Tajna starih slika: Zašto se nitko na njima ne smije?
Rijetko kada ćete dok šećete bilo kojim muzejem u kojem su izložena slikarska djela primijetiti da se netko na tim slikama smije. U većini ljudske povijesti taj osmijeh, osmijeh sa otvorenim ustima smatrali su "nemodernim", kako je napisao Nicholas Jeeves u svom eseju The Serious and the Smirk: The Smile in Portraiture.
Danas otvoreni osmijeh smatramo prijateljskom gestom, znakom sreće ili privrženosti, a i fotografi ga vole. Možda ste pomislili da se u to staro vrijeme na slikama i fotografijama ljudi nisu smijali jer su htjeli sakriti svoje loše zube, no budući da su oni bili uobičajeni u to vrijeme, to im nije bio nikakav problem, piše CNN.
Odgovor na to pitanje puno je jednostavnije.
U to vrijeme portretiranje je trajalo sati, i nije ga bilo lako izdržati. Pa tako nije bilo ni lako zadržati osmijeh. Ako bi ga umjetnik i uspio prikazati na slici, smatrali bi ga radikalnim, i bio bi centralni dio slike, što baš osoba koja bi na slici bila, i nije željela.
Talijanski umjetnik Antonello da Messina bio je jedan od rijetkih koji je inzistirao na osmijehu, kojeg je uveo u svoje portrete kako bi osmijehom prikazao unutarnji život realistično prikazanih subjekata njegovih slika.
Njegov portret mladog muškarca iz 1470. godine dolazi prije da Vincijeve Mona Lise, koja se i dalje smatra vlasnicom najzagonetnijeg osmijeha u umjetnosti. Tko zna kako ju je nagovorio da se smije, i da takav izraz održi tako dugo.
Do 17. stoljeća u Europi aristokrati su smatrali da je pokazivanje zubi, u javnosti i umjetnosti, nepristojno i rezervirano za niže slojeve društva, pijanice, i zabavljače. Nizozemci su posebno bilo okrenuti prikazivanju svakodnevnog života, pa tako i osmjesima.
Bila su to razvratna društva, tako su ih i opisivali, pa tako i prikazivali na svojim djelima. Bilo je tu plesa, smijeha, vina i glazbe koja je često na slikama bila simbol ljubavi.
Na njih su utjecali raniji talijanski umjetnici poput Caravaggia. Muzički instrumenti mogu se vidjeti na njegovoj slici Triumphant Eros iz 1602. godine, što je bila alegorija ljubavi i adolescentske ljepote. Mladi Eros, gol i sa strijelama u rukama, pohotno se osmjehuje promatračima, a neki su ga čak i tumačili kao "slavlje homoseksualne strasti", piše Jeeves.
Trajna privlačnost rezerviranog osmjeha zatvorenih usana, poput onoga Mona Lise uglavnom su zabilježena na portretima žena iz tzv. elite. Takve su primjerice slike Rubensove supruge Isabelle Brant, Goyine Done Isabel de Porcel, slika Jean-Auguste-Dominique i njegove Madame Jacques-Louis Leblanc.
Ubrzo nakon izuma fotografije sredinom 19. stoljeća široki osmjeh sa zubima postao je standardni dio svakog portreta. Dok su moderni i suvremeni slikari prikazivali uznemirujuće osmjehe koji imaju zlokobna društveno-politička značenja.
Umjetnik Yue Minjun dio je pokreta ciničnog realizma u Kini, postao je slavan zahvaljujući svojim portretima u kojima je prikazan s velikim osmijehom, pomalo manijakalnim i to kroz nekoliko istih likova na jednom djelu. Iza te plastične i iste maske krije se zapravo njegova kritika društva i politike.
Tako je osmjeh postao puno više od samog prikaza nečijeg dobrog raspoloženja, prijateljstva ili zavođenja. Od nepristojnog pokazatelja razuzdanog društva, do ozbiljne kritike modernog društva.