Nakon maestralne premijere "Labuđeg jezera" u zagrebačkom HNK svi su hvalili balerinu Mirunu Miciu i koreografa Vladimira Malahova. Neki su bili oduševljeni baletnim solistima, rijetki su spomenuli dirigenta Diana Čobanova. Zna li itko tko je savršeno odsvirao solo dionice na oboi ili violončelu? Tko je bio prva violina, a tko je svirao harfu?

Bez orkestra nema predstave; nema baleta i nema opere. Ipak, 75 članova orkestra HNK nikad nisu u prvom planu. Nikad se ne poklanjaju publici, ne daju intervjue, u njihovu orkestralnu rupu ne ulazi nitko osim njih.

"Nikad nisam dobila cvijeće nakon premijere. Jednom mi je operni pjevač dobacio ružu, ali to je bila njegova ruža. Zbor, primjerice, dobije košaru cvijeća, mi ne. Naravno da nije stvar u cvijeću, ne treba meni ruža, ali to je tako. Bez nas nema ništa. Ako je orkestar loš, ni pjevači u operi ne mogu dobro pjevati", rekla nam je Branka Janjanin Magdalenić, harfistica, koja u orkestru Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu svira 18 godina.

Ekskluzivno 'Znate li cijenu naše želje za savršenim baletom?'

Većina je članova orkestra jednako samozatajna. Ne smeta im njihova "rupa", ne smeta im što nisu na pozornici. Rade svoj posao i to im je dovoljna nagrada. "Mi smo privilegirani", kaže Janjanin Magdalenić. Pojašnava da glazba obogaćuje i samo sviranje za njih je nagrada. To potvrđuje i solist violončela Adam Chelfi.

"Ovo je moj posao iz snova. Zapravo, to nije posao nego poziv. Ja sam počeo svirati violončelo sa šest godina i svirat ću ga do smrti. Uvijek ima boljih i lošijih dana, zna biti naporno, ali ako gledamo što smo sve dobili kroz ovo, ništa nije teško. Ako je nekome ovo samo posao, onda mu je sigurno jako teško i naporno", kaže Chelfi. Oboistica Jelena Ilčić dodaje kako je njihov posao psihički naporan jer svaki put kad sviraju, daju dio sebe.

"Emocionalno se dajemo u glazbu, ali koliko god dali, sve nam se vrati. Nekako sve ima smisla", kaže Ilčić. A sam posao glazbenika u ovom orkestru podrazumijeva svakodnevno vježbanje kod kuće od minimalno dva do tri sata, a zatim probe u kazalištu, koje traju od tri do četiri sata, ponekad i više kad se priprema važna predstava.

Orkestar vježba u tzv. orkestralnoj rupi, koja je smještena na ispod razine pozornice. Radi se o akustici. Naime, kako nam pojašnjavaju, da su orkestar i operni ansambl na istoj razini, instrumenti bi nadglasali pjevače i cijela bi akustika bila poremećena. "Neki je zovu rupa, a neki vele da je to pakao. Nije ni jedno ni drugo, to je jednostavno naš radni prostor", kroz smijeh kaže harfistica Branka Janjanin Magdalenić.

Da biste došli do rupe, ulazite u veliku prostoriju niskog stropa koja je prekrcana stvarima, među kojima su uski prolazi. Izgleda kao golemo skladište. Posvuda su stari ormari, drveni, bijeli, zatvoreni ili poluotvoreni. Sa strane su smotani linoleumi, drvene škrinje na kojima su otisnuti natpisi poput "HNK Pozornica alat" ili "Rasvjeta", a tko zna što se skriva pod teškim crnim platnima koja su kao nabacana posvuda.

Životna priča 'Ukrajinci su me umalo odvukli u građanski rat'

Pored su i kutije za instrumente, kao nemarno odbačene, svakih nekoliko koraka vidite po jednu ili dvije. Izgleda da ovaj prostor glazbenici koriste kao svojevrsnu svlačionicu. U pozadini se čuje poznata tema "Labuđeg jezera", a nad glavom nešto udara. Ispod pozornice smo, iznad upravo traje proba baletnog ansambla. Svaki put kad balerina poskoči, žarulje na trenutak zatrepere.

