primijete razlike u njihovim rukopisima i stilskim stremljenjima.

Matschev će opus ostati u okvirima akademskog slikarstva i on će se kao umjetnik izgubiti u masi više ili manje solidnih slikara, dok će se Gustav Klimt radikalnim autorskim prevratom prometnuti u jednog od najslavnijih slikara svih vremena, koji će na čelu grupe umjetnika dovesti do najznačajnijeg prijelomnog trenutka u novijoj povijesti umjetnosti. Naglasak ove izložbe u Rijeci razumljivo je na djelima mladog umjetnika.

No izložba će se baviti i onaj kasniji dio njegova djela, iz vremena od pojave secesije pa sve do pred kraj života odnosno 1918., s naglaskom na ženi kao glavnoj inspiraciji koja je obilježila njegov rad u svim fazama.

Novi stil, pokazat će izložba, vidljiv je bio već i na crtežima, kroz koje je slikar često ispitivao prikaz seksualnosti žena prije nego što će prionuti na ulje na platnu. Žensko tijelo, osobu žene i žensku seksualnost prikazivao je kroz različita erotska raspoloženja, pri čemu je već u skici postizao željenu ekspresiju.

Slikao curice ‘Kralj mačaka’ ili pedofilski pornografski slikar?

Tako će izložba "Nepoznati Klimt" prikazati do sada zapostavljeni prikaz njegova stvaralaštva, ali će prikazati i njegov umjetnički razvoj od konvencionalnog, u ovom slučaju alegorijskih slika, prema radikalnom suvremenom umjetničkom izrazu, daleko od akademizma 19. stoljeća.

U katalogu Grada Rijeke u susret ovoj izložbi, navedeno je i to da je riječ o jednom od vodećih umjetnika takve promjene u europskoj umjetnosti, odnosno secesije, koja nastupa od 1897., kojoj po zaokretu može parirati još samo pojava renesanse pola stoljeća ranije, kad su srednjovjekovni umjetnici krenuli odbacivati srednjovjekovna ograničenja, slično kao što se istodobno događalo i u znanosti i uopće u kulturi, i inspiraciju potražili u umjetnosti starog vijeka.

Klimt je bio na čelu umjetnika koji su slikarstvo vodili kroz tako radikalan zaokret i kad netko već posjeduje takvo bogatstvo da raspolaže "viškom" od kakvih 150 milijuna dolara, jasno je zašto mu neće biti žao potrošiti to na originalnoga Klimta.

U razgovoru s Deborah Pustišek Antić primijetili smo i to da, ako je Klimt unazad cijelo stoljeće dizao takvu prašinu, uvijek i posvuda, da bi se to moglo mirne duše očekivati i sad. 2017. godina ispada da je bila baš godina Klimta, pa je tako jedna od vijesti bila već i najava jednog od krivotvoritelja da se može očekivati skori pronalazak još 1997. ukradenog "Portreta gospođe".

A praktično novo otkrivanje tri slike još mladog, ali već definiranog slikarskog majstora Gustava Klimta? Zanimalo nas je jesu li se kod organizatora možda već raspitivali neki od većih svjetskih medija.

"Vidjet ćemo", bila je oprezna autorica izložbe.

"Dobivamo sve više upita. Postoji Google art and culture, platforma na koju se postavljaju online izložbe. Od njih smo dobili upit da postave i ove Klimtove slike."