'Wormwood': Kako je biološko oružje CIA-e postalo hit
Američki bakteriolog Frank Olson umro je pod sumnjivim okolnostima 1953. nakon što je htio napustiti program istraživanja biološkog oružja. Njegovu smrt vjerojatno je odobrio Allen Dulles, istaknuti diplomat i čelnik CIA-e (u vrijeme pučeva u Gvatemali i Iranu te pokušaja invazije na Kubu).
Olsonova obitelj do danas se uzaludno bori da rasvijetli njegovu smrt, što je evidentirano u Netflixovoj doku-igranoj miniseriji "Wormwood" (hrv. "Pelin"). Američki ministar rata (predratno ime za ministarstvo obrane) Henry Stimson pisao je 1941.: "Zbog opasnosti koje mogu suočiti ovu zemlju od potencijalnih neprijatelja koji bi koristili široko zvano biološko ratovanje, bilo bi dobro da se istraži trenutna situacija i buduće mogućnost".
Biološka oružja bila su mnogo opipljivija mogućnost od potencijalne atomske superbombe. Generacija prije, u Prvom svjetskom ratu, obilato se koristila kemijskim oružjima, a sad se strahovalo da su ugroženi i američki gradovi zbog razvoja strateških bombardera. Prvi svjetski rat popratila je epidemija španjolske gripe, koja je ubila više ljudi od samog rata, a epidemije zaraznih bolesti i dalje su harale svijetom. Američki predsjednik Roosevelt skrivao je od javnosti da je u kolicima zbog dječje paralize.
Uz punu potporu predsjednika, Stimson se pripremao da SAD prednjači u području biološkog ratovanja. Francuzi, Nijemci, Britanci i Japanci već su imali slične programe. Za voditelja novog programa izabran je Ira Baldwin, ugledni biljni bakteriolog, koji se do tada bavio povećanjem prinosa usjeva.
Poput Roberta Oppenheimera, kojemu je u isto vrijeme ponuđen Projekt Manhattan, presudna je bila vještina. Miroljubivi Baldwin cijeli dan je razmatrao moralnost ponude. Njegov djed bio je svećenik, u mladosti je propovijedao, a bio je i veteran Prvog svjetskog rata. Na kraju je zaključio da "ideja u ratu da se ubijaju ljudi je nemoralna – nije važno kako se ubijaju". Vojni laboratoriji za biološko ratovanje nalazili su se u bazi Fort Detrick udaljenoj tek 83 kilometra od Washingtona (manje od udaljenosti Zagreba i Varaždina).
Za sam projekt saznalo se tek u siječnju 1946., a bili su nepoznati i sovjetskim špijunima. Program je dobio narudžbu za 1 milijun bombi napunjenih antraksom (pola za Britaniju, pola za Ameriku), no rat je završio prije nego što je izvršena. Osim tehničkih prepreka, Baldwin i mnogi znanstvenici opstruirali su proces proširenja proizvodnje antraksa.
Suprotno njihovim nadama, vojska je nastavila i proširila program nakon rata. Neki od znanstvenika poraženih sila koji su eksperimentirali na zatvorenicima počeli su raditi za američki program (slično se dogodilo u Britaniji i Sovjetskom Savezu). Detrick je istraživao vojnu uporabu velikog broja zaraznih bolesti u ljudi, stoke i biljaka, što je uključivalo i obranu od njih. Uspio je razviti brojne suvremene sigurnosne mjere zaštite, a prvi veliki uspjeh bila je pobjeda na botulizmom.
Brojni Amerikanci, pretežno vojni ročnici, izloženi su bakterijama, virusima ili gljivicama kako bi se proučilo njihovo širenje, pri čemu su sudionici slabo upoznati sa samim eksperimentima. S druge strane, britanski znanstvenici su čak prigovorili Baldwinu da su mjere zaštite u Detricku "pretjerane izvan zdrave pameti". Baldwin je na takve kritike odgovorio: "Ne brine hoće li netko poginuti ili ne – ako pogine, bit će nam žao i odvojit ćemo par sati na sprovod prije povratka na posao. […] zanima me zaštita zajednice".
Obično što je bolest smrtonosnija, to se teže širi jer onesposobljava zaražene. Za učinkovitu primjenu biološkog oružja stoga bi idealno bilo širenje zrakom putem aerosola ili kukaca. Američka vojska bila je zainteresirana za antraks (nazvan po grčkoj riječi za ugljen jer uzrokuje tamne bedrenice) koji je preko spora lako mogao zaraziti stoku i ljude. Obilato ga je koristio Japan u Mandžuriji, a britanski pokusi rezultirali su dugotrajnom kontaminacijom škotskog otoka Gruinard.
Jedan od mladih znanstvenika koje je unovačio Ira Baldwin bio je i Frank Olson. On se ubrzo našao zadužen za razvoj aerosoliziranog (čestice u plinu) antraksa, čime bi bolest mogla biti širena poput spreja ili magle. Projekt se nije zaustavio nakon kraja Drugog svjetskog rata, a Olsonove dužnosti su se proširile kako je postao viši bakteriolog. Svojoj supruzi govorio je kako bi dobar dan na poslu obično značio smrti majmuna i drugih životinja.
Pedesetih je bio kontroverzan projekt korištenje kukaca za širenje bolesti, osobito komaraca za žutu groznicu. Nagrađivani autor Jefrrey. A. Lockwood 2009. ustvrdio je u svojoj knjizi da je SAD ispuštao zaražene kukce nad kineskim i korejskim snagama tijekom Korejskog rata. Prema dostupnim podacima, američko zapovjedništvo je već 1950. odobrilo korištenje bioloških oružja "čim budu spremna", no nisu poznati dokumenti koji bi i potvrdili njihovu uporabu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Komunistička propaganda je optužila savezničke snage za širenje pošasti, no zapovjednik snaga UN-a u Koreji osudio je širenje "namjernih laži".
