Bio je veliki čovjek do kraja! RH ga je zato i prešutjela

Slikar Vladimir Veličković umro je 29. kolovoza od posljedica srčanog udara u bolnici u Splitu (Hrvatska), javio je Le Monde. "Srpski slikar narativne figuracije umro je u Hrvatskoj u 84. godini", objavio je Le Figaro. Isti list je objavio i to da je "ljeto 2019. očito pogubno za velike umjetnike koji su svojim djelima kritizirali i bilježili strašne turbulencije 20. stoljeća".

Čak je i generalni tajnik Akademije lijepih umjetnosti u Parizu Laurent Petitgirard u priopćenju javnosti istaknuo Split kao grad u kojem je završio život jednog od vodećih slikara svojega doba i slikarskog pokreta kojemu je pripadao. Veličković je, naime, bio jedno od istaknutih imena te Akademije.

1/8

Hrvatska je, međutim, njegove smrti bila savršeno nesvjesna, sve dok o tome nisu počeli izvještavati mediji u Srbiji. Vijest se u našoj zemlji potom provukla puzeći, jedva ostavši zabilježenom, pri čemu čak ni to što je umjetnik takvog kalibra preminuo u Splitu ili to što je njegova supruga Maristela Splićanka nije ono najtužnije.

Veličković je rođeni Beograđanin, u Beogradu je 1960. diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i s te strane on doista jest srpski umjetnik. No kako je arhitektura kao studij mladom Veličkoviću bila tek drugi izbor, a prava umjetnička ljubav bilo je slikarstvo, već 1962. se odselio u Zagreb i dvije godine bio suradnik majstorske klase umjetničkog velikana Krste Hegedušića.

Iskreno Kultura Odrastao sam uz pulske rockere i susjedu prostitutku

Ako je negdje, znači, Vladimir Veličković napravio taj najznačajniji korak prema slikarskome majstoru, onda je to bilo uz Hegedušića u Zagrebu. Balkan je Veličkoviću bio premalen i 1966. se odselio u Pariz, u kojemu je stanovao do kraja života. Vremenom je ušao u Akademiju lijepih umjetnosti, ali nije izgubio umjetničku i ljudsku nit niti s ljudima niti sa zemljom iz koje je potekao.

S Dušanom Otaševićem i Vjenceslavom Richterom, još jednim genijem imaginacije prostora i umjetnosti iz naše zemlje, izlagao je 1972. na Biennaleu u Veneciji, a članom SANU postao je 1985. I dok je Balkan krvario u klanjima u 90-ima, Veličkovića je Francuska odlikovala najvišim državnim odlikovanjem za doprinos kulturi Francuske "Commandeur dans l’ordre des Arts et des Lettres", a već u 21. stoljeću čak i Nacionalnim ordenom Legije časti, najvišim odlikovanjem Republike Francuske.

Ivo Cagalj (PIXSELL)

Kako se državni vrh Francuske takvim odlikovanjem nema običaj razbacivati, jasna je razina ugleda koju je Veličković uživao u toj zemlji. Kako je moguće da je vijest o smrti takvog čovjeka u Splitu, u kojem je ionako bio u puno većoj mjeri domaći nego "furešt", mogla proći ovako neprimjetno?

Iza tog velikana ostao je opor dojam da bi mu ova zemlja još i oprostila da je bio nacionalist, ali da mu nije oprostila to što je do kraja života javno istupao govoreći da su nacionalizmi "taj smrad kojima možemo zahvaliti za sve zlo koje je zahvatilo ove prostore", da nam je taj smrad "zatrovao živote, rasporio i razbio u komade jednu divnu zemlju, koja je već tad, bliže nego ikad, bila na korak do Europe".

Zatajeni genij Kultura Kabakov: Od sramote SSSR-a do top umjetnika

Veličković se do kraja života osjećao podjednako doma i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Splitu, a bio je i potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017., kojom su tisuće znanstvenika i kulturnjaka revolucionarno i subverzivno ustvrdile da se Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci savršeno razumiju čak i onda kad razgovaraju svaki na svojemu materinjem jeziku. Ostao je vjeran sebi i častan čovjek te kao takav veliki umjetnik u Hrvatskoj nije zaslužio da ga se prešuti.