Da novinar, i to lokalni, otkrije tajnu krađe slike jednog od najvećih slikara svih vremena, čini se kao scenarij kakvog visokobudžetnog svjetskog filmskog hita. A upravo to se nedavno dogodilo u stvarnosti s Klimtovim "Portretom gospođe" iz 1916. No, da bi se došlo do tog trenutka, neophodno je proći kompletnu priču od trenutka kad je krađa otkrivena u Galeriji Ricci-Oddi 22. veljače 1997., a koju je za BBC briljantno napisao Max Paradiso. Narednik karabinjera Salvatore Cavallaro bio je na sto čuda kad je tog dana virio s krova kroz svjetlarnik u stropu galerije i shvatio da lopov nipošto nije mogao s krova kroz otvor upecati sliku i podići je. A očito je bilo da je slika iz galerije ukradena upravo tim putem... jer na krovu su, zaboga, pronašli prazan okvir slike. Ili možda nije tim putem nego nekim drugim? A zašto bi onda okvir bio na krovu?
Da bi se stiglo do rješenja u maniri najboljih zapleta poznatih čak i u književnosti, neophodno je vratiti se još 10 mjeseci u prošlost, u godinu 1996. i senzaciju koju je zakuhala 18-godišnja brucošica umjetnosti Claudia Maga. Kako je to već uobičajeno za njen studij, pregledavala je cjelokupni opus Gustava Klimta, kad joj je za oko zapela nevjerojatna sličnost "Portreta gospođe" i izgubljenog "Portreta mlade gospođe" koji nitko nije vidio još od 1912. I kako to već biva s inteligentnim ljudima, dovoljno mladima da im umovi ne budu indoktrinirani kasnijim obrazovanjem i odnosima s autoritetima, naprosto je snimila postojeću sliku, fotokopirala sliku izgubljenog djela iz kataloga i onda ih naprosto preklopila. Nije bilo sumnje. I jedna i druga žena s jedne i s druge slike imale su identičnu pozu pogleda preko lijevog ramena, madež na lijevom obrazu, što sve ne, dotle da je postalo jasno da je riječ o identičnom prikazu jedne te iste osobe.
Koliko god je "mlada gospođa imala šal i šešir". Sve je upućivalo na senzacionalno otkriće da je riječ o Klimtovom jedinom dvostrukom portretu, naslikanom jedan preko drugog. Svoje otkriće prijavila je tadašnjem direktoru galerije Ferdinandu Arisiju. Koji tjedan poslije, čim je uhvatio slobodan termin u lokalnoj bolnici, pokupio je studenticu s fakulteta kako bi skupa otišli rendgenski snimiti sliku. I doista, rendgen je ispod postojećeg portreta otkrio onaj koji je u tom trenutku slovio kao izgubljen već 84 godine. Odmah je iskrsnulo i povijesno objašnjenje. U to doba Gustav Klimt naglo se i potpuno zaljubio u tu mladu djevojku iz Beča, dotle da je postala njegova muza. A onda je muza ubrzo iznenada umrla. Klimt je bio potpuno slomljen, nije mogao živjeti od boli i zato je portret svoje muze, sa šeširom i šalom, preslikao tako da djevojka više nije imala ništa ni od odjeće ni od frizure kakve je imala na izvornoj slici.
Piacenza je bila oduševljena povijesno, detektivsko, umjetničkom dramom i zato je odmah dogovoreno izlaganje slike širokoj javnosti na posebnom mjetu, izvan galerije. A nekako u isto vrijeme ionako su trajale pripreme za spremanje slika iz galerije u skladište, jer su galeriju odlučili temeljito renovirati. "Tada smo primili poziv iz galerije", prisjetio se narednik Cavallaro: "Promrmljali su u slušalicu: 'Ne možemo pronaći – Portret gospođe.'" Kad je došao na mjesto zločina, vrata galerije bila su otvorena, alarm je bio isključen, ljudi su izlazili i ulazili, nije bilo baš nikakvog traga za koji su se uhvatili. Bili su toliko očajni da su u pomoć pozvali i najvještijeg lokalnog kradljivca umjetnina, ali je i on bio nemoćan pred tom zagonetkom. A onda, jedno otkriće na talijansko francuskoj granici kod Ventimiglia, stvar je dodatno zakompliciralo. Bio je 1. travnja 1997. i granična policija je zaustavila paket koji je bio naslovljen na Bettina Craxija, već tada bivšeg premijera koji je bio u bijegu pred zakonom i skrivao se u Tunisu.