Zidovi rupe crne su boje, što neupadljivije, to bolje. U samoj sredini postolje je za dirigenta, a oko njega su u redovima poslagani stalci s partiturama, po jedna na dva glazbenika. Od dirigenta širi se krug, violine s obje strane u prvim redovima, zatim violončela s jedne i viole s druge strane, puhački instrumenti te udaraljke i bubnjevi u kutovima. Neznalcima partiture na prvi pogled izgledaju kao vilenjačko pismo, a listovi su pritom na dijelovima išarani, zaokruženi su naglasci i skokovi, prijelazi.

Ovdje se nalazi cijela predstava. Za vrijeme probe stalno se čuje dirigent, koji pokušava nadglasati vlastiti orkestar. "Ne! Brže to mora. Pazi sad, uspori ovdje...", stalno im daje upute. Dirigentski je posao puno više od toga što pazi da svatko odradi svoju dionicu i da sve to dobro zvuči.

"Na probu moram doći savršeno pripremljen, tako da se 90 posto dirigentskog posla obavlja kod kuće. Balet i opera su drukčiji, ali zahtjevni svaki na svoj način. Evo, sad za 'Labuđe jezero' nosio sam partiture kući mjesec dana, svaki dan sam ih učio. Mislim da su teške oko pet kilograma", smije se bugarski dirigent Dian Čobanov, koji je od početka ove sezone stalno angažiran kao baletni dirigent u HNK Zagreb, a povremeno je radio za ovu kazališnu kuću još od 2003. godine.

Pripreme za "Labuđe jezero" bile su dugotrajne. Bio je na svakoj probi baletnog ansambla kako bi dobio dojam o koreografiji. Zatim je usklađivao pokrete s glazbom. "Mjerio sam metronomom njihove pokrete, napamet sam naučio koreografiju, što nije bilo lako. U ovoj izvedbi postoji stotinjak skokova koji nisu u Čajkovskijevu originalu, to je bilo izazovno", priča Čobanov.

Glazba mora uvijek biti savršena, bez kompromisa, a on stalno mora paziti da je cijeli orkestar usklađen s baletnim i opernim solistima. Ako neki plesač izvodi pokret sporije nego što je u koreografiji zadano, on mora prilagoditi tempo i pratiti ga. Da on pogriješi, orkestar bi se vjerojatno raspao, kaže.

"Naravno, ovisi u kojem trenutku i na koji način, ali svakako je nezgodno. Dogodi se da maestro pogriješi, a orkestar nastavi dalje jer odmah shvate da nešto ne valja. Svakom se može dogoditi", kaže Čobanov. Desna ruka su mu koncertni majstori, posao koji u orkestru HNK obavlja, između ostalih, Vlatka Pehljan, inače violinistica. Osim što je solistica, ona je spona između dirigenta i orkestra. Njegove umjetničke zahtjeve prenosi glazbenicima, uštimava orkestar te svira svoje dionice.

"Na neki način moram biti umjetnička i moralna vertikala orkestra. Radimo s puno ljudi i moramo imati pozitivnu radnu energiju kako bismo svi bolje radili", kaže Pehljan. Dobra komunikacija svih članova orkestra važna je za sve i svi se trude da održe dobru atmosferu. "Ne moramo baš biti prijatelji, ali moramo biti u dobrim odnosima kako bismo mogli zajedno izvući najljepše melodije i emocije", kaže harfistica Branka Janjanin Magdalenić.

Dubravka Vrgoč "Danas više nitko ne može objaviti sliku praznog HNK na Facebooku"

Kod sviranja u orkestru bitno je muzičko povjerenje, a ja ga za većinu kolega i kolegica imam. Znam da možemo zajedno zasvirati i da će biti dobro, da će svatko napraviti svoj dio posla i da se mogu osloniti na njih, ističe oboistica Jelena Ilčić. Kad publika dolazi u dvoranu, većina članova orkestra već je na svojim mjestima. Zagrijavaju instrumente i svatko svira svoju melodiju. Kako bi bili što manje primjetni i kako ne bi odvlačili pozornost s pozornice, svi su odjeveni u crno.