Olson je istodobno bio suradnik nedavno osnovane CIA na Projektu Artičoka. CIA je istraživala mogućnosti primjene droga i bolesti pri ispitivanju i mučenju. Amerikom je tad vladala antikomunistička histerija, a javnost je bila zaokupljena slučajem bračnog para Rosenberg, koji je špijunirao za Ruse. Olsonov šef je bio Sidney Gottlieb, špijunski kemičar, koji je kasnije postao poznat po planovima atentata na Fidela Castra, kongoškog vođu Lumumbu, kao i projekt MKUltra.
Godine 1953. Olson je zatražio otkaz kako bi "svoj život mogao posvetiti nečemu drugom". Prema izvješćima CIA-e, upućen je u New York na procjenu zbog rastrojenosti. Tamo je posjetio doktora za kojeg se ispostavilo da je bio alergolog i njegov bivši kolega iz Fort Detricka. Potom je Olson nađen mrtav "nakon pada ili skoka" iz svoje sobe na desetom katu. Obitelj je prihvatila to objašnjenje, po riječima sina "iz straha da ne sazna prava istina".
Dva desetljeća kasnije kongresna istraga potaknuta aferom Watergate je 1975. otkrila da je najmanje jedan znanstvenik prije navodnog samoubojstva doziran LSD-om u eksperimentu. Jedan od novinara prepoznao je u tome Olsona i prisilio je njegovu obitelj da održi konferenciju za novinare ("vi ste vjerojatno najmanje znatiželjna obitelj u Americi"). Olsonovi su zahtijevali istinu, a ubrzo su pozvani u Ovalni ured, gdje im se osobno ispričao predsjednik Gerald Ford, što je bio potpuni presedan.
Pravi cilj isprike bio je navesti obitelj da odštetu riješi preko posebne zakonske uredbe, a ne preko tužbe koja bi mogla rezultirati sudskim otpečaćivanjem državnih tajni. Ova se ideja pripisuje Fordovu novoimenovanome ministru obrane Donaldu Rumsfeldu te čelniku kabineta Dicku Cheneyu (oba su tad bili najmlađe osobe ikad imenovane na to mjesto). Obitelji je obećano milijun dolara odštete, a postupno je shvatila da ih je vlada nadmudrila pričom o slučajnom trovanju LSD-om.
Borbu za istinu do današnjih dana nastavlja Olsonov najstariji sin Eric Olson. Uspio je 1994. ishoditi obdukciju tijela, koja je uputila na moguće tragove nasilja prije smrti. Olson optužuje vladu SAD-a za ubojstvo njegova oca jer je otkrio da SAD koristi biološka oružja nad zatvorenicima u Norveškoj i Zapadnoj Njemačkoj. Ova priča poslužila je kao inspiracija poznatom redatelju Errolu Morrisu (nagrađenom Oscarom 2003. za dokumentarac "Magla rata") za snimanje šestodijelne dokudrame.
Priča je ponovno utonula u zaborav jer je dokudrama kritizirana zbog predugog trajanja i plitkog pristupa. Iako ostaju mnoge nepoznanice o Olsonovoj smrti, vrijedi spomenuti da nije bio jedini član Fort Detricka koji je bio zabrinut biološkim ratovanjem. Theodor Rosebury (otac oralne mikrobiologije) odmah nakon kraja rata počeo je napadati moguću vojnu uporabu, objavivši o tome knjigu upozorenja 1949.
Jedan od otkrivača glasničke RNA, Matthew Stanley Meselson, uspio je izboriti od Nixonove vlade da se između 1969. i 1972. službeno odrekne razvoja biološkog oružja. Kako se biološka oružja često nazivaju "nuklearno oružje za siromašne", lakše bi se proširila svijetom, a posljedice njihove uporabe izvan granica. Fort Detrick nastavio je mirnodopska istraživanja, pa je, primjerice, 1989. uspješno identificirao virus ebole.
Usporedbe radi, Sovjetski Savez imao je slične programe, a nakon što je 1972. potpisao konvenciju o zabrani bioloških oružja, pojačao je svoje biološke vojne programe poznate pod kolektivnim nazivom Biopreparat (što je devedesetih javnosti otkrio Boris Jeljcin). Zbog toga je opravdana sumnja mnogih analitičara da američka vlada i dalje ima program istraživanja bioloških oružja koji je potrebno zaštiti od svake istrage.
Brojni analitičari vjeruju da je istina o smrti Franka Olsona osuđena na trajni limb poricanja i manjka dokaza. U prilog tome govori sudska odluka iz 2013. kojom su odbijeni zahtjevi za daljnjom istragom i deklasifikacijom dokumenata o Olsonovoj smrti, citirajući nagodbu vlade i obitelji iz 1976.
Nagrađivani američki novinar Seymour Hersh (poznat po razotkrivanju masakra sela Mai Lai u Vijetnamskom ratu te zlostavljanja zatvorenika u iračkom zatvoru Abu Ghraib) u dokumentarcu je 2017. ustvrdio da iz pouzdanih izvora zna da je Olson pogubljen.
Njegova smrt bila je dio programa prepoznavanja i eliminiranja rizičnih disidenata, no ne može pružiti činjenice o tome da zaštiti svoj izvor. Riječima jednog od odvjetnika Olsonovih, američku vladu može se uspješno optužiti samo za smrt iz nehaja, ne i za egzekuciju svojih građana.