"Šef Pariške opere uhvatio me u švercu na predstavu"
Sve je počelo u proljeće 2016., kad su u predahu priprema za balet "Petar Pan" na balkonu HNK u Zagrebu ravnatelj Baleta Leonard Jakovina i koreograf Giorgio Madia krenuli ćakulati.
"Pitao me je što namjeravam dalje raditi i što mislim o 'Opasnim vezama'. Rekao sam mu da moram malo razmisliti", prisjetio se skoro tri godine poslije Madia u toj istoj zgradi, ovaj put u dvorani za vježbanje.
Dva tjedna uoči premijere baleta "Opasne veze", 22. ožujka 2019., Giorgio Madia finišira djelo na kojem je radio mjesecima, baletnu predstavu po priči izvorno iz epistolarnog romana iz 1782. godine Pierrea Choderlosa de Laclosa. A kakva su to bila vremena... Bilo je to samo sedam godina prije nego što će izgladnjela svjetina jurnuti na utvrde Bastille, 11 godina prije nego što će se u košaru otkotrljati glave Luja XVI. i Marie Antoinette.
Čovjek koji će postati odani Napoleonov general, koji izumio topovsku granatu, u doba posljednjeg stadija dekadencije monarhije u Francuskoj napisao je roman o dvoje zadnjih gadova, o markizi Isabelle de Merteuil i vikontu de Valmontu, koji spletkare, poigravaju se osobnim tragedijama ljudi oko sebe, najmanje sposobnih da im se otrgnu iz kandža. Takvu priču pretvoriti u balet niti bi Jakovina predložio bilo kome, niti bi baš svatko imao petlje prihvatiti. No, Madia nije bilo tko.
Lako za to što je 1984. balet diplomirao u baletnoj školi Teatro alla Scala, nego je riječ o čovjeku kojega je sam Rudolf Nurejev onomad poveo s odabranima na svjetsku turneju. Zatekli smo ga kako s Tomislavom Petranovićem, Takuyom Sumitomom, Guilhermeom Gameirom Alvesom i Andreom Schifanom više od sat vremena brusi, ponavlja, uvježbava scenu koja će u predstavi trajati pola minute. U predstavi od dva sata. Rekli smo mu da se to čini kao prokleto puno posla.
"Istina. Ali, ovo je bila jedna od lakših scena, sa samo dva ili tri čovjeka i bez posebno teških koraka. U nekim scenama imamo velike skupine plesača sa složenim plesnim pokretima, a svi se moraju uskladiti", rekao je Madia.
Kaže da je tom baletu pristupio kako najviše voli, da priču ispriča kroz koordinaciju glazbe i emocija, praktično kroz glumu. Do krajnosti je, vidjeli smo, cjepidlačio da traženi pokret, koliko god bio kratak, savršeno dozira na točno onakav gnjev, tugu, očaj kakav želi. I svaki put je bilo jasno da točno zna što želi. Osim kad bi se predomislio. Tada bi još bolje znao što hoće.
"Iz pozicije gledatelja razmišljam da li mi ta priča daje ono što treba ispripovijedati. Ako zaključim da mi priča ne pruža ništa, da me emocionalno ne dotiče, zasučem rukave i krećem ispočetka. Konačno, sve što ne bude u redu, sve je moja odgovornost. A ova priča posebno je puna emocija i dramatična. Puna je paralelnih priča, linija radnje i likova koji se isprepliću", objasnio je svoj rad u HNK.
Radi, kaže, po 12 sati, nekada i po 18.
"Na kraju ti ostane četiri sata za spavanje, ali navikneš se", smijao se.
A tek kad je pokazao svoj izbor skladbi J. Haydna: Simfonija br. 96 "Čudo", pa Simfonije broj 6, broj 94, uvertira iz opere "La fedeltà premiata", Simfonija br. 88, opera "Il mondo della luna"... Potrajalo je dok je sve nabrojao.
"Samo simfonija taj ih čovjek ima više od 100. Trebalo mi je tri mjeseca za preslušati ih i prostudirati."
