Slava i moć YU arhitekture - omražena samo kod nas
U sjeni nogometnog finala na Mundijalu u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti otvorena je istog dana spektakularna izložba "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980.", na kojoj se prvi put predstavlja svijetu arhitektura i spomenička baština bivše Jugoslavije.
Izložba je vremenski omeđena Titovim "povijesnim Ne!" Staljinu te smrću maršala Josipa Broza, a obrađuje široki raspon tema, od urbanizacije i uporabe tehnologije u svakodnevnom životu, preko konzumerizma, do globalnog dometa jugoslavenske arhitekture. Te teme su predstavljene na više od 400 crteža, modela, fotografija i filmskih snimaka, koji su posuđeni iz gradskih arhiva te privatnih i muzejskih kolekcija iz cijele regije.
Izložbu su pripremili Martino Stierli, od 2015. MoMA-in glavni kustos za arhitekturu i dizajn, te Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na sveučilištu u Floridi, koji je surađivao s hrvatskim teoretičarom Marojem Mrduljašem u dvogodišnjem istraživačkom projektu "Nedovršene modernizacije".
Taj projekt rezultirao je izložbom u Mariboru i knjigom "Modernism- in-Between" u izdanju ugledne izdavačke kuće Jovis iz Berlina te utro put i ovoj izložbi. Doprinos izložbi dalo je i mnogo suradnika iz država bivše Jugoslavije. Izložbu prati raskošan katalog, u kojem su objavljena tri teksta: Stierli je pisao o geopolitičkoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji, Kulić na temu "bratstva i jedinstva", a Mrduljaš o samoupravljanju.
Upitali smo Maroja Mrduljaša, koji se vratio sa svečanog otvaranja izložbe u New Yorku, jednog od autora članka u katalogu, kakvo zanimanje je izazvala izložba jugoslavenske arhitekture u MoMa-i danas, gotovo 30 godina nakon raspada Jugoslavije?
"VIP otvaranje se može okarakterizirati spektaklom, došli su vodeći progresivni arhitekti New Yorka, poput Petera Eisenmanna ili dvojca Elizabeth Diller i Ricaro Scofidio. Reakcije su vrlo pozitivne, no još nisu izašli prvi veći prikazi jer je prerano, kritičari trebaju nešto vremena da prouče opsežnu izložbu i katalog, pa se ozbiljni osvrti tek očekuju. Ono što sve fascinira jest odvažnost arhitekata iz Jugoslavije, njihova autentičnost, izuzetna heterogenost i različitost pristupa na tako malom teritoriju te veza arhitekture i društvenog projekta samoupravnog socijalizma", istaknuo je Mrduljaš dodavši da to poticanje raznolikosti snažno rezonira s globalnim trenutkom te poručio da je jugoslavenska arhitektura bila poput prototipa i prethodnika današnjeg idealnog multikulturalnog svijeta.
Na pitanje da izdvoji nekoliko najvažnijih arhitekata i njihovih projekata na izložbi u MoMa-i, Mrduljaš je istaknuo Vjenceslava Richtera, jednog od ključnih arhitekata druge polovice 20. stoljeća, kojem je posvećena zasebna monografska cjelina.
"Ta cjelina pokazuje Richterovu nevjerojatnu sposobnost eksperimenta u različitim medijima, od vizualnih umjetnosti, preko arhitekture, do utopijskog urbanizma", rekao je Mrduljaš, dodavši da je Richter još 1960-ih izlagao u SAD-u, radio međunarodne izložbe i bio internacionalno prepoznat, međutim ne dovoljno.
Richterovi radovi posuđeni su iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, tako da će njujorška publika vidjeti, osim poznatog Richterova sinturbanizma i utopijskih projekata, skice vrlo inovativnog Jugoslavenskog paviljona za Svjetsku izložbu EXPO 58, koje je radio u suradnji s Ivanom Piceljem i Aleksandrom Srnecom. Taj paviljon i danas stoji u Bruxellesu, ali je u funkciji katoličke škole. Moći će ocijeniti i njegova vrlo konkretna ostvarenja poput Saponije Osijek. Mrduljaš je izdvojio i Borisa Magaša, rekavši kako je njegov Poljud jedna od "građevina zvijezda" izložbe.
"Magaševi radovi i danas izazivaju pažnju po svom autentičnom pristupu. Naime, za Magaša nisu postojale konvencije, on je svaki projekt počinjao od nule, od samih temelja projekta", pojasnio je naš sugovornik.
