Ako je Jugoslavija uopće postojala, onda je to bilo u njenoj kulturi

Dodjelom jubilarne, 20. po redu nagrade za najbolji roman napisan na hrvatskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku, nazvane po jednom od najboljih i najznačajnijih pisaca ovoga dijela svijeta, Meši Selimoviću, u subotu, 9. listopada, završeni su 21. Književni susreti Cum Grano Salis u Tuzli. Žiri u kojem su bili Semezdin Mehmedinović kao predsjednik, te pisci i spisateljice: Senka Marić, Ivica Đikić, Miodrag Popović i Mirjana Đurđević, odlučio je da skulptura - mastionica i pero - plaketa i pristojan novčani iznos pripadnu Ivani Bodrožić za djelo “Sinovi, kćeri”, uz koju su u finalnom izboru bili i romani “Kontraendorfin” Svetislava Basare, “Putujuće kazalište” Zorana Ferića, “Izvedeni iz kičmi” Amile Kahrović Posavljak i “Mladenka Kostonoga” Želimira Periša. Za razliku od većine, vjerojatno svih, književnih manifestacija na području od Bregane pa do Skoplja, ova tuzlanska jubileje obilježava se dva puta. Naime, prvo su 2001. osnovani i održani prvi književni susreti na kojima je ustanovljena nagrada koja se dodjeljuje od 2002. i jedina je zbilja regionalna, dakle neograničavajuća jezikom, državljanstvom autora i autorica i državom prvoobjave. Pravila su, dakle, takva da selektori u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori biraju najmanje dva, a najviše pet romana objavljenih u prethodnoj godini, između kojih žiri prvo bira pet finalista, te naravno pobjednika ili pobjednicu.

Od osnutka pa do, evo, ove 2021. nagrada nije dodijeljena samo prošle godine, kad su epidemiološki razlozi odgodili sve što se odgoditi moglo, računajući, je li, i Književne susrete Cum Grano Salis, čiji je značaj još puno veći od medijske i percepcije javnosti, ali ne i od statusa koji ovaj događaj uživa u književnim krugovima. “Prvobitna namjera Književnih susreta je bila obnova mostova suradnje i prevazilaženje nametnutih granica među književnim stvaraocima i ljubiteljima književnosti, koji pripadaju istom govornom (južnoslavenskom) području, a kojima su politika, podjele i sukobi iz bliske i daleke prošlosti nametnuli čvrste granice. Ideja Susreta bila je i ostala u namjeri osnivača da na prostoru Zapadnog Balkana potenciramo ono što nas veže, a ne ono što nas razdvaja“, piše na službenoj stranici manifestacije koju je pokrenuo tadašnji općinski načelnik, danas gradonačelnik Tuzle, ali i romanopisac sa zavidnim opusom, Jasmin Imamović. Grad čijom panoramom i dalje dominiraju tvornički dimnjaci desetljećima nije imao imidž kulturnog ili književnog centra. Tuzla se, zapravo, vlastitim imidžem uopće nije bavila. Svijet iz mjesta rudarstva, solarstva, kemijske i raznih drugih industrija u zoru je išao na posao, poslijepodne na ručak, vikendom na nogometne i košarkaške utakmice i... I dobro, imala je Tuzla za sva ta svoja prošla desetljeća i profesionalno kazalište i respektabilnu Međunarodnu galeriju portreta i orkestre i bendove i Festival dokumentarnih i kratkometražnih filmova i različite umjetnike kojima je ona upisana u rubriku mjesto rođenja, ali je prvo bila, kako se već govorilo, grad uglja i soli. To što se baš sve promijenilo - i do te mjere da su danas glavna atrakcija gradsko kupalište i najveći trg u BiH - ne znači da Tuzlaci žive u mraku i ne koriste sol, sasvim suprotno, ali ih se više ne doživljava kao statiste sa zadatkom u gradu koji postoji da bi radnička klasa imala gdje spavati.

Pokrenuti književne susrete kao takve, nije neko veliko umijeće. Dovoljno je nešto novca, jednostavan programski koncept, te dvoje-troje članova ili članica organizacijskog tima u čijim se telefonskim imenicima nalaze brojevi autora i autorica iz Zagreba i Sarajeva, Beograda i Podgorice. 
No pokrenuti književne susrete s ambicijom da postanu prepoznatljivi po nagradi čija su pravila najotvorenija, pa još u gradu koji se, realno, doživljavalo kao polazište u jednom smjeru za većinu onih koje je od neposredne proizvodnje više interesiralo stvaranje nečega što ne ovisi ni o planskoj ni o tržišnoj ekonomiji, e to je već bio priličan rizik. I, pokazalo se, isplativ. Nisu, da ne bude zabune, ovi književni susreti nešto kao mini verzija Sajma knjiga i autora u Istri ili zamjena za ono što je bila, recimo, nagrada beogradskog tjednika NiN, iako imaju sličnosti. Kao i u Puli, autori i autorice su u Tuzli važni i paženi te ne služe da popune prostor između najboljih trenutaka za prodaju knjiga po posebno povoljnim cijenama. Nagrada “Meša Selimović” referentna je pak na znatno širem prostoru od zemlje u kojoj se svečano uručuje na prigodnoj ceremoniji. Rok trajanja posljednje Jugoslavije bio je nešto dulji od biološkog života Josipa Broza Tita, dok je političko jugoslavenstvo ovisilo o sposobnosti Komunističke partije da održava privid njegova postojanja. Ma, ako je ta Jugoslavija uopće postojala, onda je to bilo u njenoj kulturi, amalgamu koji nije imao nikakve veze s ustavnim ili teritorijalnim uređenjem. E to su u Tuzli shvatili i, umjesto uzaludne borbe protiv posljedica jezika čije su sličnosti neusporedivo veće od razlika, odlučili iskoristiti jednostavnu činjenicu da se djela autora i autorica iz četiri neovisne države jednako čitaju u svakoj. Sve poslije bilo je naizgled jednostavno, a suštinski jedino ispravno: dati relevantnim akterima književnog života da selektiraju najbolje knjige, zatim jednako relevantnom žiriju da listu reducira i, u konačnici, odluči o najboljem ili najboljoj. Ovoga puta je to bila Ivana Bodrožić, koja se pridružila laureatima poput Mirka Kovača, Bekima Sejranovića, Miljenka Jergovića, Andreja Nikolaidisa, Semezdina Mehmedinovića, Senke Marić, Filipa Davida, Mirjane Đurđević i tako dalje i tako redom. Dug je to popis. I zbilja zadivljujući.