Na stalcima ispod partiture glazbenici stavljaju svoje mobitele, a rijetko tko međusobno razgovara. Svi se psihički i fizički pripremaju za predstavu. Uzbuđenje je posebno veliko kad je premijera. "Uvijek imam tremu, bez iznimke.Više se radi o adrenalinu. Kad ulazite u 'rupu' prije predstave i osjetite da svi imaju tremu, to je prekrasno. Ako nemate tremu, to onda znači da vam je ovo ipak samo posao", opisuje violončelist Chelfi.

Koncertna majstorica Peljhan objašnjava kako se radi o "lijepoj vrsti treme", kad svatko od njih zapravo razmišlja kako može pridonijeti tome da doživljaj predstave za publiku bude još ljepši. Kao koncertna majstorica, ona je zadužena za uštimavanje orkestra prije nego što se u rupi pojavi dirigent. Dotad već svi trebaju biti spremni. Tijekom predstave publika na parteru gotovo uopće ne vidi glazbenike, a pogled na njih dijelom imaju posjetitelji u ložama i na balkonu.

Kad na svoje mjesto dođe dirigent, cijeli orkestar ustane kako bi pozdravio njega i publiku, koja to uglavnom uopće ne vidi. Zatim sjedaju i u tišini se pripremaju za početak, gledajući dirigenta i čekajući njegov znak. "U jednoj su operi mjerili otkucaje srca solista za vrijeme premijere i htjeli su prekinuti predstavu jer su se liječnici zabrinuli za srce prvog oboista. Neposredno prije sola imao je nevjerojatno velik broj otkucaja, skoro 160, a nakon toga spustio se na 40. Mislim da nam je svima tako, adrenalin je visok", kaže Chelfi.

Tri sata predstave orkestar odradi bez ijedne pogreške. Za to jednostavno nema prostora. Možda se potkrade manja pogreška, no publika to najčešće neće ni čuti ako se ne radi o grešci solista. "Kad se radi o solu, greške su nedopustive. To je ono što ste trebali pripremiti prije. Ne može se griješiti pri takvim stvarima", kaže Vlatka Peljhan. Da solist orkestra pogriješi, bio bi to ekvivalent falša opernog prvaka ili pada primabalerine; nedopustivo.

Spektakl u HNK 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

Kad orkestar završi i kad se spusti zastor, u rupi nastaje muk. Dirigent je jedini koji se kasnije popne na pozornicu, a orkestar također ustane i pokloni publici, samo ih većina ponovno ne vidi u njihovoj rupi. "Nitko ni s kime ne razgovara prvih pet minuta nakon što predstava završi, uvijek je tako", kaže Chelfi. Pod dojmom su, smiju se. Međusobno si čestitaju, stisnu ruku, možda kažu dvije-tri riječi. Nije lako tri sata raditi bilo što, a kamoli nešto tako emocionalno iscrpljujuće.

Dok baletni ansambl već desetak minuta uživa u ovacijama oduševljene publike, dio članova orkestra već je izašao iz rupe. Neki brišu svoje instrumente i polako ih spremaju u kutije. Neki samo sjede i provjeravaju mobitele. Dirigent im s pozornice baca buket cvijeća koji je dobio, no nitko se baš ne trga za njega, većina ni ne primijeti da je tamo.

"Kako bi nas motivirao, maestro Antonio Allemandi jednom nam je rekao: 'Na pozornici se svi izmjenjuju, dolaze i odlaze plesači i pjevači. Mi smo jedini ovdje od početka do kraja, od prve do zadnje note'. Možda se malo nepravedno zapostavljaju umjetnici u orkestru. I mi imamo sola, ogromna je težina na tome. Oni koji plešu ili pjevaju rade to pred svima. A ono što je kompozitor zamislio i napisao, sve je na orkestru", zaključuje violončelist Chelfi.

Glazba ostaje u rupi, i svi znaju da je bila savršena.