Kako je turizam jedna od posebno obrađenih tema, među odabranim radovima našao se i danas posve napušten hotelski kompleks Haludovo Borisa Magaša, a pokazani su i hotel Maestral Ante Rožića, Matije Salaja i Julija de Luce te hotel Plat Petra Kušana, koji se nalazio kraj Dubrovnika, a nedavno je srušen. Uz Richtera, još su tri arhitekta dobila monografske cjeline: slovenski arhitekt Edvard Ravnikar, koji je oblikovao glavni ljubljanski Trg Revolucije, te Juraj Neidhardt, svojedobno Le Corbusierov suradnik, koji je i zagrebački arhitekt, ali svoj poslijeratni opus ostvaruje u BiH.
Treći je Bogdan Bogdanović, slavni beogradski arhitekt izuzetne imaginacije utemeljene u nadrealizmu i autor 20-ak spomenika, čiji se Kameni cvijet, podignut u znak sjećanja na žrtve u logoru u Jasenovcu, smatra remek-djelom.
"Za odabir ta četiri ključna protagonista bilo je presudno da su kompletne ličnosti, da su samosvojni projektanti, ali i intelektualci koji su pisali i educirali, djelovali u različitim medijima, imali društveni značaj i autoritet", kazao je Mrduljaš.
Osim njih, prezentiran je i rad Dinka Kovačića i Mihajla Zorića Stambeni blok u Ulici braće Borozan u Splitu 3, zatim Drage Galića, Zorana Bojovića, Janka Konstantinova, Georgija Konstantinovskog, Nike Kralja, Jože Plečnika, Svetlane Kane Radević, Milice Šterić, Ivana Štrausa, Zlatka Ugljena i drugih.
Tako se na izložbi u New Yorku mogu vidjeti interijer sjajne Bijele džamije u Visokom u BiH Zlatka Ugljena, projekt obnove Skoplja nakon potresa, utemeljen na dizajnu Kenza Tange, do Novog Beograda i njegovih ekspresivnih velikih blokova stambenih zgrada. Jedna od atrakcija izložbe je i zgrada Sava centra u Beogradu Stojana Maksimovića, koja je u svoje vrijeme smatrana revolucionarnim kongresnim centrom s najnaprednijom tehnologijom.
U skladu sa socijalističkim duhom vremena dvoranu je svečano otvorio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito 15. svibnja 1977. godine, a u njoj je već iduće godine održan 11. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Dio izložbe posvećen je i spomenicima NOB-u, koji već nekoliko godina izazivaju veliku pozornost i divljenje svjetske javnosti, no nije presudan. Pokazani su spomenik Vojina Bakića kod sela Kamenska, spomenik na Petrovoj gori Vojina Bakića i Berislava Šerbetića, spomenik bitki na Sutjesci na Tjentištu Miodraga Živkovića i Đorđa Zlokovića te spomenik Ilindenskom ustanku u Kruševu u Makedoniji Iskre i Jordana Grabula.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Neki od tih antifašističkih spomenika su devastirani u devedesetima, kao i mnogi od nekad značajnih hotelskih kompleksa, poput Haludova u Malinskoj na Krku. Kako tumači današnje devastirano stanje tih građevina?
"Društvo koje je gradilo spomenike NOB-u ili velike i napredne turističke komplekse više ne postoji. To je baština bez baštinika, neželjena arhitektura, osobito ako govorimo o spomenicima i temi obilježavanja antifašističke borbe. Nažalost, izgleda da danas ona više znači kulturnoj eliti New Yorka nego našim malim provincijalnim zemljama. Globalni centar prepoznao je da je nekadašnja Jugoslavija također bila autentični kulturni centar a ne periferija. Istaknimo još jednom da pod pojmom 'Jugoslavija' mislimo na višestrukost kultura, da su i hrvatska, i slovenska, i makedonska kultura, svaka za sebe, bile zasebni centri poduprti zajedničkom državom. Danas, kad Jugoslavija više ne postoji, New Yorku i 'zapadu' je lakše priznati značaj i važnost koja joj je u kontekstu Hladnog rata i blokovske podjele bila uskraćivana. Ima nešto cinično u svemu tome", rekao je Mrduljaš.
Kako je uopće došlo do izložbe "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980." u najznačajnijemu muzeju svijeta? Maroje Mrduljaš je ispričao da je Martino Stierli, kad je preuzeo poziciju glavnoga kuratora arhitekture u MoMA-i, poželio početi svoje aktivnosti kroz temu manje poznatu široj javnosti.