Novi direktor galerije Stefano Fugazza bio je uvjeren da je dojava bila prvoaprilska šala. Ali ne i Arisi. Uskočili su u automobil i ludom vožnjom stigli do granice kako bi se uvjerili da je doista riječ o toj slici. I bila je! Samo... Slika je sumnjivo mirisala na svježu boju. Ispostavilo se da je kritvotvorena. "Jedino što smo dobili bila je kazna za prebrzu vožnju", napisao je u svom dnevniku Fugazza. Cavallara su ubrzo prebacili na drugi zadatak i sve je propalo. Slika je bila izgubljena, slučaj zaključen kao 'mo'š se slikat''. Zapravo i ne. Jer 2013., čak 16 godina poslije, policija je uspjela nekako rekonstruirati jedini otisak prsta na okviru slike onomad pronađenom na krovu. Ali ne i identitet osobe koja je ostavila otisak. I tako sve do ovog ljeta kad je nekakav opsesivni lokalni istraživački novinar iz nekih svojih istraživačkih razloga organizirao sastanak novog karabinjerskog istraživača Luce Pietranere i svog poznanika koji se običavao baviti krađom umjetnina.
Na sastanku je ispalo da je kradljivac zapravo baš onaj kojega su 19 godina ranije pitali za savjet. Pa je ispalo da je i pravi rudnik vrijednih informacija. A na kraju i to da im je priznao da je on bio taj koji je ukrao sliku. Pa im je rekao i to da je te veljače 1997. okvir na krovu ostavio samo kako bi im zakomplicirao i istragu i život. Konačno, i tu ih je do kraja matirao, slika koju je on tada ukrao bila je – krivotvorina. Za Boga miloga, što se onda dogodilo s originalom? "Oh, pa, nju sam ukrao nekoliko mjeseci ranije prije nego što je itko otkrio nestanak slike", odgovorio je Paradisu. S puno ponosa. Bilo je to u studenom 1996., vrlo brzo nakon otkrića dvostrukog portreta, kada je naprosto ušetao u galeriju i original zamijenio kopijom.
"Nitko nije ništa primijetio. Bio je to lak i dobro isplaniran insajderski posao." Danas, on pomaže karabinjerima da vrate sliku u zamjenu za amnestiju od kaznene odgovornosti. Dobro, a zašto mu je uopće bilo potrebno poslije krasti kopiju? Ta krađa bila je neophodna kako bi spriječilo da se otkrije da je riječ o kopiji. Posebna izložba te slike bez sumnje bi otkrila da je riječ o krivotvorini, jer bi se sjatili svjetski stručnjaci za Klimta. To bi bilo fatalno za suradnika iz galerije koji mu je pomogao u krađi originala. A onda i za samog kradljivca.
Posljedično za cijeli lanac sve do krajnjeg kupca slike, za kojega je rekao da je sliku platio ogromnom hrpom novca i kokaina. Danas, on krabinjerima predviđa, a novinarima ne otkriva i zašto to tvrdi, da će slika biti vraćena prije 20. obljetnice krađe krivotvorine, dakle do veljače sljedeće godine. Očito da ima odlične razloge za to tvrditi jer su karabinjeri u kontaktu s policijom druge članice EU-a u kojoj se slika nalazi u nekakvoj privatnoj kolekciji. I jedino što je još preostalo je utvrditi da je pronađena slika doista Klimtov nevjerojatni original.