Kao koreograf, predavač i ravnatelj ansambla prošao je cijelu Europu. U popisu mjesta u kojima je radio jedan grad se posebno ističe – Berlin, a od njegovih djela u Berlinu u 21. stoljeću, jedan balet ušao je u povijest; "Don Juan" u Staatsballett Berlin iz 2014. Nanjušili smo da bi bliskost s Jakovinom mogla potjecati baš iz tog doba.
"Da, sreli smo se na tri baleta i u trećem što sam ga radio, 'Don Juanu', zaključio sam da je najbolje da njemu ponudim glavnu ulogu. Bio je to veliki, baš ekstreman uspjeh, zahvaljujući svima koji su nastupili, njemu, meni... Kada je postao ravnatelj baleta ovdje, mislim da je razmišljao kako je to bilo odlično iskustvo, pa je to htio i sada u svom teatru", kazao je Madia.
Bio je skroman, nije rekao da je njegov izbor glavnog plesača bio savršen i za reklamu za tu predstavu.
"On je bio zgodan, ženama je bio zanimljiv, ali to nije bilo toliko važno. Zračio je tom čarobnom aurom da nosi cijelu predstavu", rekao je.
Balet je bio briljantan. A onda još i pomama za plakatom na kojem je pozirao Jakovina, zbog kojih su obožavatelji(ce) razbijali reklamne izloge i po sumnjivim budžacima Kreutzberga ili Weddinga i po elitnima Mitte, Friedrichstraße, sve kako bi ukrali plakat za koji se moglo dobiti i 300 eura. Jakovinu su intervjuirali za tisak, TV, radio, nekoliko tjedana trajala je ludnica za plesačem kojega je on odabrao, kao za rock superstarom.
"Teško je odrediti što točno čini jednog plesača pogodnijim za neku ulogu od drugog. Morate imati karizmu za glavnu ulogu, biti u stanju na ramenima nositi težinu cijele predstave, publika mora biti zainteresirana cijelo vrijeme vas gledati u toj ulozi. Kod don Juana nije riječ o ljepoti nego o bombastičnom šarmu, a tu je i lepeza emocija koju je trebao prikazati", objasnio je taj kozmički uspjeh. Što se Zagreba tiče, sve se poklopilo već na prvi dojam.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Kad sam vidio zgradu HNK, bila mi je prelijepa. Ne, ne! To je vrlo važno! Ponekad imate odlične ustanove, kao Deutsche Oper Berlin, ali ružno izgrađene, kao betonski blok koji kao da je pao s neba, baš gadan. Ako je negdje lijepo, svi žele tu živjeti i stanovi su sve skuplji. Uzmite grad kao Dresden. Bio je razoren u ratu, iznova su ga izgradili i sad je arhitektura sva u betonu. Uglavnom je sve ružno, nitko tamo ne želi živjeti i svi su pretežno tužni. Zato se ja u teatru borim za ljepotu kao cilj", objasnio je.
Razgovor s njim ne bi imao smisla bez pitanja kako je, zaboga, 1988. došlo do toga da ga kao 23-godišnjaka u trogodišnju oproštajnu turneju po svijetu povede Nurejev. Rekao je da je imao sreće. Bio je plesač solist u "Béjart Ballet Lausanne" i baš kad su bili u Parizu, Madia se ozlijedio. Imao je slobodan dan i krenuo je na predstavu Baleta Pariške opere. Ah da, jedino što nije imao ulaznicu.
"Svaki plesač zna pronaći put 'tamo iza'. I dok sam prolazio kroz foaje, s druge strane se pojavio taj čovjek, nasmiješen. Sreli smo se na sredini, kao pred revolveraški dvoboj. I pita on mene: 'Što vi radite ovdje?' A ja: 'Dobra večer gospodine Nurejev. Htio bih pogledati predstavu.' Objasnio sam da nemam ulaznicu, a on će mi na to: 'Nema veze, pođite sa mnom.' Poveo me je u ložu po samoj sredini, u kojoj je prvi red bio krcat gospođama punima nakita. Jednu od njih je dohvatio ovako...", pokazao je da ju je Nurejev uhvatio palcem i kažiprstom za rame i blago odvukao iza: "... a mene doveo da tamo sjednem. OK, rekoh, promatrat ću predstavu s najboljeg mjesta u cijelom gradskom kazalištu, iako nisam imao novca za ulaznicu."
