Sve je počelo u proljeće 2016., kad su u predahu priprema za balet "Petar Pan" na balkonu HNK u Zagrebu ravnatelj Baleta Leonard Jakovina i koreograf Giorgio Madia krenuli ćakulati.
"Pitao me je što namjeravam dalje raditi i što mislim o 'Opasnim vezama'. Rekao sam mu da moram malo razmisliti", prisjetio se skoro tri godine poslije Madia u toj istoj zgradi, ovaj put u dvorani za vježbanje.
Dva tjedna uoči premijere baleta "Opasne veze", 22. ožujka 2019., Giorgio Madia finišira djelo na kojem je radio mjesecima, baletnu predstavu po priči izvorno iz epistolarnog romana iz 1782. godine Pierrea Choderlosa de Laclosa. A kakva su to bila vremena... Bilo je to samo sedam godina prije nego što će izgladnjela svjetina jurnuti na utvrde Bastille, 11 godina prije nego što će se u košaru otkotrljati glave Luja XVI. i Marie Antoinette.
Čovjek koji će postati odani Napoleonov general, koji izumio topovsku granatu, u doba posljednjeg stadija dekadencije monarhije u Francuskoj napisao je roman o dvoje zadnjih gadova, o markizi Isabelle de Merteuil i vikontu de Valmontu, koji spletkare, poigravaju se osobnim tragedijama ljudi oko sebe, najmanje sposobnih da im se otrgnu iz kandža. Takvu priču pretvoriti u balet niti bi Jakovina predložio bilo kome, niti bi baš svatko imao petlje prihvatiti. No, Madia nije bilo tko.
Lako za to što je 1984. balet diplomirao u baletnoj školi Teatro alla Scala, nego je riječ o čovjeku kojega je sam Rudolf Nurejev onomad poveo s odabranima na svjetsku turneju. Zatekli smo ga kako s Tomislavom Petranovićem, Takuyom Sumitomom, Guilhermeom Gameirom Alvesom i Andreom Schifanom više od sat vremena brusi, ponavlja, uvježbava scenu koja će u predstavi trajati pola minute. U predstavi od dva sata. Rekli smo mu da se to čini kao prokleto puno posla.
"Istina. Ali, ovo je bila jedna od lakših scena, sa samo dva ili tri čovjeka i bez posebno teških koraka. U nekim scenama imamo velike skupine plesača sa složenim plesnim pokretima, a svi se moraju uskladiti", rekao je Madia.
Kaže da je tom baletu pristupio kako najviše voli, da priču ispriča kroz koordinaciju glazbe i emocija, praktično kroz glumu. Do krajnosti je, vidjeli smo, cjepidlačio da traženi pokret, koliko god bio kratak, savršeno dozira na točno onakav gnjev, tugu, očaj kakav želi. I svaki put je bilo jasno da točno zna što želi. Osim kad bi se predomislio. Tada bi još bolje znao što hoće.
"Iz pozicije gledatelja razmišljam da li mi ta priča daje ono što treba ispripovijedati. Ako zaključim da mi priča ne pruža ništa, da me emocionalno ne dotiče, zasučem rukave i krećem ispočetka. Konačno, sve što ne bude u redu, sve je moja odgovornost. A ova priča posebno je puna emocija i dramatična. Puna je paralelnih priča, linija radnje i likova koji se isprepliću", objasnio je svoj rad u HNK.
Radi, kaže, po 12 sati, nekada i po 18.
"Na kraju ti ostane četiri sata za spavanje, ali navikneš se", smijao se.
A tek kad je pokazao svoj izbor skladbi J. Haydna: Simfonija br. 96 "Čudo", pa Simfonije broj 6, broj 94, uvertira iz opere "La fedeltà premiata", Simfonija br. 88, opera "Il mondo della luna"... Potrajalo je dok je sve nabrojao.
"Samo simfonija taj ih čovjek ima više od 100. Trebalo mi je tri mjeseca za preslušati ih i prostudirati."
Kao koreograf, predavač i ravnatelj ansambla prošao je cijelu Europu. U popisu mjesta u kojima je radio jedan grad se posebno ističe – Berlin, a od njegovih djela u Berlinu u 21. stoljeću, jedan balet ušao je u povijest; "Don Juan" u Staatsballett Berlin iz 2014. Nanjušili smo da bi bliskost s Jakovinom mogla potjecati baš iz tog doba.
"Da, sreli smo se na tri baleta i u trećem što sam ga radio, 'Don Juanu', zaključio sam da je najbolje da njemu ponudim glavnu ulogu. Bio je to veliki, baš ekstreman uspjeh, zahvaljujući svima koji su nastupili, njemu, meni... Kada je postao ravnatelj baleta ovdje, mislim da je razmišljao kako je to bilo odlično iskustvo, pa je to htio i sada u svom teatru", kazao je Madia.
Bio je skroman, nije rekao da je njegov izbor glavnog plesača bio savršen i za reklamu za tu predstavu.
"On je bio zgodan, ženama je bio zanimljiv, ali to nije bilo toliko važno. Zračio je tom čarobnom aurom da nosi cijelu predstavu", rekao je.
Balet je bio briljantan. A onda još i pomama za plakatom na kojem je pozirao Jakovina, zbog kojih su obožavatelji(ce) razbijali reklamne izloge i po sumnjivim budžacima Kreutzberga ili Weddinga i po elitnima Mitte, Friedrichstraße, sve kako bi ukrali plakat za koji se moglo dobiti i 300 eura. Jakovinu su intervjuirali za tisak, TV, radio, nekoliko tjedana trajala je ludnica za plesačem kojega je on odabrao, kao za rock superstarom.
"Teško je odrediti što točno čini jednog plesača pogodnijim za neku ulogu od drugog. Morate imati karizmu za glavnu ulogu, biti u stanju na ramenima nositi težinu cijele predstave, publika mora biti zainteresirana cijelo vrijeme vas gledati u toj ulozi. Kod don Juana nije riječ o ljepoti nego o bombastičnom šarmu, a tu je i lepeza emocija koju je trebao prikazati", objasnio je taj kozmički uspjeh. Što se Zagreba tiče, sve se poklopilo već na prvi dojam.
Nastavak na sljedećoj stranici...
