"Moj fikcionalni život izgleda ovako: imam četrdeset godina i žena sam. Menstruiram još uvijek, što je za ovu priču bitno, Slavenka kaže: kad prestane menstruirati, žena postaje nevidljiva", piše Ivana Bodrožić na početku svoje "Fikcije", koja to nipošto nije.

Jao, kako me nasmijala, rasplakala pa opet nasmijala, napisavši istinu svih nas četrdesetplus žena, koje ćemo uskoro postati nevidljive, a nikad smo jače, nikad nježnije, nikad snažnije i nikad krhkije. Priče su to o nama koje odgajamo djecu, čuvamo i stare roditelje, koje najmanje vremena imamo za sebe dok dolazimo do zraka u muškome svijetu, koje smo dio utega frustracija i očekivanja ostavile iza sebe no tu bitku vodimo i dalje. Nevidljive prijateljice ljubavi.

KNJIŽEVNOST Nagrada za Roman Ivane Bodrožić 'Sinovi, kćeri'

Knjiga donosi šesnaest istina o ženama koje ostvaruju svoje pobjede i poraze u svakodnevici - kad su same u autu, kad odgajaju djecu, kad su zabrinute zbog klimatskog kolapsa, ili tjeskobne u anonimnosti virtualnog svijeta, kada plešu na šipci, kad razmišljaju o starosti ili tračaju kolegice. S mnogo humora i bez patetike, slojevito i snažno Ivana Bodrožić u "Fikciji" ispisuje složeni mozaik ženskog iskustva, poručuju iz Frakture. Stoga ove priče treba čitati kao istinitu fikciju, ali pritom ne zaboraviti na zid patrijarhalnih normi društva koje uvijek prijeti da će je osporiti.

Sve je tu, što svaka od nas proživljava i živi, dvjesto stranica naše, ženske istine. Naša majka, njena nedovoljna ljubav i prevelika osuda, njena očekivanja; naša djeca, za koju smo već nevidljive; jedan Srbin kojeg volimo, a kojeg naša obitelj ne želi; jedan majstor kojeg smo zatočile u podrumu vikendice, vezan za cijev, jer nam je dosta majstora koji će problem radije objašnjavati našem partneru Amerikancu, profesoru filozofije koji ne zna ni riječ hrvatskog, nego nama, ženama.

NAGRADA MEŠA SELIMOVIĆ Ako je Jugoslavija uopće postojala, onda je to bilo u njenoj kulturi

"U podrumu držim čovjeka. Posljednja dva dana dolazim rano ujutro i kasno navečer kada brijeg utone u mrak i maglu ili prije nego što će ispod te koprene izroniti... Svjetlo ne palim, ni ono na kući ni ono u prizemlju, tek kada je zaobiđem pa sa stražnje strane otključam metalna vrata podruma i nogom napipam hrapavu betonsku stepenicu, upalim zaslon mobitela da se ne survam. I da tek postepeno otkrijem u kakvom je stanju. Poveća, masna glava rijetke žućkaste kose na prsima mu je, ruke iza leđa povezane su plastičnom trakom za zatezanje, pod guzicom jastuk Jyskove vrtne garniture, jednu nogu savio je u koljenu, druga je ispružena, možda ukočena. Gornji dio plavog kombinezona zateže mu salo trbuha koje se prelijeva sve do prepona, siva pernata jakna kojom sam ga sinoć pokrila spuznula je na tlo pored njega...", hvala Ivani Bodrožić što je zatočila, i zatočenog drži i mog majstora. Hvala za štivo koje sve nas "četrdesetplus" čini prijateljicama.

Hotel Zagorje U školama bi trebalo poučavati empatiju, a ne vjeronauk

No nije ovo samo žensko štivo niti žensko pismo, kritika je i virtualnog svijeta u koji smo prenijeli svoje živote: "... Samo titraju banalnosti u besmislenim virtualnim zapisima, toliko djece nije dobro, izgubljeni su, ubijaju sebe, ubijaju druge, prazni su od smisla koji su im oduzeli Hrvati, Srbi i svi ostali. Po čitavom kontinentu poplave na površinu izbacuju podzemne i fekalne vode, više se ništa ne može odvojiti, bistro od zamućenog, dobro od lošeg... Svaki dan moramo sve iznova postaviti na noge, iznova obuhvatiti svijet u kojem živimo, i s njime se pomiriti".