Američki bakteriolog Frank Olson umro je pod sumnjivim okolnostima 1953. nakon što je htio napustiti program istraživanja biološkog oružja. Njegovu smrt vjerojatno je odobrio Allen Dulles, istaknuti diplomat i čelnik CIA-e (u vrijeme pučeva u Gvatemali i Iranu te pokušaja invazije na Kubu).
Olsonova obitelj do danas se uzaludno bori da rasvijetli njegovu smrt, što je evidentirano u Netflixovoj doku-igranoj miniseriji "Wormwood" (hrv. "Pelin"). Američki ministar rata (predratno ime za ministarstvo obrane) Henry Stimson pisao je 1941.: "Zbog opasnosti koje mogu suočiti ovu zemlju od potencijalnih neprijatelja koji bi koristili široko zvano biološko ratovanje, bilo bi dobro da se istraži trenutna situacija i buduće mogućnost".
Biološka oružja bila su mnogo opipljivija mogućnost od potencijalne atomske superbombe. Generacija prije, u Prvom svjetskom ratu, obilato se koristila kemijskim oružjima, a sad se strahovalo da su ugroženi i američki gradovi zbog razvoja strateških bombardera. Prvi svjetski rat popratila je epidemija španjolske gripe, koja je ubila više ljudi od samog rata, a epidemije zaraznih bolesti i dalje su harale svijetom. Američki predsjednik Roosevelt skrivao je od javnosti da je u kolicima zbog dječje paralize.
Uz punu potporu predsjednika, Stimson se pripremao da SAD prednjači u području biološkog ratovanja. Francuzi, Nijemci, Britanci i Japanci već su imali slične programe. Za voditelja novog programa izabran je Ira Baldwin, ugledni biljni bakteriolog, koji se do tada bavio povećanjem prinosa usjeva.
Poput Roberta Oppenheimera, kojemu je u isto vrijeme ponuđen Projekt Manhattan, presudna je bila vještina. Miroljubivi Baldwin cijeli dan je razmatrao moralnost ponude. Njegov djed bio je svećenik, u mladosti je propovijedao, a bio je i veteran Prvog svjetskog rata. Na kraju je zaključio da "ideja u ratu da se ubijaju ljudi je nemoralna – nije važno kako se ubijaju". Vojni laboratoriji za biološko ratovanje nalazili su se u bazi Fort Detrick udaljenoj tek 83 kilometra od Washingtona (manje od udaljenosti Zagreba i Varaždina).
Za sam projekt saznalo se tek u siječnju 1946., a bili su nepoznati i sovjetskim špijunima. Program je dobio narudžbu za 1 milijun bombi napunjenih antraksom (pola za Britaniju, pola za Ameriku), no rat je završio prije nego što je izvršena. Osim tehničkih prepreka, Baldwin i mnogi znanstvenici opstruirali su proces proširenja proizvodnje antraksa.
Suprotno njihovim nadama, vojska je nastavila i proširila program nakon rata. Neki od znanstvenika poraženih sila koji su eksperimentirali na zatvorenicima počeli su raditi za američki program (slično se dogodilo u Britaniji i Sovjetskom Savezu). Detrick je istraživao vojnu uporabu velikog broja zaraznih bolesti u ljudi, stoke i biljaka, što je uključivalo i obranu od njih. Uspio je razviti brojne suvremene sigurnosne mjere zaštite, a prvi veliki uspjeh bila je pobjeda na botulizmom.
Brojni Amerikanci, pretežno vojni ročnici, izloženi su bakterijama, virusima ili gljivicama kako bi se proučilo njihovo širenje, pri čemu su sudionici slabo upoznati sa samim eksperimentima. S druge strane, britanski znanstvenici su čak prigovorili Baldwinu da su mjere zaštite u Detricku "pretjerane izvan zdrave pameti". Baldwin je na takve kritike odgovorio: "Ne brine hoće li netko poginuti ili ne – ako pogine, bit će nam žao i odvojit ćemo par sati na sprovod prije povratka na posao. […] zanima me zaštita zajednice".
Obično što je bolest smrtonosnija, to se teže širi jer onesposobljava zaražene. Za učinkovitu primjenu biološkog oružja stoga bi idealno bilo širenje zrakom putem aerosola ili kukaca. Američka vojska bila je zainteresirana za antraks (nazvan po grčkoj riječi za ugljen jer uzrokuje tamne bedrenice) koji je preko spora lako mogao zaraziti stoku i ljude. Obilato ga je koristio Japan u Mandžuriji, a britanski pokusi rezultirali su dugotrajnom kontaminacijom škotskog otoka Gruinard.
Jedan od mladih znanstvenika koje je unovačio Ira Baldwin bio je i Frank Olson. On se ubrzo našao zadužen za razvoj aerosoliziranog (čestice u plinu) antraksa, čime bi bolest mogla biti širena poput spreja ili magle. Projekt se nije zaustavio nakon kraja Drugog svjetskog rata, a Olsonove dužnosti su se proširile kako je postao viši bakteriolog. Svojoj supruzi govorio je kako bi dobar dan na poslu obično značio smrti majmuna i drugih životinja.
Pedesetih je bio kontroverzan projekt korištenje kukaca za širenje bolesti, osobito komaraca za žutu groznicu. Nagrađivani autor Jefrrey. A. Lockwood 2009. ustvrdio je u svojoj knjizi da je SAD ispuštao zaražene kukce nad kineskim i korejskim snagama tijekom Korejskog rata. Prema dostupnim podacima, američko zapovjedništvo je već 1950. odobrilo korištenje bioloških oružja "čim budu spremna", no nisu poznati dokumenti koji bi i potvrdili njihovu uporabu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