"Stierli je shvatio da se globalni trend afirmacije takozvanog brutalizma, formalno ekspresivne arhitekture nastale nakon Drugog svjetskog rata, može dobro povezati upravo s jedinstvenom ulogom arhitekture u Jugoslaviji, koja je prkosila blokovskim podjelama i na neki način provodila svoj vlastiti projekt 'alternativne globalizacije' kroz Pokret nesvrstanih. Jugoslavija je također bila multietnička zajednica, te je gradila i svoj autentični projekt samoupravnog socijalizma, što se sve reflektiralo na arhitekturu. Stierliju je brzo postalo jasno da raspolaže vrlo zahvalnom temom, koja će redefinirati kanone povijesti moderne arhitekture, te je angažirao Kulića kao kokuratora, a nas desetak eksperata iz regije kao kuratorske savjetnike. Treba istaknuti Stierlijevu veliku hrabrost da za svoju prvu izložbu postavi jednu izazovnu i politički kontroverznu temu koja u 'Meki kapitalizma' afirmira dosege jedne socijalističke zemlje", naglasio je Mrduljaš, otkrivši da je proces uvrštenja izložbe u program MoMA-e trajao jako dugo i da je Stierli uložio puno vještine i odlučnosti da se ta tema prihvati.
Glavni kustos izložbe, Martino Stierli, je u fazi pripremanja projekta izjavio za Asocijaciju arhitekata u Bosni i Hercegovini da je jedna od ključnih teza izložbe da jugoslavenska poslijeratna arhitektura nije bila periferna već u samoj srži moderne arhitekture svijeta. Po njemu je moderna arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji bila upotrijebljena kao primarni alat za modernizaciju i urbanizaciju pretežno predindustrijskog društva te je služila kao simbol i agent progresa i "modernizacije".
"Štoviše, zbog specifične organizacije rada u arhitektonskoj profesiji u okviru 'samoupravljanja', sistem je proizvodio izvjestan 'višak' s velikim brojem strukturno inovativnih ili čak vizionarskih projekata, bez obzira na to jesu li bili izvedeni ili ne", izjavio je tom prigodom Stierli.
Prema mišljenju koautora izložbe Vladimira Kulića, objavljenog također na stranicama Asocijacije arhitekata BiH, izložba nakratko želi rekreirati vrijeme u kojem je "svrha postojanja arhitekture bila usmjerena prema dobrobiti zajednice, što je u suprotnosti s današnjom gotovo apsolutnom dominacijom privatnog interesa, kome je podređena čak i država".
S obzirom na to da je naziv izložbe "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980.", zanimalo nas je je li razlaz sa Sovjetskim Savezom bitno utjecao na arhitekturu u Jugoslaviji?
"Većina pionira prijeratnog modernizma bila je lijevo orijentirana i novi društveni poredak dobro je pogodovao njihovim idealima. Realno, do pravog prekida u arhitekturi nije došlo, i 1948. godina ustvari nije toliko relevantna u užem arhitektonskom smislu jer soc-realizam u Jugoslaviji nije nikad zaživio. Postojale su kratkotrajne debate o novom prikladnom stilu za novo društvo, ali od 1948. bilo kakva veza sa staljinističkim koncepcijama jednostavno postaje nemoguća", kazao je Mrduljaš, naglasivši da je u Jugoslaviji arhitektura uživala razmjerno visoku slobodu i od diktata tržišta i od normi birokratiziranog državnog aparata, što je pogodovalo procvatu arhitektonske kulture.
"Odcjepljenje od istočnog bloka sigurno je formiralo kontekst koji je u arhitektonskoj kulturi pogodovao kreativnosti, pa i eksperimentima. Radni uvjeti za arhitekte bili su povoljni, a struka je uživala visoki društveni ugled, koji je danas teško zamisliv", istaknuo je.
Premda je svaki od predstavljenih arhitekata priča za sebe, zapitali smo Mrduljaša možemo li govoriti o nekoj "YU arhitekturi" koja je povezana, osim socijalističkim okruženjem i Titom, i nekim drugim zajedničkim značajkama?
"Jedna od ključnih teza naših ranijih istraživanja i ove izložbe jest da ne postoji jugoslavenska arhitektura nego arhitektura u Jugoslaviji. Nema unificiranja na razini federacije, upravno suprotno, potiču se kulturne raznolikosti. No zajedničke su društveno-političke okolnosti i uloga arhitekture, koja je svim građanima trebala osigurati kvalitetniji i bolji život u čemu je u dobroj mjeri i uspjela. Dakle, ne postoji 'jugoslavenska škola arhitekture' u estetskom smislu, ali postoji etika razvoja izgrađenog okoliša koja se nastavlja na ideale progresivno orijentiranog modernizma. Umjesto jugoslavenske arhitekture radije bih govorio o arhitekturi za samoupravni socijalizam, primjerice o novim tipovima zgrada kao što su domovi."