Poslije, na domjenku, Nurejev ga je pozvao da sutradan skupa treniraju. I tada mu je rekao: "Ti nisi moderni plesač, ansambl Béjart nije pravi izbor za tebe. Imaš sve kvalitete za baletnog prvaka."
Od tog trenutka Madia je krenuo u klasični balet. Putovao je po SAD-u i jednog dana Nurejev ga je nazvao i pozvao ga da nastupi u njegovom malom komadu u kojem su nastupali on i šestero prvaka baleta, "etoiles", najbolji od najboljih.
"Parišku operu smatra se jednom od najvećih, ako ne i najvećom baletnom skupinom u svijetu. To je sam vrh. I sad mene zove jedan Nurejev da plešem s njim i šest baletnih zvijezda Pariške opere!? 'Hvala vam, ali ja mislim da nisam na toj razini', rekao sam. Što ja imam tražiti među njima?", prisjećao se Madia.
Godinu poslije, Nurejev je opet zvao.
"Jeste li ove godine spremni?", pitao ga je i Madia više nije mogao odbiti, "Nurejev i prijatelji" tri godine su obilazili svijet.
Najbolji teatri, najbolja publika, najbolji hoteli, najbolji plesači koje je mogao zamisliti. Bliski istok, Azija, Australija, pa Japan, Sjeverna, Južna Amerika.
"To je bilo tako brzo, a ja sam bio mlad i nisam bio svjestan kakvu sam sreću imao. Shvatio sam tek puno poslije."
Giorgio Madia danas kaže da je najvrednije što je iz toga naučio bilo ponašanje Nurejeva. Putovali bi i 14 sati avionom, bacili prtljagu u hotelske sobe, a on bi otišao ravno u teatar vježbati u dvorani.
"To je činio svakog dana života, bez obzira je li dan ranije briljirao u predstavi, je li putovao tko zna koliko, je li slavio do četiri ujutro. Pokazivao je skromnost time što je svakog dana počinjao od nule, svjestan da svake večeri nastupa pred drugom publikom, koja te možda nikada ranije nije gledala i čeka vidjeti zašto si ako veliko ime", kazao je.
Unatoč trudu i puno rada, Madia smatra da je u životu imao puno sreće. A kako je uopće počeo od La Scale još kao klinac?
"Opet sam imao sreće", rekao je.
A ne, neće nam opet prodati istu priču.
"Ne, zbilja. Htio sam biti glumac. Doma sam plesao, pjevao, glumio. Roditelji su mislili: 'O bože, što ćemo s tim malim?'"
Živjeli su na 14. katu u zgradi u kojoj je živjela i gospođa koja je predavala balet u La Scali. Pa im je jednom rekla da bi "mali ima dobre noge, baš za plesača".
"Otac mi je bio ekonomist, mislio je: dobra je to škola, još će gimnasticirati, a nećemo ga morati stalno trpjeti doma. Usto, nije morao platiti", Madia svoj život opisuje na takav mediteranski način.
Prvo vrijeme baš ga nije bilo nešto briga:
"Kasnio bih, roditelji bi vikali na mene. Prve, a onda i druge godine razmišljao sam samo da mi je to tako dosadno. Mislim, kako to izgleda dječaku od 10 ili 11 godina? Držiš se za šipku, satima i satima gledaš iste stare pukotine na zidu i razmišljaš: svi su vani, vani je sunce, vani su prijatelji, a ti ovdje podižeš nogu gooooore, pa je spuštaš doooolje. Gledaš zid ispred sebe i razmišljaš: 'Je li to život? A govorili su da će to biti baš zgodno.'"
Do tada jest išao u kazalište, ali samo na dramske predstave, nikada na balet.
"Nastavnik bi vikao na mene: 'Tko to zvižduče!!?' I onda se dogodilo. Imao sam sreće jer bio sam zgodan dječak, pa su me izabrali u predstavu. Da, opet sam imao sreće. Publika je dobro reagirala i odjednom je postalo zabavno. 'A-ha, nije mi baš jasno o čemu je riječ, ali možda ipak ima nečega u tome'", pričao je. Počeo je osjećati slobodu, zadovoljstvo, sve bolje je razumio balet. 40 godina poslije u tome je još uvijek svjetska faca.