Američki magazin The New Republic, redakcijskim i vlasničkim pretumbacijama posljednjih godina, još uvijek je izrazito cijenjen zbog članaka poput prije nekoliko dana objavljene analize o fenomenu sklonosti autoritarnih i diktatorskih vođa da pišu svojevrsne „svete knjige“ svojih ideologija. Colin Dickey tako primjećuje sličnost s biblijskom Knjigom postanka koja počinje naprosto tako što Bog nešto kaže i to se događa - „I kaže Bog: 'Neka bude svjetlo!' i bi svjetlo.“

Takva povezanost između nedemokratskih vođa diljem svijeta između riječi i akcije upravo je ona njihova želja za božanskim kojoj streme tijekom svakog dana svoje vladavine. Diktatori ne funkcioniraju prema činjenicama i razumu, nego radije po brutalnoj sili kojoj je cilj upravo to, da njihova riječ postane zakon, da svaka pojedina njihova izjava preraste u konkretnu aciju kojoj na putu neće stajati apsolutno ništa osim možda tek njihove osobne volje.

Odatle i sam pojam „diktator“, onaj koji diktira, onaj koji jedva da treba i reći što da se čini kako bi se iz riječi izrodila akcija. Ovakav san iščitava se i iz drugih knjiga: „Riječ je najdragocjeniji dar što ga je Bog dao ljudima“, stoji primjerice u knjizi koju se godinama moglo pronaći u svakoj džamiji, knjižnici i vladinoj zgradu u jednom Turkmenistanu.

A nije riječ o Kuranu, nego o knjizi „Rukhnama“ koju je napisao Saparmurat Nijazov „Turkmenbaši“, „otac svih Turkmena“, bivši komunistički sovjetski čelnik koji je ovom republikom vladao od 1985. do svoje smrti 2006. godine, bizarna politička ličnost, čovjek koji je zabranjivao balet u zemlji, obavljao operacije, iako veze s medicinom nije imao, koji je preimenovao mjesece i dane u tjednu... Njegova „sveta knjiga“ izrasla je iz želje da oživi stare narodne tradicije Turkmenistana nakon raspada SSSR-a, a izraodila se u spomenik jednom nevjerojatno patološkom egu i deluzijama autora.

Sve je to imalo određenu logiku, društvenu evoluciju koja je vodila jedno drugom, ali na kraju su se događale nevjerojatne stvari; zabranio je zlatne zube, sinkronizaciju filmova, operu, cirkus, pušenje... Čak je preimenovao ime za mjesec rujan prema svojoj knjizi, a svakome tko ju je pročitao tri puta, obećao je da će sigurno potom ići u raj nakon smrti. Njegova knjiga inspirirala je mnoge i na Zapadu, doduše, ne onako kako je Nijazov sanjao za života.

Hitlerova misija Ubijali su sve koji nisu bili 'savršeni' pa i djecu

Novinar Daniel Kalder ponukan tom knjigom istražio je i druga srodna djela autoritarnih režima. Naslov njegove knjige nešto je što pomalo podsjeća na neke epizode iz Adamsovog „Vodiča kroz galaksiju za autostopere“: „Paklena knjižnica: O diktatorima, knjigama koje su napisali i drugim katastrofama pismenosti“. Analizirao je sve od Lenjina do Kima Jong-ila, Lenjinove studije, aforizme Maoa Zedonga, romantičnu literaturu Sadama Huseina koju je žurio tiskati čak i usred napada SAD-a na Irak 2003.

Prvo što se da primijetiti jest paradoks da je mnoštvo tih knjiga loše do nečitljivosti, a opet su apsolutni bestelleri. Naravno da je objašnjenje za to što su to napisali baš oni i što su im građani-podanici samim time te knjige morali kupovati i čitati. Takva djela su često bivala i monstruozno golema. Memoari Envera Hoxhe imali su čak 13 svezaka. A usporedo s time te su knjige vrlo često bile dozlaboga nejasne, što je direktna posljedica toga što te knjige nitko nije uređivao.

Uostalom, koji bi podanik uopće bio dostojan takve zadaće!? Ono što im je najbitnije da im je zajedničko jest savršena sinteza između riječi i djela u smislu zapovijedi. Kad se malo bolje promisli, savršeno je logično zaključiti da je kult Maoa Zadonga u suštini bio kult knjige, njegove dakako.

Na kraju krajeva, kakav je do diktator koji ne bi imao svoju svetu knjigu, zašto bi ga se bespogovorno slušalo ako ne bi imao dokument koji bi objasnio da je njegova riječ zakon? U tim djelima koje su u pravilu totalna uvreda pisanoj riječi, a najčešće i s puno gorim posljedicama od toga, Kalder primjećuje da se u svakoj od tih katastrofa na neki način krije i neočekivani stilist. Benito Mussolini nije imao niti originalne ideje niti originalne argumente, a opet:

Nastavak na sljedećoj stranici...

„... Mussolinijev užitak u jeziku je zarazan. Njegova igra uvredama, užitak u ruganju, radost u bogohuljenju naprosto su bujni.“ Mao je pak bio majstor u smišljanju slogana jer se njegovim rečenicama, usporedo s propagandom, kotrljao i lirički izričaj pun snage, nade i vatre vjere. Zanimljivo je da je uopće kod diktatora prisutna sklonost pisanju još i prije nego su se dočepali vlasti. Oni se pritom dijele na one koji su pisali kao dio uspona na vlast i oni koji su pisati počeli kad su već bili tamo gdje su htjeli biti.

Mao, Mussolini, Lenjin i Hitler svi su od pisanja do određene mjere dobili nazad rast popularnosti, izreklamirali su se svojom porukom, dok su ljudi poput Sadama Huseina, Kim Jong-ila i sličnih koji su se u pravilu jezivo sramotili svojim književnim nedjelima. Ono što Kalder nije spomenuo jest to da su ovi drugi bili u komotnoj situaciji da se nisu morali niti truditi zbog ikoga osim sebe, dok su oni prvi trebali prikupljati svoje sljedbenike, vjernike.

Pa unatoč tome, Hitlerov Mein Kampf je zapravo zbrka svega i svačega, što Hitler nije uspio niti izbliza popraviti niti kroz sva svoja kasnija reizdanja. Pored svih popravaka, njegova knjiga u onom osnovnom dijelu nije se uspjela odlijepiti od pukog denunciranja kroz mržnju, od antiintelektualizma, sličnih stvari koje su, ironično, bile upravo ono što je dobilo toliko poklonika, pogađajući u najmračnije zakutke njihovih duša.

Colin Dickey na tom mjestu primjećuje jednu onespokojavajuću činjenicu – svoje knjige skloni su pisati i mnogi političari kako bi njome okrunili ili zadobili nešto povijesnog legitimiteta i autoriteta. No, tu je stvar bitno drugačija već time što su njihove autobiografije, koje su u pravilu pisali drugi (!), način da nešto ostave iza sebe ili da se pripreme za nove izbore ili da poberu nešto novca na kraju karijere...

Koliko god da to nipošto nisu literarni zločini kao književnost diktatora, rijetki su ipak dosegnuli neke literarne vrijednosti kao što je to uspio Barack Obama sa svojim „Dreams of my father“. Kod diktatora je motiv ipak u pravilu, bez obzira što žanr puno više intrigira, osobni narcizam vlastodržaca moćnika. Oni žele osigurati si besmrtnost, pa ako pritom ubace i nešto od svije jezive poezije, time zapravo nastoje svetoj knjizi režima dati posebnu notu vrijednosti poštovanja.

Povijesna uloga Slavni pjevač prvi je, i to slučajno otkrio da je umro Staljin

Zabavna je primjedba po kojoj mala autoritarna država, a takvih je nakon raspada bivše Jugoslavije na Balkanu, hvala Bogu, zbilja bilo, nalik je sobi za jednog, njegovom vlastitom prostoru u kojem on i samo on ima punu slobodu stvaranja. Tipovi poput Kima Jong-ila tako su znali ostavljati dojam radnog čovjeka, onoga koji je u svojoj knjizi „O umjetnosti kinematografije“ pisao kroz tehničke diskusije i kritiku koji čak, smatra Kalder, i nisu bili besmisleni.

Za vjerovati mu je jer je taj diktator doista bio svjestan kinematografije. Toliko da je otimao top-glumce i redatelje s juga podijeljene zemlje, a i njegovo malo carstvo imalo je neke svoje trenutke u filmu. A Sadam Husein... „Po nikakvim mjerilima to nije dobro, ali je to barem rad čovjeka a ne spomenika i, za razliku od većine drugih radova iz diktatorskog kanona, vrlo je iskren“, napisao je Kalder.

Šteta što Dickey nije otkrio koliko se Kalder bavio Staljinom, masovnim milijunskim ubojicom koji je doista puno znao o umjetnosti, društvu, znanosti, koječemu, iako je puno od toga uništavao upravo gledajući svijet kroz svoju diktatorsku paranoju. Na kraju, oni koji žive od svog despotskog ega, padaju s tim istim egom, brzo iščezavaju s padom njihove diktature. Depresivna iznimka je „Mein Kampf“.

Dijelom svoje analize fenomena koja se bavi Nijazovim, Kalder je u nekoliko rečenica napisao istodobno i kritički masakr knjige Nijazova i skoro dirljiv osvrt na jednu povijesnu tragediju: „Njegova namjera nije bila samo stvaranje ideologije, nego i nove povijesti, mitologije za svoju naciju... Bio bi to ogroman posao i za svakog velikog književnika, a Turkmenbaši nije bio čak niti osrednji autor. Bio je vrlo, vrlo loš kao pisac. Svojom 'Rukhnamom' htio se vinuti do zvijezda, a završio je na smetištu.“